PIŠE: Matej Delaš
Iako se prije tjedan dana šuškalo kako je moguće da će se učenici osnovnih i srednjih škola vratiti u školske klupe, Stožer je u srijedu 13. siječnja donio odluku o pohađanju nastave po modelu C za predmetnu nastavu osnovne škole i srednju školu, izuzev maturante. Ne treba dvojiti o tome je li eksplodiralo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo većega dijela djelatnika u prosvjeti, no s obzirom na učenički pluralitet mišljenja i afiniteta, razgovarali smo i s učenicama srednjih vinkovačkih škola.
Valeria Vidović učenica je prvoga razreda Gimnazije Matije Antuna Reljkovića i živi u Drenovcima. Iako za vrijeme nastave na mreži ne mora putovati 50 kilometara u svoju školu, ne govori o modelu C kao najboljem što joj se u životu moglo dogoditi.
– Sviđa mi se što mi sada ostaje više vremena poslije nastave, no s obzirom na to da moramo više vježbati sami, to vrijeme baš i nije slobodno. Učenje je, ako smo ozbiljni, i poslije nastave. Većini se mojih prijatelja, barem mi se čini, sviđa taj oblik nastave jer se ne mora putovati i može se duže spavati, no smatram da nam se već sada pokazuju rupe u znanju. Tomu nisu krivi naši profesori te koliko god truda ulažu, to ne može biti isto – pojašnjava nam Valeria Vidović.
Složit će se prosvjetari i učenici da nastava na mreži nije kvalitetna, odnosno da to nije isto, o čemu nitko ne dvoji. Učiteljica Hrvatskoga jezika i književnosti u Osnovnoj školi Nikole Tesle Ana Naplačić ne krije nezadovoljstvo odlukama Stožera niti dovođenje u pitanje ispravnost odluka. K tomu, puno je toga u nastavi na mreži zanemareno.
– U nastavi na mreži potpuno je zanemaren odgojni segment svrhovitosti nastave. Nastavu na mreži iskušali smo prošle školske godine, a zatim i u prošlom polugodištu te moram ustvrditi da se u takvoj nastavi ne ostvaruju niti osnovni obrazovni ishodi. Smatram da se obrazovni proces trebao nastaviti u školama uz reducirani raspored i skraćeno trajanje školskoga sata, kako je bilo i dosad, jer ništa ne može zamijeniti živu riječ učitelja i učenika. Škole mogu dobiti svu tehnologiju, ali to ne znači spremnost sustava na takvo izvođenje nastave niti učeničku spremnost na takvo učenje – govori nam sugovornica Ana Naplačić.
Ironično govoreći, zaključuje se da će obje do jučer u učionicama zaraćene strane zakopati ratnu sjekiru u želji za što bržim povratkom u školske klupe jer nam i učiteljica Ana i učenice Valeria i Petra izražavaju istu želju. Ako s njima pomirimo i treću, roditeljsku stranu, sreća će biti na kvadrat. Još bolje, vidjet ćete sreću na treću. Na novi svjetski rat ipak ćemo pričekati razvoj situacije u dvorištu Bijele kuće, bojišta u kojem pristaše dojučerašnjeg nazovibože predsjednika, u usporedbi s ponekim prosvjetarskim pričama, tek su izviđački izlet na Papuk. Očigledno je da našoj zemlji opasno prijeti mir.
U to kako nastava na mreži može ostaviti više štete nego koristi, učiteljica je Ana uvjerena, na što možemo dodati mišljenje učenice trećega razreda Petre Culi iz Turističke gimnazije.
– Nema puno prostora za manevriranje, što se mene tiče jer stalo mi je do mature. Izbjegavanja obveza vezanih uz nastavu ima među učenicima, ali nema puno u mome okruženju. Meni, iskreno, prijatelji nedostaju, a smatram da je daleko učinkovitija nastava uživo te se nadam što skorijem povratku u školske klupe.
Dok nas Petrino mišljenje uvjerava u to kako je polazak u školu u jutarnjim satima prava radost, sada već s nostalgijom prizivana u hladnim siječanjskim noćima, gimnazijalka Valeria slaže se s tim da prijatelji možda i najviše nedostaju i društvena je komponenta zapostavljena jer…
– Kada smo u školi zajedno, dijelimo mišljenje, smijeh i radost. Učenje je uz to drugačije, odnosno kako treba biti, ali i naše odrastanje i razvoj. U ovoj smo situaciji prisiljeni biti za računalom, a odmalena su nas učili da uz računalo trebamo biti što manje – dodaje na kraju Valeria.
O tome kako je sve trebalo i moglo bolje, govori nam naša sugovornica iz Osnovne škole Nikole Tesle. Smatra da se odluke donose jednostrano, a struku se ništa nije pitalo.
– U ovoj situaciji, vidjeli smo, učenicima smo dužni tolerirati baš sve, od nerada do izostajanja s nastave jer oni puno lakše nađu izgovor. Budimo realni, kako da im proturječimo o tome što je bilo kod kuće za vrijeme nastave? Što god želimo reći javno, recenzira se i gura pod tepih, a odluke umjesto nas i za nas donose ljudi koji ne znaju kako naša organizacija rada izgleda te su im odluke potpuno besmislene i neargumentirane – zaključuje Ana Naplačić iz Vinkovaca.
Uz iskrenu želju da će se vrlo brzo vratiti u svoje školske klupe i za svoje katedre, pozdravili smo se sa svojim sugovornicama i poželjeli im, osim spomenutoga, i sve druge uspjehe u ovoj, nadamo se zadnjoj neobičnoj školskoj godini.
