Novi dramski film „Zbornica“ (imdb 7,9) Sonje Tarokić: „Ipak se kreće!“

Piše: Matej Delaš

 

Nije za svakoga

Masa se loži na provokaciju, takoreći publika voli svojevrsne udarce u sustav i svatko sanja pad simbola moći (pritom komentatorski primjerci prepisuju jedni od drugih, kao da su redatelji plitki koliko i ti nazovibože kritičari), no jednako tako iznad svega štuje i svojevrsne djedamrazove. Jeftino je, barem za moj širokogledni pogled, uprijeti prstom u skupinu izloženih i ložiti se na onaj Canettijev dodir i onu vatru koja masu okuplja i drži na okupu, a jednako mi je jeftino u pojedincu gledati Djeda Mraza, takoreći ložiti se na izloženo birajući stranu i zauzimajući tek ideološki bliži rov. Idoli su (po meni) prolazni i odvajam ih od osjećaja ljubavi, odgovornosti i napaljivanja.

K tomu, tekst koji slijedi otkrit će veći dio radnje koju biste mogli, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, upoznati gledajući ga u nekome kinu ili zlorabeći takozvane torrente, grješne poput Antigonina osjećaja za pravdu zbog kojeg se sukobila s Kreontom, bradatim gospodinom od kojega su partija i rodni kraj mnogo očekivali.

Pravo na realno

Kada kažem da mi je nešto realno, nipošto ne stajem na stranu gledatelja koji će pobrojiti prljavštinu pod tepihom i uglavnom pogrešno spoznati da je u filmu (a po mišljenju mnogih, i u našem sustavu) sve mučaljivo i realno, već stajem na stranu gledatelja koji će pokušati proživjeti situacije većine likova iz zbornice čuvajući hladnoću te sve promatrajući većinom iz situacije nove osnovnoškolske pedagoginje koju glumi Marina Redžepović. Ne zaustavljam se na filmskoj posadi jer poštovana će Gledateljica i poštovani Gledatelj, budu li željeli, čitati o njoj gdje god, a tko zna kojega dana učenici će za možda i za četvorku sklapati prezentacije prepisujući baš te podatke s Wikipedije. Zanimljivo birani glumci, no možda i publika? Tko zna. Kada redatelj svijet pokaže iznutra, pitanje je koliko se komentatora prvoloptaša sa svojim zapisima može smatrati realnim.

Metodika

Izbjegavajući komentiranje stvarnosti, što bi vjerojatno lančano dovelo do prvoloptaškoga komentiranja, držat ću se dojma kakav je uradak poštovane redateljice Sonje Tarokić ostavio na moju djevojku i mene, s tim što ću subjektivnost prepustiti prvoloptašima, a doživljeno iznijeti relevantnim za jak umjetnički dojam.

Pedagogija

Anamarija je nova školska pedagoginja, zaposlena nakon niza zamjena jer ne možeš ti vječno tako po zamjenama, po preporuci ravnateljici Vedrani od neke, ako se dobro sjećam, ravnateljice Ljiljane koja je rekla zaposli moju, što je izravno spočitano samoj Anamariji kada se usudila raditi svoj posao jer jedna je od djelatnica molila da se zaposli njezin nećak, a Vedrana je, kaže, smilovala se nekomu tko sada radi protiv nje. Na samome početku filma i svoga rada u novoj školi, htjela bi korelacije među predmetima i da učitelji rade nešto u nekim grupama, ako sam dobro shvatio, što će većini kolektiva donijeti nervozu i značiti nepotrebnu komplikaciju te će joj ideja opstati i živjeti koliko i polugodište dok sama izvedba, naravno, neće biti vidljiva niti u filmu, niti na nastavi. Ima svoju grupu učenika, valjda izvannastavnu aktivnost na kojoj ih uči nenasilnome ponašanju te će mali Lovro, baš jedan od njezinih, ozlijediti drugu učenicu, ako se dobro sjećam, otvorenim plamenom, zbog čega će u školu navaliti novinari, a čemu će sama Anamarija, ucijenjena nakon što svima bude jasno tko je prijavio vlastitoga kolegu pred mirovinom (a koji se rugao djetetu zbog mucanja), morati pisano priznati krivnju, što će loše izgledati u dosjeu.

