O neologizmima u vrijeme pandemije, no i u ostalim nevremenima u razgovoru s profesoricom Anom Mikić Čolić

Nameće grižnju savjesti: Matej Delaš

Naređuje Nečastivomu da odstupi: Ana Mikić Čolić

Ugledavši novu novost (iako novosti ne treba taj pleonazmični pridjev) na stranicama neimenovana portala o sve vidljivijem radu profesorice s Filozofskoga fakulteta u Osijeku doc. dr. sc. Ane Mikić Čolić, prisjetio sam se kako mnoga svoja mudrovanja (vezana uz kolumnističke pokušaje i beskrajna propitivanja ponekih jezičnih rješenja) dugujem struji nekolicine osječkih predavača koja se bavila primijenjenim jezikom, a konkretna rješenja donosila, uzevši u obzir i ona oslonjena na tradiciju, stručno i znanstveno utemeljenim činjenicama koja su često moderno strujala. Tako sam, vrlo ugrijan uz temu neologizama ili novotvorenica u jeziku (što, čut / pročitat ćemo, nije isto), pomno iščitao njezine riječi koje je prenio neimenovani portal te svomu novom razgovoru, tako reći intervjuu, odlučio dati ime nad svakim imenom, a vjerujući u čitateljsku providnost, blagosloviti članak svečanim riječima, jasnim svojom sadržajnošću i pomno biranim kao da su u kolovozu birane breskve iz male gajbe prodavača bez fiskalne blagajne i vrlo vjerojatno neispostavljenoga računa.

Profesorice Ana, drago mi je što naša vinkovačka, a, siguran sam, i šira publika ima priliku pročitati nešto iz Vašega Worda pa najprije zahvaljujem na odvojenome dokumentu. Dobar dan i dobro došli. Za početak nam recite čime se bavi nova knjiga Neologizmi u hrvatskome jeziku. Radi li se o temi kojoj ste dulje prikupljali građu ili ste usmjereni na neologizme vezane uz pandemiju koronavirusa? Budući da se neologija bavi novim riječima, a na neimenovanu sam portalu pročitao da razdvajate značenja dvaju izraza, što znače izrazi neologizam i novotvorenica? U čemu je točno razlika?

– Na početku zahvaljujem na zanimanju i na prilici da pokušam i širu, a ne samo stručnu javnost zainteresirati za temu kojom se bavim desetak godina. Knjiga koja je povod našega „razgovora“ bavi se neologizmima, odnosno svim novim riječima u nekome jeziku. To je ujedno i najjednostavnija definicija neologizma svaka nova riječ u jeziku. U kroatistici se kao istoznačan terminu neologizam često navodi termin novotvorenica, ali ne slažem se da između njih možemo staviti znak jednakosti. Naime, po mom je shvaćanju neologizam širi pojam od novotvorenice koja bi obuhvaćala samo riječ načinjenu formalnom tvorbom riječi. Naprimjer, svojevremeno je anglizam printer u standardnom idiomu zamijenjen novotvorenicom pisač koju smo načinili sufiksalnom tvorbom (od korijena pis i sufiksa –). Uz novotvorenice (ili kovanice kako se još tradicionalno u jezikoslovnoj literaturi nazivaju) neologizmima bi pripadale „stare“ riječi kojima smo dodali novo značenje (naprimjer, surfati, virus, miš, peglati, brijati…) i na koncu posuđenice, odnosno sve riječi koje smo preuzeli iz drugih jezika te ih potom više ili manje uspješno prilagodili hrvatskom jezičnom sustavu (tagirati, tajming, influencerica, šerati, folovati…). Građu za knjigu skupljala sam godinama, iz rječnika, književnih djela, iz medija, iz svakodnevnih razgovora… S obzirom na okolnosti u kojima smo se našli 2020. knjiga je dobila i nenadani dodatak koji se bavi pandemijskim leksikom, odnosno riječima koje su nastale od prošle godine, a koje označuju predmete, pojmove i pojave karakteristične za život tijekom pandemije. Dakle, pandemijski je leksik samo dio korpusa na kojemu sam provela analizu. Moram naglasiti da knjiga nije preskriptivnoga, nego isključivo deskripitvnoga karaktera. To znači da u knjizi ništa ne propisujem, ne savjetujem, ne sugeriram da je neka riječ bolja ili lošija od druge i, najvažnije, ne predlažem nove hrvatske riječi. Po burnim reakcijama koje je knjiga izazvala odmah po izlasku rekla bih da ljudi očekuju baš to! A jedino toga u knjizi nema. Cilj mi je bio popisati što više novih riječi te ih analizirati, tj. opisati ponajprije s obzirom na način nastanka. U tom kontekstu knjiga, uz znanstvenu vrijednost, ima i dokumentarnu jer su na jednome mjestu (p)opisane riječi koje su se pojavile u hrvatskom jeziku u posljednjih dvadesetak godina.

