Nina Maletić: Poezija je kondenzat života, mijenja perspektivu, otvara drukčije svjetove…

Ispovijeda i odrješuje: Matej Delaš

Kaje se od svega srca: Nina Maletić

Promislivši o raznolikosti sadržaja koji se pronalazi, ni kriv ni dužan zbog svojih autora, na YouTubeovim kanalima, dolazimo do zaključaka da se sve može pratiti po preporuci, ovisno o tome što nas zanima ili što nas zanima izbjegavati. Kada se promišlja o obrazovnome sadržaju, namijenjen je točno određenoj grupi mlađih ljudi i u manjini ste onih koji će kliknuti i na tu poveznicu zato što ste možda nastavnik ili tek lovac na ideje. Naišli ste na audioknjige koje vjerojatno nikada niste slušali, ne samo zato što nema one knjige koja vas zanima, nego i zato što se to ne radi. Kada se govori o čitanju suvremene poezije, i to hrvatske, nerijetko sam nailazio na komentare kako poezija nije privlačna i kako mnogima nije jasna. Od sebe sam to uvjerenje otklonio čitanjem jednoga sjajnog vinkovačkog pjesnika čije je ime uvijek pobožnije prešutjeti, a kako to uvjerenje otkloniti od svekolikoga čitateljstva precijenjena Begina portala, danas sam odlučio pitati Čitalicu Ninu.

Kolegice Nina, dobar dan ili večer, ovisno o tome kada će precijenjeni urednik prenijeti ovaj vrhunaravni razgovor. Je li, recite nam za početak, poezija popularna ili nije među poštovanim Čitateljicama i poštovanim Čitateljima te što uopće jest (s obzirom na to da zadnjih dvadeset godina provodite među mladima)?

– Svakako je snažno prisutna, a da čovjek toga često nije svjestan. Poezija je kondenzat života. Neprekidno traje naša potreba da opisujemo svijet oko sebe, svoj doživljaj i iskustvo, da propitujemo, tragamo, smjestimo to svoje „ja“ u kontekst koji za nas, bar donekle, ima smisla, traje ta potreba za istraživanjem i iskorakom iz okvira onoga što nam je poznato, što nam se podrazumijeva, pogledom iz nekog drugog kuta… Upravo poezija to omogućuje, promjenu perspektive, micanje okvira, otvaranje drukčijih i drukčijim svjetovima, a posljedično onda i prihvaćanje drugoga, različitoga i ne može ne donijeti empatiju, proširiti toleranciju i ne ostaviti nas svjesnima ograničenja vlastitog iskustva, ne buditi znatiželju da uđemo u iskustva drugih i njihovim očima, barem koliko je moguće, pogledamo oko sebe i vidimo sebe u tom svijetu. Poezija je i potreba čovjeka da dođe do nekih njemu važnih odgovora, da se izrazi i otvori, kako autor tako i njegov čitatelj. Poezija nije samo ono što tradicionalno poezijom smatramo, ona je svaki naš trenutak promatranja svijeta, s odmakom ili bez, trenutak kad nam se čini da do nekih spoznaja stižemo, ritam naših svakodnevnih koraka, suština. Zato pojam ne bismo ni smjeli svesti npr. na pojam lirske pjesme. No i njezino podrijetlo govori o tome koliko je čovjeku imanentna, o njegovoj potrebi da glasom izrazi svoje iskustvo postojanja, da ga podijeli i razmijeni s drugima, ali i da, svjestan ograničenosti života, to iskustvo sačuva od zaborava. Bojim se da mi je teško odgovoriti na pitanje koliko je popularna među čitateljima jer sam svjesna da već jako dugo živim u nekoj vrsti balona, i fizički i virtualno okružena ljudima kojima je važna, i u njega ubacim i učenike tako što na nastavi nastojim neka opća mjesta redefinirati, otvoriti prostor, mogućnost za drukčiji pogled na tekst i otvaranje tom tekstu. Doduše, povremeno se nađem u okruženju u kojemu ne postoji ni najmanja svijest o svemu ovome pa se uspijem zapitati kako izgleda svakodnevica u kojoj si ljudi, uglavnom nesvjesno, zatvore neka vrata i nikada ih više ne otvaraju. Nadam se tada da bar nagovještaj strasti ostane u zraku i možda nešto i promijeni. Tko zna?