Povijest

Usputno govoreći, nastavnici nose razredne knjige na nastavu, a ne tokene. Budući da stariji nastavnik Povijesti predugo ne predaje zaista, nego na predavanjima učenicima govori o svojim paranoidnim otkrićima, slutnjama kako ga motri Veliki Brat, Anamarija će mu doći na sat, što pedagozi inače, zajedno s ravnateljima, rade. On, inače Stojan Matavulj, osjetit će se uvrijeđenim i paranoidno ju optužiti da je među onima koji ga prate, kao i njezin otac koji je, on to zna, u policiji, a Vedrana će joj objasniti kako stvari stoje, da pedagoginja ne može preko nje raditi što joj je volja jer zna ona kako treba s tim nastavnikom. Iako si oni mogu biti dobri kako su si inače u kolektivima svi dobri, prevršit će mjeru rugajući se djetetu zbog mucanja. Neće njihov odnos narušiti niti njezina anonimna prijava protiv njega Agenciji za odgoj i obrazovanje, naprotiv će sve među njima ostati onako bijedno isto, no svojevrsno će rješenje i poticaj za kajanje Anamariji sačuvati ravnateljica Vedrana koja joj, kako kaže, otkaz dati ne može, no neće nitko u njezinoj kući raditi protiv nje. Zato će joj pružiti papir da potpiše krivnju za neku treću stvar (već spomenutu), što je najpametnije učiniti jer sve druge odluke vjerojatno će donijeti veće probleme, možda i veće ucjene.

Privatni život – veliki odmor

Anamarijin privatni život vidljiv je tek kada radnja zagusti, kao i to da posao, kako to inače biva u ljudi koji se znaju previše dati, zauzima i svoj prostor kod kuće. Kada pošalje anonimnu prijavu, njezini će ju upozoriti, a nakon toga trpjeti probleme koje si je stvorila. Zamolit će supruga da dođe u zbornicu razgovarati s nastavnikom Povijesti za kojega sumnja (tek sumnja) da joj je probušio gume, zbog čega će se svima znani Filip Juričić osjećati glupo. Opet usputno govoreći, jedan od predstavnika Vijeća roditelja neformalno će spomenuti da ga zovu i nagovaraju da se kandidira za Školski odbor, na što će Anamarija reći da ipak trenutna predstavnica to radi jako dobro (inače glasna roditeljka koja, prema ravnateljičinim riječima, stalno ima nešto) te da se on ne treba kandidirati, što joj ravnateljica mora zamjeriti, te tajne dogovore s roditeljima, a ne sa školskom institucijom koja ju hrani. Zovu ga, da. No tko? Anamarija i ne pomišlja da će baš on, gospodin s kojim igra za roditeljsku stranu, biti ravnateljičin igrač. Nakon škripca u koji se na kraju uvali, majka Vera Zima savjetuje ju da napravi što god treba, samo neka ima mir, onaj blaženi za sve normalne ljude, da se kao i svi drugi bavi svojom obitelji i svojim djetetom.

Vedranin ured

Naravno da bi ravnateljica, inače Nives Ivanković, napravila sve što je najbolje za instituciju kao što je njezina škola i naravno da sve probleme razumije, od roditeljskih prigovora do osjetljivih ispada učitelja Povijesti. Socijalni mir u zgradi postoji, pa i dok on lupeta djeci o špijunima, jer odavno se zna kako se koji problem drži pod nadzorom. Njezina pedagoginja Anamarija ima pravo raditi svoj posao iako bi trebala shvatiti da joj je najprije posao štititi instituciju u kojoj je zaposlena jer ako složno ne funkcionira Uprava škole zajedno sa stručnom službom (pa ponekada i gazeći po onima za koje se zna da se neće braniti), školu će početi voditi ulica. Na kraju, o Vedraninu uredu dobro je spomenuti da se o anonimnim prijavama uvijek sve zna, odnosno iako je Anamarija poslala anonimnu prijavu, školski su kolektivi takvi da brzo procijene od koga je stigla koja prijava pa će i ta priča vezana uz anonimnu prijavu završiti u ravnateljičinu uredu, naravno – njezinom zadnjom.

Veseli Zemljopis ili „Ipak se kreće!“

Sporni učitelj Povijesti spomenut će Galilea Galileija jedanput ili dvaput, a Vedrana će pred samu školsku priredbu doživjeti napadaj panike (ili nečega što je zapravo na bazi gastro, no manifestirano kao da je panično). Anamarija će joj pomoći da prodiše, savjetovati ju i zaliti vodom, a Vedrana će moliti: „Ne kreće se bez mene! Ne započinjite! Ne kreće se!“ Na samome kraju Anamarija drži svjetleći globus iza zastora, u ruci i poručuje: „Ipak se kreće!“ Priredba će ipak početi, svijet se svejedno kreće, kreće se čak i kada neki misle da bez njih ne može, a pod neki može se misliti baš na svaki lik pojedinačno.

Ispravak ispita

Neće nitko shvatiti sve, to je sigurno. Tako će netko amaterski komentirati da tu nije sve potpuno povezano i da puno toga ostaje otvoreno i nerazjašnjeno, što si navodno redateljica Tarokić ne treba dopustiti. Film je, kao i svako drugo moderno izdanje, itekako shvatljiv poznaje li gledatelj jezičnu igru koju treba svladati ili ju tek tih dva sata prihvati. Nikomu ne treba crtati, je li tako, kako svijet izgleda.