PIŠE: Vladimir RUBIĆ
Pored mnogo gorkih aktualnih priča o vinkovačkom sportu i sjećanja na nekadašnja stara, dobra, sportska vremena, nedavni uspjeh Šahovskog kluba Vinkovci time je veći i značajniji. Nakon storo stoljeća (osnovan je 1924. godine) marljivog i sistematičnog rada, vinkovačkih šahisti dospjeli su u najelitnije društvo Hrvatske. Što je za svaku pohvalu vrijednim entuzijastima.
Marljivi vinkovački zanesenjaci u šahovsku igru, koju je nekoć predvodila gimnazijska inteligencija, svojedobno su organizirali mnogobrojna turnirska natjecanja na kojima su sudjelovala svjetska šahovska imena. Bili su to turniri međunarodnog karaktera.
Na vinkovačkim turnirima gostovali su tako svjetski šahovski prvaci Gari Kasparov (početkom 80-ih u Kosoj dvorani tadašnje Jugobanke imao je svjetsku premijeru knjige „Moje partije”, a u sportskoj dvorani Gimnazije je odigrao simultanku) i Tigran Petrosjan, te svjetske prvakinje Nona Gasprindašvili i Maja Čiburdanidze.
A istinsku senzaciju predstavio je dolazak Roberta Jamesa “Bobbyja” Fischera, jednog od najvećih igrača u povijesti šaha. A za mnoge šahovske kroničari i najboljeg svih vremena!
Plijenio je svojim briljantnim uspjesima na šahovskom polju, a i posebnim ponašanjem na turnirima. Po njemu su se mijenjala pravila igre, povećavali su se honorari. Ukratko, postavljao je nove šahovske trendove. Sa svega 15 godina postao je prvak SAD-a, ujedno je postao i najmlađi šahovski velemajstor.
Taj genijalac u Vinkovcima je boravio u dva navrata. Najprije je na poziv uglednih vinkovačkih gospodarstvenika Anđelka Bilušića i Tomislava Ledića 1968. godine sudjelovao na turniru Vinkovačke jeseni (ekstra honorar 2.000 dolara), a tom prigodom u ovom kraju mu se toliko svidjelo da je dvije godine kasnije u Vinkovce stigao na odmor. Domaćin mu je bio poliglot Bilušić s kojim je prijateljevao od 1958. godine kada su se upoznali u Portorožu.
Prvi dolazak šahovskog Messija Vinkovce predstavljao je senzaciju nad senzacijama toga vremena. Nešto nepojmljivo. Značajno svjetsko ime stiglo je u slavonski gradić. Naravno, uvjerljivo je osvojio turnir, podsjetila nas je na to u nedavnom razgovoru Marija Ledić Jovanovac, također šahistica.
Inače, Bobby je 1972. godine na Islandu odigrao meč za svjetskog prvaka protiv Rusa Borisa Spaskog. Pobijedio je 12,5:8,5. Bio je ćudljive naravi, „posvađan sa svijetom”, već s 32 godine se povukao sa scene, nakon čega nikada više nije igrao natjecateljski šah.
Tadašnji vinkovački čelnici željeli su da ova sredina izraste u mjesto radosti življenja, rada, blagostanja, visokog stupnja razvoja. To je trebala biti podloga za budućnost nadolazećih generacija. Život u gradu krasili su mladost i radost. I razvijeni sport; nogomet, rukomet, odbojka… Vikendima, prilikom održavanja sportskih događanja, ulice su bile pune ljudi. Nogometaše negdašnjeg vinkovačkog Dinama gledalo je 10-15 tisuća ljudi, tribine Lokosa bile su tijesne za sve one koji su bodrili rukometaše, odbojka je bila radost bez sportske dvorane… Možda se nekad i vrati zanimanje javnosti, Vinkovci su u svom korijenu grad sporta.
Danas, nažalost, svjedočimo očitoj krizi rukovođenja sustavima, pa nam (i) sport tone sve dublje, bez perspektive i budućnosti. Mladosti je sve manje u našoj Slavoniji pa samim tim i u Lijepoj našoj. Oni koji rukovode i koji su sukladno tome odgovorni neka se upitaju – zašto?