Nikolina Benačić, glumica retkovačkoga kazališta: Dokle sežu granice glume kada postaješ netko drugi?

Pokušava zvučati pametno: Matej Delaš

Blagoglagoljivo govori: Nikolina Benačić

 

O svome iskustvu glume nemam puno za reći jer sam zadnji put zaista glumio u osnovnoj školi, a što se tiče priprema učenika za predstave, u svega tri mjeseca iscrpio bih toliko energije (svoje, dječje, roditeljske i organizatoričine) da mi je i inozemna rodbina osjetila mentalnu odsutnost tijekom božićnih ili svetopetarskih mjeseci. Želim reći, negdje između retkovačkoga amaterskog kazališta i božićne priredbe dječjega vrtića (koja se svede na malo galame i škljockanja roditeljskoga Huaweija) krije se moj neosporni talent koji je rezultirao piskaranjem o toj veličini za vinkovački precijenjeni portal polućelava urednika i približno sedam somova lajkova.

Nikolina, da se danas u slobodno vrijeme ne baviš kazalištem, gdje bi ostavljala svoje sate slobodnoga vremena koje, kako znamo, ne pronalazi se baš lako? Usput rečeno, kazalište iziskuje puno odricanja, žrtve i galame. Reci nam nešto više o tome, a i o sebi što želiš.

– Prije svega: pozdrav, Matej! Sjedim i razmišljam što bih radila da nema kazališta i zaista dulje vrijeme ne pronalazim odgovor, ali znam da bez te druge dimenzije svoga života ne bih znala živjeti, tog bijega od stvarnosti ma koliko ponekad bilo teško i oduzimalo slobodno vrijeme. Kada kročim na scenu, mogu biti bilo tko, nigdje drugdje takvu slobodu ne mogu naći. I mada je to sve puno odricanja i žrtve, nije mi teško jer sam tako pronašla sebe. Kazalište mi je pomoglo otkriti neke svoje druge talente poput pisanja scenarija za spotove. To mi je još jedan bijeg od stvarnosti pa mislim da bih definitivno više pisala kada ne bi bilo kazališta.

„Čudna, drugačija, ne pripadaš ovom svijetu“ i ostale stvari koje su mi govorili… Iako sam sama shvaćala da se razlikujem od drugih, nije me to obeshrabrilo te sam odlučila biti sama svoja heroina i ispunila sam san djevojčice od pet godina. Kao mala ponekad bih stala pred TV gledajući spotove i zamišljala kako ću jednoga dana tamo biti ja. Sada stojim odrasla ja ispred TV-a i gledam sebe, ponosna što sam toj djevojčici ispunila želju te ju nisam razočarala. Voljela bih da sam ponovo mala i da to mogu vidjeti tim dječjim očima i osjetiti tu sreću kakvu samo dijete zna osjetiti. Hvala tom djetetu koje me poticalo da budem što sam sada.

Sjedeći ponekada na kavi (koja je ponekad prešla u cedevitu) s precijenjenim redateljem, čuo sam više o vašem radu na novoj predstavi „Čudo u Poskokovoj Dragi“. Čitajući roman, nisam se nasmijao koliko sam se zapravo nasmijao čitajući dramatizacije ili gledajući vas na sceni. U čemu je točno stvar? Što glumica sve mora imati na umu kada rečenicu prenosi na scenu? Humor je na daskama, pretpostavljam i siguran sam, osjetljiva stvar. Osim toga, je li Tomićev komad uzeo puno energije tebi i ostalim glumcima?

– Slažem se da je humor na sceni osjetljiva stvar. Lako je dirnuti čovjeka nekom tužnom pričom jer smo mi ljudi emotivna bića. Treba znati nekoga nasmijati. Energija! Glavna je stvar krenuti energično. Kod nas na probi samo čuješ: „Ljudi, energija!“ Ako loše kreneš, nećeš publici ostaviti dobar dojam svoje uloge, a treba im ga ostaviti. Privatnu sebe ostavljam negdje iza scene, ulazim u karakter i ja više nisam Nikolina. Usput moram razmišljati kako izgovaram rečenicu, što treba naglasiti i kako se ponašati na sceni. Uh, čudo je, zaista je bilo čudo koliko smo energije, vremena i volje uložili u predstavu. Nas devetnaest dali smo sve od sebe, bilo je uspona i padova, ali smo bili tu jedni za druge. I uspjeli smo. Uspjeli smo prenijeti tu energiju na ljude da su nas sat i pol pomno pratili kako ne bi propustili neki detalj. Nama je kao glumcima to velika stvar i priznanje i zaista sam ponosna na cijelu ekipu.