Ukratko podučavajući poštovanu Čitateljicu i poštovanoga Čitatelja, uvijek treba napomenuti da u raspravama o jeziku (onim jeftinim i predvidljivim) često nastanu one suvišne tlapnje kako su „nove riječi zapravo strane“, „neologizmi zapravo smiješni“ ili „zastarjelice suvišne jer će ti pojmovi nestati“. Budući da u svojoj knjizi tumačite i posuđivanje kao jedan od načina neologije, a ne smatrate da posuđivanje (koje ima nekoliko svojih potkategorija) u jeziku znači bolest, ima li ičega čudnog u tome što jezik posuđuje riječi? Ako ima, zanima me postoji li jezik koji je prečist te, ako postoji, znači li to da pravi jezik nastaje zasjedanjem petorice mudraca u lokalnoj birtijetini i pomnim biranjem potpuno novih izraza. Pitam jer česti su komentari kako hrvatski jezik ima previše posuđenih riječi, naravno, komentari su to onih koji puno ne znaju. Nije li engleski, naprimjer, zapravo prepun germanizama i latinizama (ako već tako vrednujemo čistoću) te nije li većina jezika zapravo razvijena iz nekoga prije, nije važno kojega?

– Ovo je sjajno pitanje i čini mi se da koliko god tumačili jezično posuđivanje kao znak zdravlja svakog jezika na svijetu još je uvijek uvriježeno mišljenje da će nam jezik „nestati“ zbog engleskoga. Jezično je posuđivanje staro vjerojatno koliko i sami jezici. To nije „izmišljotina“ ili moda suvremenoga svijeta i suvremenih govornika. Kada je riječ o posuđivanju, čini mi se da zaboravljamo da je osnovna funkcija jezika komunikacija. Kada u određenoj komunikacijskoj situaciji trebamo riječ, ime za neki pojam, a nemamo ju, na raspolaganju su nam tri mogućnosti: da riječ „skujemo“ od domaćih morfema, da postojećoj riječi dodamo novo značenje ili da riječ posudimo iz drugoga jezika. Posuđivanje se u tom kontekstu može shvatiti kao linija manjeg otpora, ali činjenica jest da je to često najjednostavniji način popunjavanja rječničkih praznina, pogotovo u svijetu koji živi velikom brzinom. Dakle, komunikacija je ta koja će regulirati odnose u jezičnom sustavu, a ne „petorica mudraca“ iako se kod nas često misli (i pokušava) suprotno. Jeziku je potrebna evolucija, a ne revolucija i povijest je pokazala da je svaki pokušaj da se promjene u jeziku provedu „nasilno“ (odlukom „petorice“) osuđen na propast. Da zaključim ovu već toliko puta pretresenu temu: ne postoji jezik na svijetu koji nema nijednu posuđenicu, a i hrvatski jezik posuđivao je tijekom čitave svoje jezične povijesti (iz latinskoga, njemačkoga, talijanskoga, mađarskoga, turskoga…). Ono što treba mijenjati jest naš stav prema riječima stranoga podrijetla, pogotovo onima za koje imamo svoje riječi. Važno je znati kada je prikladno upotrijebiti posuđenicu, a kada ne!

Prosječnomu je čitatelju (ili čitateljici) teže dočarati što znači izraz nova riječ te se brzo upeca onom pretpostavkom da će se sljedeći rječnik opteretiti pojmom više. Jedno je opterećivati rječnik novim izrazom koji bi trebao pokriti novi sadržaj, a drugo je opet opterećivati izraz još jednim značenjem. Naravno, ciljam (a valjda ne promašujem) temu semantičke neologije i vjerujem da to smatrate jednim od boljih načina tvorbe novih riječi. Možete li nam, s obzirom na to da ste 2012. godine obranili doktorski rad o neologiji, reći više o tome koji su izrazi u zadnjih petnaestak godina dobili na značenju, točnije koji su izrazi poprimili više značenja? Nije li i Wittgenstein (čije djelo nisam pročitao u cijelosti, no čitao sam kako su se drugi oslanjali na njegovu filozofiju) tvrdio da je pravi dokaz jezične živosti sposobnost izraza pokriti više značenja, a ne opet opterećivanje rječnika novim izrazima koji bi se tvorili slaganjem postojećih osnova ili tko zna kojim petim načinima?