Poznato je da predajete Hrvatski jezik u vinkovačkoj gimnaziji te, siguran sam, na Vas su pale mnoge organizacije finalnih izvedbi rada izvannastavnih skupina. Priredbe, scenski prikazi, razni posjeti ovih i onih. Što srednjoškolski učenici vole prikazati na pozornici i, budući da vodite literarnu skupinu, o čemu Vaši učenici vole pisati ili izvještavati te kako ih na to potičete? Je li točno da je pisani izraz sve nepopularniji?

– Da, toliko je različitih stvari i sadržaja kojima se bavi nastavnik Hrvatskoga u jednoj školi i koje znaju i napuniti i isprazniti baterijicu. U mome bi slučaju idealno bilo znati malo i ukrotiti vlastiti mazohizam. Učionica je samo jedan segment svakodnevnog rada, to vam je itekako blisko, sigurna sam. Ušla sam u razred prije punih dvadeset godina i dogodilo mi se prepoznavanje, preplavila me radost, veliko uzbuđenje i u pripremi i u realizaciji. Uključeni smo u gomilu javnih aktivnosti i često ih i nisam mogla sama odabrati. Važno mi je osjetiti da to što radim ima smisla i za učenike i za mene i da ne ispunjavamo puku formu zbog nekoga ili nečega pa smo pripremali, surađivali, ugošćivali, gostovali, nastupali i naučili i dobili iz svih tih susreta i situacija sigurno jako puno. Posebno mi je važno učenicima omogućiti susret s autorom, stvoriti priliku za otvaranje jedne nove dimenzije u kojoj će osjetiti i osobu koja stoji iza teksta, a posebno je zanimljivo ako je u pitanju autor kojeg smo čitali. Ti su susreti važni i u procesu demistifikacije literature, o tome sam već ranije govorila. Dragocjenima su se pokazali susreti s mladim autorima, svega koju godinu starijima od gimnazijalaca s kojima nerijetko dijele slična iskustva. To je sigurno jednima dalo potrebnu motivaciju, druge zainteresiralo, trećima omogućilo da vide da književnost nije nešto izvan naše zbilje, nedohvatljivo i daleko, da su ti autori mladi ljudi ukorijenjeni u ovu stvarnost baš kao i oni. Naravno, ti su susreti jednako važni i potrebni i autoru. Bez obzira na promjenu okolnosti čini mi se da se nije promijenila potreba čovjeka da se izrazi jer sam osjetila koliko je to važno učenicima, bilo putem dramskog monologa, čitanjem vlastitog teksta, sudjelovanjem u kreiranju nekog programa i sl. Naš je posao doista važan u njihovim formativnim godinama, važno je prepoznati, čuti mladog čovjeka, dati mu priliku da iskaže sebe, da otkrije svoj talent, odnosno postane svjestan što je to što voli i želi raditi i omogućiti mu da se u tom području kreće i tako ojačati njegovo samopouzdanje, a onda i radost u njegovu životu što je opet važno za cijelo društvo. Svi su toliko različiti i trebaju nam doprinosi apsolutno svakog pojedinca i to na nastavi nastojim redovito naglasiti – da ne bismo voljeli to što volimo, da na neki način nije potrebno i važno i ljudima oko nas.

Rad literarne grupe Orion zapravo je radionica u kojoj učenici jedni drugima čitaju svoje tekstove, razgovaraju o njima, uređuju ih, predlažu neka drukčija rješenja, postavljaju pitanja, uče prihvatiti različita čitanja tuđeg i vlastitog teksta, u potpunosti spoznaju da nema jednoznačnih odgovora i što zapravo znači ono što često naglašavamo, da tekst u trenutku kad izađe van, više ne pripada samo svome autoru i da svaki čitatelj u njega upisuje vlastito iskustvo. Donosim im najviše suvremene autore, potičem ih prije svega čitanjem, najčešće ne dajem neku određenu temu, ponekad pjesmu kao poticaj, ili samo neki stih, i nastojim njihovo pisanje osloboditi vezivanja uz određene prigode i obljetnice, već ih otvoriti svakodnevnom promatranju sebe i drugih i najčešće ti tekstovi i opisuju ono što se trenutno događa u njihovoj nutrini. Sigurno da pisani izraz gubi na popularnosti, stižu nam mladi ljudi navikli na brzi klik, instant uvid, brzu izmjenu slika, hektiku i ovaj je rad tu i da to malo utiša i pokaže im da za neke procese trebamo tišinu i polaganost.

