„Vinkovci vrata Hrvatske” slogan je kojim se svi mi dičimo, ali i koji se, kao i uloga ovoga grada u Domovinskom ratu, ne spominje dovoljno često kako ne bi otišlo u zaborav o kakvoj žrtvi se radi. Osim što u u Vinkovcima osnovane čak dvije profesionalne brigade, Treća i Peta gardijska, a neki puno veći gradovi od nas nisu mogli osnovati niti jednu, ovaj grad je podnio i ogromnu žrtvu od prvog pa doslovno do posljednjeg dana obrane i oslobođenja Hrvatske.
O tome svjedoči i podatak kako je vinkovačka bolnica, nakon splitskog KBC-a te bolnice u Slavonskom Brodu, medicinska institucija koja je zbrinula najviše ranjenih. Upravo o tim detaljima večeras je progovorio dr.sc. Dražen Švagelj, koji je po sili posla, ali i funkcije imao izravna doticaj upravo s tim, najtežim sudbinama koje uključuju smrtna stradavanja i ranjavanja.
Prve vinkovačke žrtve, što samog grada, što tadašnje Općine Vinkovci bili su naši redarstvenici koji su mučki ubijeni u Borovo selu 2. svibnja 1991. godine, dok je posljednja žrtva u Vinkovcima smrtno stradala 5. kolovoza kasne 1995. godine. Taj dan, Vinkovci su imali i 16 ranjenih. Ovo je podatak kojeg malo tko zna, jer nije medijski naglašavan u to vrijeme zbog sprječavanja panike tijekom operacije Oluja. No, svatko tko je tu noć bio u gradu, sjeća se kako je paklena bila.
Vinkovci su i prvi grad koji je napadnut minobacačkim granatama tog 19. srpnja 1991. godine, a tri dana kasnije postali smo i prvi grad koji je tijekom Domovinskog rata proživio avionsko raketiranje.
Kroz vinkovačku bolnicu, koja je bila udaljena samo tristotinjak metara od četničkih i jugoslavenskih linija, prošla su tijela 319 ubijenih branitelja i civila, od čega 39 žena. Samo u razdoblju od 2. svibnja 1991. godine do 15. svibnja 1992. godine, s ovog područja evidentirano je šestero ubijene djece, četiri dječaka i dvije djevojčice. Prva žrtva stradala je 22.07.1991. godine u Novim Jankovcima od minobacačke granate, dok je preostalih petero djece stradalo u Vinkovcima.
– Najmlađa žrtva imala je samo 21 mjesec i stradala je 22.3.1992. godine u Vinkovcima od minobacačke granate. Netom prije toga, roditelji su se vratili iz izbjeglištva u grad i taj dan je u sobu s dječjim krevetićem uletjela granata. Od siline udara dijete je izletjelo iz krevetića, udarilo u zid te nažalost smrtno stradalo bez ijednog ranjavanja od gelera, prisjetio je dr.sc. Švagelj ove tragične situacije.
U istom vremenskom razdoblju, dakle do 15. svibnja 1992. godine, kroz vinkovačku bolnicu prošlo je čak 976 ranjenika, od čega 23 djece.
Unatoč ovim ogromnim žrtvama, a u odnosu na broj stanovnika, dakle 38.580 Vinkovčana te još 59.865 stanovnika u 39 vinkovačkih sela, broj žrtava u ratnim okolnostima sveden je na najmanju moguću mjeru. Dr. sc. Dražen Švagelj to objašnjava izuzetno razboritim odlukama Kriznog štaba Vinkovaca na čelu s Ivanom Treberom.
– Nismo htjeli čekati odluke Vlade o odgodama, jer smo u gradu već imali ratno stanje, stoga je već 20. kolovoza 1991. donesena Odluka o odgodi rada jaslica, vrtića te osnovnih i srednjih škola. Potom je donesena naredba kako trudnice i žene s malodobnom djecom moraju napustiti grad, a poslodavci su bili dužni isplaćivati minimalni osobni dohodak kako bi ti ljudi mogli od nečega živjeti. Potom smo rodilište izmjestili u Stare Mikanove, navodi dr.sc. Švagelj odluke koje su osigurale da Vinkovci nisu imale niti jednu poginulu osobu u vrtiću, školi, gradskom prijevozu, rodilištu, tržnici ili na sahrani….
Zabranjeno je i prometovanje gradskog i međugradskog autobusnog i željezničkog prometa, kao i rad vinkovačke tržnice.
– Treber je doslovce rekao, „Nitko neće umrijeti što ne može kupiti mrkvu. Ako netko želi voće i povrće, neka ode u Rokovce kupiti”, prepričava Švagelj večeras na javno održanom kratkom predavanju u vinkovačkom Ogranku Matice hrvatske pod nazivom “Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu evidentirana u Medicinskom centru Vinkovci”.
Tužni su bili i ukopi poginulih branitelja jer osim najuže rodbine, svećenika, zapovjednika i nekolicine najboljih prijatelja, nitko drugi nije mogao nazočiti posljednjem ispraćaju kako iznenadni napad ne bi donio još žrtava. Takva su vremena bila, ali su se odluke pokazale maksimalno ispravnima.
Tome u prilog ide i činjenica kako je u Vinkovcima opća opasnost oglašena 13. rujna 1991. kada je započeo sveopći napad na grad iz smjera tada tako zvane kasarne i svih okupiranih mjesta, a prestanak opće opasnosti oglašen je tek 15. svibnja 1992. godine. Nažalost, neki gradovi poput Osijeka imali su u početku učestale sirene za prestanak opasnosti, a nedugo potom uslijedio bi iznenadni napad koji bi stvorio velike ljudske žrtve.