– Semantička neologija, odnosno dodavanje novih značenja postojećim (starim) riječima izvrstan je način popunjavanja rječničkoga fonda, ali, nažalost, nedovoljno iskorišten. U jezikoslovlju riječi s više značenja nazivamo polisemnima i važno je osvijestiti da je većina riječi, zapravo, takva. Naprimjer, riječ glava u Velikom rječniku hrvatskog standardnog jezika ima čak 11 značenja, riječ kuća devet… Dakle, riječi koje imaju samo jedno značenje vrlo su rijetke u jeziku i polisemija se također smatra znakom zdravlja jezika. Takav je način proširivanja rječničkog fonda ekonomičan jer, kao što ste rekli, ne moramo kognitivni sustav opterećivati novom jedinicom, novom riječi, nego postojećoj pridružujemo novo značenje i to ne nasumce ili bez pravila. U pozadini svega stoje kognitivni mehanizmi (metafora i metonimija) koji reguliraju proširivanje značenja te se ono odvija na temelju sličnosti među konceptima koje ćemo označiti istom riječi, istim izrazom. Izdvajam samo neke primjere iz korpusa: klupa (u smislu sportske momčadi: Červarova klupa), beton, dvoguza, padobranke (staromodne gaće), prljavi veš, čoban, legenda, reket, rešetanje, friziranje (naprimjer informacija), peglanje, brijanje, lansiranje, oduzeti se, piliti, sliniti, restartirati se, razmontirati se, ogrebati se, odlijepiti, ispreskakati, kolačić, virus, mreža… mogli bismo nabrajati dugo, dugo…

Budući da zadnjih godinu dana svakodnevno imamo tu privilegiju slušati o brojci zaraženih pandemijom, komentirati odluke Stožera i, da je bilo sreće, Veliko bismo Trojstvo gledali svakoga dana dulje od četrnaest sati, nastalo je puno novih izraza vezanih uz pandemiju koronavirusa. Pretpostavljam da ste istraživali i o tome jesu li neki izrazi u tome novom cirkusu poprimili i nova, zaraznija značenja. Ili su neki izrazi za neka značenja bili zarazniji. Do kakvih ste spoznaja došli vezano uz novotvorenice, a do kakvih uz semantičke neologizme? Mislim da ne promašujem terminologiju, a Vi me ispravite ako se razbacujem izrazima kao mentor na Loomenu značkama.

– Sada mogu ponoviti ono što sam rekla i u prošlom odgovoru: semantička neologija nedovoljno je iskorištena i prepoznata u nastanku novih riječi. Naime, analiza pandemijskoga leksika pokazala je da većina novih riječi nastaje formalnom tvorbom, i to sufiksacijom (koronaš, koronašica, koronizacija, karantenizacija, koronizirati…) ili jednim novim tvorbenim načinom koji smo preuzeli iz engleskoga, a koji nazivamo blending ili, u hrvatskom, stapanje. Riječ je o tvorbenom načinu koji podrazumijeva stapanje nove riječi od dijelova dviju postojećih riječi i to najčešće prvoga dijela prve riječi i drugoga dijela druge riječi. Tako smo dobili, naprimjer, riječ bankomat (banka + automat). Taj je način tvorbe novih riječi u engleskome vrlo popularan, a i kod nas se u novije vrijeme pojavljuje sve više riječi koje su nastale na taj način. Doduše, ograničene su uglavnom na marketinški jezik, ali s druge strane, tu su i ne možemo ih zanemariti (aromagija, sprinternet, bagatele2, štrumfastično, fleksigurnost, wellnesstinovo…). Tijekom pandemije nastalo je mnogo takvih riječi: capakistan, covidiot, dnovinarski, McGužva, morona (virus), Zoomor, Plenkorona, Plenkovid, Novax Đokovid, Toni Cjepinski… Riječ je, naravno, o ludičkim tvorbama, jezičnim igrama koje imaju ograničen „rok trajanja“.

Kada treba tvoriti novi izraz za pojam koji tek dolazi (ili je odnedavno tu), o čemu sve treba voditi brigu? Siguran sam da struka uvijek ima opravdana rješenja, suvisle prijedloge koji nastavak dodati kojoj osnovi ili koji predmetak osnovnoj riječi da bi novi izraz bio precizan, ali i prihvaćen. Što može u tome procesu poći po krivu? Jasno nam je da posuđivati nije uvijek najsretnije rješenje iako će tuđica, barem prema mome mišljenju, najbrže zauzeti svoj prostor. Ponavljam, to ne mora biti najsretnije rješenje. Kako odabrati rješenje koje će učiniti sretnim većinu svojih korisnika, a opet se uklopiti u ono što mnogi nazivaju tradicijom i duhom hrvatskoga jezika?