Vaša je ideja vrlo jednostavna, vrlo kreativna. Kanal na YouTubeu i Facebookove stranice Čitalice Nine donose, ako nisam ništa propustio, suvremenu hrvatsku poeziju. Recite nam više o tome. Odakle takva potreba, odakle ta ideja? Birate li sadržaj koji objavljujete prema nekome kriteriju i što je, ako postoji, cilj toga (nazovimo) projekta?

– Sve je krenulo iz igre, iz dokolice zimskog popodneva prije nekoliko godina kad sam spontano uzela sinovljeve slušalice i snimila pjesmu Kredenac Miroslava Mićanovića. I silno uživala u procesu i mislila kako ću to nastaviti raditi, a onda me je usisala svakodnevica i uspjela sam na sve potpuno zaboraviti sve dok, nekih godinu i pol kasnije, na tu snimku nije stigla prijateljska reakcija koja me je ohrabrila da si taj užitak čitanja i snimanja češće priuštim. Moja bivša učenica pjesnikinja Mateja Jurčević izrazila je želju da snimimo i audioknjigu njezine druge zbirke pjesama „Žene iz Altamire“ i otada nastojim koliko-toliko redovito snimati. Odabir tekstova prilično je spontan, vezan uz neki impuls koji sam u tom trenutku osjetila. Teško da bih mogla snimiti tekst s kojim se ni na koji način nisam povezala. Potpuno sam svjesna da u to čitanje unosim, ponekad i nesvjesno, i svoj doživljaj i emociju i iskustvo i da time postajem i autorica interpretacije. Čitalica nije tu da bi zamijenila čitanje slušanjem npr., to je samo jedna druga dimenzija koja ni na koji način ne isključuje naše „tiho“ čitanje s knjigom u ruci, ali može, pogotovo kad je nastava u pitanju, približiti tekst, i ponekad lakše doprijeti do primatelja. Naravno, imam i stalno na umu da je to za neke ljude jedini mogući način susreta s tekstom. Privlači me i veseli proces, potraga za novim tekstom, priprema, snimanje, u tome uživam i nastojat ću se time ubuduće malo više baviti, znatiželjna kamo će me odvesti.

Na čitanje je malo teže potaknuti mlađe. Odnosno, lako je potaknuti one koji imaju sklonost tomu, no statistika čitanja u našoj zemlji pokazuje poražavajuć rezultat. U čemu je točno problem, ako to i jest problem, zašto čitanje nije popularno? Je li stvar u tome što su noviji mediji donijeli instantnija rješenja za učenje i upijanje riječi među svekolikom masom? Ili možda mislite da mladi čitaju, no nešto drugo (uključujući statuse na Facebooku svojih upitno dobrih prijatelja koji su, naravno, kopipejstani tko zna odakle)?