Kada se u životu ljudi odlučuju za nešto, treba prihvatiti odgovornost. Znamo da mladi ljudi odaberu nogomet pa ne dolaze na treninge, treniraju plivanje pa im se ne da otići na bazen, bave se knjiženošću pa ne pišu, žele politiku pa zapravo okupe vojsku… Što tebe i zašto drži uz kazalište? Radi li se o ljubavi ili tek o osjećaju odgovornosti? Ako se radi o ljubavi, nije li ti dovoljno sjesti u prvi red i pljeskati praveći se da je tapšanje po ramenu dovoljno? Ako se radi o odgovornosti, ne poželiš li je se lišiti?

– Radi se o oboma, i ljubavi i odgovornosti. Prihvatiš se toga iz ljubavi, ali osjetiš odgovornost zbog sebe i ostalih članova. Mi smo tim i ako nema odgovornosti, nećemo uspjeti. Ako sam ja neodgovorna i ne radim što je potrebno da bi kao kolektiv funkcionirali, kočim ostale ljude te ne možemo raditi i napredovati. Predstava je sama po sebi zahtjevna. Ne, nije mi dovoljno to, ja sam osoba koja nikada ne bi mijenjala zadovoljstvo glume na sceni s nekim tko sjedi u publici. To je moj poziv i tamo se osjećam kao doma. Naravno, poželim se nekad lišiti te odgovornosti jer je pritisak toliko velik da poželiš sve ostaviti i otići, ali svejedno to ne napraviš jer ljubav prevlada. I mislim da jedno bez drugoga ne ide.

Naravno da sebe ne možeš uživo vidjeti kako glumiš ili, kako vi kažete, igraš, no siguran sam da odlično vidiš nešto što ne izvedeš onako kako je dogovoreno te da to na bilo koji način moraš prikriti. Ja sam, recimo, 30. srpnja sve gledao iz trećega reda te mi je sve izgledalo odlično. I tvoje kreštanje, i tračanje, i ismijavanje, i ljutnja…, no ja sam samo gledatelj. Kako se glumica (ili glumac) snalazi kada ne ide sve po dogovoru, dakle, kada se dogodi neka neočekivana pogreška? Naravno, nisu sve pogreške iste težine.

– To je timski rad. Svatko ima svoga partnera i pratimo se, znamo napamet tko kada što treba reći i napraviti. Ako netko pogriješi, sam se izvuče ako je to moguće ili ga partner izvuče, ovisno o situaciji. Naučeni smo uskočiti jedni drugima. Ali, naravno, najprije moraš biti konstantno usredotočen na sceni da možeš reagirati u pravome trenutku. Nema stresa ako se to dogodi jer publika ne zna kako je to zapravo trebalo izgledati. Samo nastavljamo dalje kao da je sve bilo kako treba.

Klišeizirano bi bilo čak i od mene reći kako je lik Lovorke zanimljiv jer to je izraz koji koristi svatko tko želi popuniti prazninu, a zapravo ne zna što bi rekao. Usput, znam malo više o književnosti pa je zanimljivost kategorija za dječju prosudbu. Lik je to u koji se poštovana Gledateljica i poštovani Gledatelj itekako mogu zagledati te je Tomićev komad tim zanimljiviji što je Lovorka nazočnija. Glumica koja utjelovi Lovorku, sat i pol jest Lovorka. Zato nam reci nešto više o njoj, odnosno o sebi.

– Lovorka je zaista energična, dominantna, vrckava… Sve što ja nisam u privatnome životu, potpuna je suprotnost od mene. Zamislite osobu koja je konstantno od akcije i točno zna sto želi i zna što točno radi samo da dobije što je zamislila. Iskreno, to mi je bio velik izazov, izgraditi takav karakter. To je bio proces na kojem sam morala raditi i doma. Kada se prihvatiš takve uloge, imaš jako veliku odgovornost. Bilo je zanimljivo upoznavati Lovorku iz probe u probu, otkrivati što sve ona može odnosno ja, dokle seže granica kada postaješ netko drugi. To sve napraviti i uspjeti čini me jako ponosnom, a i Lovorku.

Nikolina, hvala ti na odvojenome Wordovu dokumentu te se nadam da ćemo opet tipkati. Zaista sam, kao i većina naših čitatelja, uživao u HP-ovu zaslonu, možda i Acerovu, a budući da precijenjeni polućelavi urednik uvodno pozdravljanje smatra viškom, želim ti sada na kraju uvodan dobar dan ili večer, ovisno o tome kada se ova vijest opubliči i obnaroduje. Reci nam samo za kraj što nam imaš reći za početak. I lijep ti pozdrav.

– Nema na čemu, Matej, bilo mi je zadovoljstvo! I ja tebi želim dobru večer ili dobar dan. Kako bi Balašević rekao:

„Eto, i ova predstava je završena.

Nadam se da ste uživali u njoj.

Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.

Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu,

na nekoj drugoj predstavi,

u nekom drugom cirkusu.“

Lijep pozdrav!