– Na ovo pitanje mogu odgovoriti jednom rečenicom: ne postoji recept na temelju kojeg se može načiniti uspješna nova riječ. Mnogi su pokušali napraviti „čarobnu formulu“, ali nisu uspjeli jer pravila, zapravo, nema. S druge strane, ipak postoje smjernice o kojima ću u nastavku. Svaki dan nastaje na tisuće novih riječi, ali samo će neke od njih zaslužiti svoje mjesto u rječnicima i u svakodnevnom leksiku govornika nekog jezika. Da bi se utvrdilo je li riječ uspješna ili ne, potrebno je da ona četrdeset godina zaredom bude zabilježena u jednojezičnim općim rječnicima, odnosno riječ mora biti u aktivnoj uporabi u dva naraštaja govornika. Kako bi utvrdio potencijal koji svaka nova riječ ima, Metcalf je 2002. razvio ljestvicu koju naziva fudge , nastalu po uzoru na Apgar indeks, odnosno ljestvicu prema kojoj se ocjenjuje novorođenčad. Elementi po kojima ocjenjuje novu riječ jesu: čestotnost, nenametljivost, mogućnost da riječ upotrebljavaju govornici koji pripadaju različitim društvenim skupinama u različitim životnim situacijama, mogućnost da se od nove riječi tvore novi oblici i nova značenja te izdržljivost koncepta. Prvi činitelj još se može nazvati i popularnost riječi. Iako se činitelj na prvi pogled čini jednostavnim, popularnost ipak može biti određena na nekoliko načina. Naime, nova riječ ovisi o pozornosti govornika koji ju trebaju početi upotrebljavati kako bi joj se čestotnost pomaknula s nule. Kada je riječ o nenametljivosti, riječi koje su nenametljive ujedno su i uspješnije. Što je riječ sličnija već postojećima i što je „manje čudna“ – veće su joj mogućnosti za uspjeh. Kada je riječ o trećem kriteriju, važno je da se nova riječ upotrebljava u različitim životnim situacijama te da ju upotrebljava što više govornika. Dakle, ako upotreba nove riječi ostane ograničena na tek jednu profesionalnu, socijalnu ili drugu skupinu govornika, vjerojatno neće zaživjeti u općem leksiku. Važno je i da nova riječ može poslužiti za tvorbeno i semantičko izvođenje drugih novih riječi. Posljednji činitelj odnosi se na izdržljivost, ali ne same riječi, odnosno imena, nego predmeta, koncepta, pojave, tj. ideje koju nova riječ označuje. Naime, svaka riječ, odnosno ime ima dvije strane; pojam koji označuje i jezični izraz kojim je taj pojam označen. Da zaključim, tvorba riječi vrlo je dinamično područje izravno ovisno o izvanjezičnoj stvarnosti. Upravo su zato promjene tako brze i intenzivne, i što je najvažnije, vidljive samim govornicima pa je i to jedan od razloga zašto neologizmi pobuđuju veliko zanimanje javnosti.

Hvala Vam na tipkanju i nadam se da će ovaj razgovor biti podijeljen onoliko puta koliko bude i šejran. Pozdravit ću Vas za kraj i izraziti lijepe želje koje se tiču daljnjega rada s kojim dolazi prepoznatljivost i uspjeh. Svako Vam dobro želim! Za kraj mi još samo potvrdite da sam u pravu kada kažem, kako je rekao i jedan odlični komentator najnovijega pravopisa u svome osvrtu, a poznajemo ga oboje, da se t ispred c u trosložnim i višesložnim riječima treba svuda umetnuti ili svuda maknuti, a ne izmišljati razloge zašto tamo nekih deset imenica mogu živjeti kako žele iz tradicijskih razloga, kao pripadnici kakve sekte, dok stručnih razloga koji bi opravdali te iznimke, naravno, nema. Osim toga, dodajte još koju o tome kakve su pošalice nastale, a vezane su uz tog đavla paklenog od koronije.

– Kod nas je jezični preskriptivizam vrlo unosno zanimanje te su neki u silnom propisivanju izgubili iz vida da nam jezična norma ide u jednom, a uzus u potpuno drugom smjeru. Rezultat je toga nesigurnost govornika hrvatskoga jezika i pitanje koje svi kroatisti često čuju: „je li pravilno ovako ili onako?“. Ukalupljivanje je uvijek loše, a bogatstvo je jezika u izboru, odnosno mogućnosti da nešto kažemo i ovako i onako (a ne ili – ili!), ovisno, naravno, o situaciji u kojoj govorimo. Za kraj, meni možda i najdraža koronafora koja pokazuje da svi govornici nekoga jezika mogu tvoriti njegove riječi, makar one bile na razini jezične igre, odnosno da to nije pravo ili privilegija nekih samoprozvanih elita:

„Je li Covidio more?“

Više nego ikad uzdajemo se u kratkotrajnost (pandemijskih) novotvorbi i pojava koje one označuju. Navedena će, kako se trenutačno čini, ipak biti aktualna i ovo ljeto…