Vladimir Rubić, poduzetnik, dopisnik brojnih listova, sindikalist i nekadašnji sportski djelatnik novi je kolumnist portala Vinkulja.hr! Kao inženjer strojarstva problemima pristupa sistematično, kao novinar stvari opisuje jednostavno, precizno i britko, a iskustvom sportskog djelatnika ispunit će upravo onu prazninu koja (u) Vinkovcima nedostaje.
PIŠE: Vladimir Rubić
Posljedica konfuznog odnosa prema društvenim dobrima je nastavak iseljavanja mladog, radno sposobnog stanovništva koje bi – da imamo strateški plan kako razvijati vlastitu domovinu – vjerojatno ostalo na svojim ognjištima. Neki se i vraćaju, ali to su tek sporadični, izolirani slučajevi, a ne sistemski/organizirani povratak. Hrvati, koji su živjeli na ovim prostorima posljednjih desetak i više stoljeća, polako nestaju.
Zašto? Zato što smo neorganizirani, što moćnici rade po svojoj volji, a ne po volji dobroga, svima, ili velikoj većini. Zato što se ne može netko smijeniti jer ne radi dobro i za dobrobit cijelog društva, a povjereno mu je da upravlja cjelokupnim društvom, kako na razini države tako i na mikro lokaciji. Kad pojedinci zasjednu u sedlo, zaboravljaju razvojne obveze. Problemom demografije bavimo se sedam dana prije i sedam dana poslije izbora, isključivo iznoseći statističke podatke koliko nas ima manje. To je očitovanje nesposobnosti.
Vrlo lako je objasniti zašto se ne donose ozbiljni programi o agrarnoj politici i ostalim gospodarskim granama. Zašto bi se vodeći ljudi u državi zamarali iseljavanjem kada je sada dostupan javni podatak o tome da je prihod od inozemstva naših građana, koji dijaspora šalje u Hrvatsku, ravan prihodu od turizma. Turizam je, što je posve neprirodno s obzirom na sve druge resurse koje imamo, najjača gospodarska grana.
Istovremeno se hvalimo kako nam je nezaposlenost strašno smanjena, a naši građani koje smo školovali na teret države odlaze na zapad. Njihov prostor popunjavamo nestručnim radnicima s istoka. S takvim razmišljanjem nema napretka.
To pokazuju podaci Hrvatskog zavoda za statistiku: pad proizvodnje u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu je 10 %, izvoz u Schengen manji je za 9,7%… Čim proizvedemo manje hrane, cijene (is)tih proizvoda skaču u nebo, čemu smo svjedoci. Hoćemo li biti gladni u vlastitoj zemlji?
Svjedoci smo svakodnevnih novinskih natpisa o koruptivnosti pojedinaca koji i pored istražnih ispitivanja i dalje ostaju u svom sedlu. Onaj tko je ukazao na korupciju, ostaje bez posla. Toga ima samo kod nas. Zato mlade obitelji i odlaze.
Gubitak stanovništva, posebno u Slavoniji izazvat će sigurno socio-ekonomske probleme. Pitanje je hoće li se nadolazeće generacije moći nositi s njima. Kako će nam funkcionirati ukupan sustav, a potom i gospodarstvo, mirovinski sustav, posebno zdravstvo, a i školstvo? Kamo to idemo? Sigurno stranputicom. Potomcima nećemo moći ostaviti svjetlije dane, organiziranije društvo. Za razliku od naših predaka koji su mukotrpno radili za naše kakvo-takvo dobro i boljitak.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.