– Većina djece jako dobro reagira na pričanje priča, čitanje slikovnica i knjiga u vrtiću i školi, žele taj doživljaj, tu napetost, znatiželjni su, s užitkom promatraju ilustracije i stvaraju vlastite priče, to je jedan od načina na koji upoznaju svijet. Ako im se, u ovom našem kontekstu u kojemu govorimo i o prednostima i nedostacima tehnologije, ne omogući susret s knjigom, odnosno ta iskonska potreba ne nahrani, to nekako usahne i prestaju biti svjesni njezina postojanja. To je trenutno veliki izazov čitavog društva, odraslih ljudi koji sebi nisu dozvolili iskustvo čitanja knjige u svakodnevnom ritmu življenja misleći da im nije potrebno ili da za to nemaju vremena, a onda sati nekakvog slobodnog vremena prođu pred različitim ekranima koji donose gomilu nimalo svjesno odabranog sadržaja. Čovjek kao da je zaboravio biti sam, u tišini, kao da nesvjesno pribjegava buci da bi od nekih stvari u samome sebi pobjegao, a upravo čitanje donosi tu tišinu, taj prostor u kojem bismo mogli zaroniti barem malo ispod površine i otkriti nešto više i o sebi i o drugome. Dakako postoje brojne priče koje ovo opovrgavaju, čitateljske obitelji iz kojih dolaze učenici koji i nakon nastave ostaju u dodatnom razgovoru i traže naslove, preporuke, ili sami imaju potrebu preporučiti. Iskustvo nastave dragocjeno mi je i dobro, pokazuje da je u radu važno biti fleksibilan, spreman malo i razbiti okvire i da će učenici rado pročitati, raspravljati, uvidjeti da nam svaka knjiga može biti polazište za lijepi razgovor koji će otvoriti neka nova prostranstva i rješenja. Važno je omogućiti im da argumentirano kažu sve što žele. Kad učenici osjete našu strast, onda nema govora o težini, prisili. Strast je ključna za sve što radimo u životu, ne bi bilo loše kad bi nam bila stalni kompas.

Ako ste (pa i ako niste) skloni književnomu stvaranju, što mislite o tome na koji je način najbolje prenositi javnosti nove ostvaraje? Siguran sam, internetskim putem, no budimo još malo konkretniji. Vi. A ja ću Vas uz ovo pitanje pozdraviti, kao i ostale poštovane Čitateljice i poštovane Čitatelje. Svako dobro.

– Vjerujem da je to doista individualno i da autori slijede neki svoj unutarnji impuls kad je u pitanju npr. objavljivanje teksta na internetu ili društvenim mrežama. Ne bismo tome trebali davati neke predznake. Pitanja si svakako može postaviti i autor, prisutan na društvenoj mreži, koji nikada ne ostavlja bar mali trag vlastitog pisanja jer osjeća jaki otpor, možda čak neku vrstu zazora; zašto ne želi, zašto možda smatra da to za njega nije dobro, osjeća li možda nelagodu od nekontroliranog suočavanja s publikom, ili bilo što drugo. Ali jednako se može zapitati i autor koji gotovo svakodnevno objavljuje, odakle dolazi potreba za neprekidnim izlaganjem, suočavanjem s čitateljima i njihovim povratnim reakcijama, koliko je to za njega dobro, a kada možda i nije. Puno je o tome u zadnje vrijeme govora, puno je osvrta napisano. Časopis za knjigu „Tema“, koji izdaje Centar za knjigu, prošle je godine donio veliki temat naslovljen upravo: Književnost na društvenim mrežama pa je preporučujem potražiti, donosi sjajne teme i autore. Vjerujem da je, kao i u svemu, idealan jedan srednji put. Znamo da društvene mreže same po sebi nisu ni pozitivne ni negativne, mi ih takvima određujemo, one su alat i važno je kako ga koristimo. U posljednje se vrijeme dosta naglašava da nas je tehnologija odvojila, no sklonija sam tezi i da nas je povezala i da sam zahvaljujući društvenim mrežama upoznala jako puno ljudi, lakše pratim suvremenu književnu produkciju, a i iz ove nezahvalne situacije s pandemijom, izraslo je puno dobroga, između ostaloga mnoge sadržaje mogu pratiti online, iako sam fizički udaljena. U silnoj ograničenosti vremena u kojem živimo, tehnologija nam je omogućila i jednu vrstu neograničenosti. Zato mislim da je važno da i autor prepozna potencijal interneta i ostavi barem kratku informaciju, zabilješku o novoj knjizi za svoga potencijalnog čitatelja. To je jednostavan marketing koji je zapravo jedan lijepi oblik suradnje, samo davanje informacije omogućuje osobi kojoj to treba, da dođe s tim u dodir i time joj se čini usluga koja predstavlja i jedan oblik služenja i mislim da bismo trebali biti oprezni i ne gledati na to isključivo kao na samopromociju jer postoje ljudi koji će upravo zahvaljujući toj gesti doći do knjige, pronaći nešto važno za sebe, a tek tada sve dobiva svoj puni smisao. Hvala i svima vama.