POGLED S ISTOKA – ‘Alo, momci, za kog navijate!?!

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 Što pomislite kad čujete riječ „političar“?

Odlično, potpuno se slažemo, nisam ni tren sumnjao u inteligenciju čitatelja.

Ajmo jedno teže pitanje; koja vam je asocijacija na izraz „ručni rad“?

E, tu sam vas ček’o … Duboko me razočarao vaš prljavi um, izuzev Vas, vremešna gospođo koja ste zabunom kliknuli na kolumnu misleći da je Pogled s istoka reklama za optičarsku radnju. Vaš odgovor „šlinganje“, gospođo, jedini je ispravan te ujedno jedini pristojan i bez seksualnih konotacija.

Treće, pretposljednje, pitanje danas: „navijač“, što vam prvo pada na um?

Kad ste u Vinkulji na gostovanju, a s leđa začujete rečenicu iz naslova, znajte da neće valjat’. Nije to samo kod nas, naravno, ali je naše podneblje ponešto specifično pa će vas, osim hard core ultra tifo elite navijača, to pitanje često postaviti i „obični“ simpatizeri, željni dobrog fizičkog obračuna.

Možda ću ispasti primitivan i još doprinijeti poraznoj brojci od 69% onih koje navijače isključivo povezuju s nasiljem, ali mi je izrazito drago kad se gostujući navijači nelagodno osjećaju u Vinkovcima. Široka slavonska duša, poslovično gostoprimstvo, jedi, pij, veseli se, „Dođi u Vinkovceeeeeeee“ – može, osim na dan utakmice!

Kao što bi u najobičnijem ugovoru ovako stajalo u zagradi (u daljnjem tekstu: navijač), tako bih volio da smo načisto što smatram pod „navijač“.

Ogromna većina medija i novinara, onih koji bi staru svoju gurnuli niz stepenice za klik više i poneki lajk, navijače će uglavnom prezentirati u onom svjetlu koje njima odgovara; nasilnici, dileri, vandali, neradnici, klošari…

Jer, nije tajna, puno bolje će se prodati naslov „KRVAVA TUČNJAVA HULIGANA U LENIJAMA: KORISTILI SRPOVE I ČEKIĆE, A DJECA PLAČUĆI DOZIVALA SAMOHRANU MAJKU!“, nego „Odličan odaziv davatelja krvi u Vinkovcima u organizaciji Ultrasa“.

Nema laganja, u svakom kukolju ima žita pa se tako i među navijačima nađe određen postotak onih kojima nogomet nije na prvom, drugom, niti bilo kojem mjestu. Oni su tu da pošmrkaju ako netko ponudi, šaniraju kad se ukaže prilika, ogrebu se za konjačić- dva i išamaraju čovjeka od 70 godina.

Kad pišem „navijači“, mislim na one momke koji vole nogomet i klub koji prate, koji imaju milijun dobrih osobina i koji su spremni žrtvovati puno ili čak sve za neke svoje ideale. Jer, netko tko ima toliku strast i emociju prema nečemu, ne može biti loš čovjek… Valjda.

NA SLICI: sredina ludih devedesetih, Kanovčani na turneji

Neću vrijeđati inteligenciju čitatelja i tvrditi da među nama nema alkohola, krađe, droge ili krađe droge, ali ne treba suditi o čitavom pokretu zbog određenog postotka lopova, dilera i narkomana.

Cuga je druga stvar, cuga je prisutna u velikoj mjeri i taj dio uopće neću pokušati obraniti…

Tbilisi, Gruzija…11:23 h
Tbilis, guzija 17:30 h
Tbilši, guzvi… 22:17 h
Tbvš, gurzmf… 02:44 h

– Znači, osim što malo cugnete i galamite, vi ste neki anđeli što su sišli na zemlju s višim ciljem, oličenje kreposti i poštenja? Kao da ste ispali iz časopisa Arena i rubrike Vrtuljak ljubavi: „Hrvat, katolik, situiran, njemačka mirovina, ljudi kažu zgodan, ovim putem traži…“ Pa svaka bi vas majka za zeta poželjela! Evo, ja ne želim da mi dijete bude liječnik kad odraste, ja bih voljela da bude navijač!

Naravno da nismo sveci, imamo brdo mana kao i svaka druga supkultura, od kojih su neke prilično bezazlene (glasni smo i prosti), do onih malo ozbiljnijih (uporaba fizičke sile u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva).

Priznajte, upravo su tučnjave prva stvar koja vam je pala na pamet pri spomenu riječ „navijači“.

Po tom pitanju sam se već izjašnjavao u ranijim tekstovima, nikad nisam bio „fighter“ i puno draži su mi bili drukčiji vidovi zabave.

Treba razlikovati dvije vrste navijačkih tučnjava: dogovorene i spontane.

O dogovorenim tučnjavama tzv. livadama ću pisati najkraće moguće iz dva razloga: niti u jednoj nisam sudjelovao i prezirem ih iz dna duše!

Iako ima i nekih dobrih strana (dvije skupine se nađu na osamljenom, unaprijed dogovorenom, mjestu tako da nema rizika za slučajne prolaznike, automobile, izloge i slično, postoje kodeksi o neudaranju protivnika koji je na podu, ne koristi se oružje…), koncept u kojem nabildani i utrenirani MMA borci i poluprofesionalni boksači ubijaju Boga jedni u drugima nema mi ama baš nikakve poveznice s nogometom, tribinom, navijanjem…

Siguran sam da me je vrijeme pregazilo, ali sam isto tako siguran da na „ferku“ ne bih otišao ni da se kojim slučajem probudim u tijelu Mirka Filipovića, a na suprotnoj strani čeka štreber iz 6b.

E sad, o spontanim tučnjavama imam malo drukčije mišljenje. Ne vidim neki veliki problem u tome što se dvije skupine navijača malo pokače, sve dok je u nekim granicama.

Zbog naše (malo)brojnosti, uglavnom smo preferirali gerilski pristup iako nikada nismo bježali od otvorenog sukoba. Uvijek smo se trudili, ponekad čak i uspijevali, imati tu dozu fair-playa i učiti mlađe neke kodekse i pravila, kao što smo mi upijali gledajući starije.

Recimo, koliko god bio mlad, lud i željan dokazivanja, nikada nećeš napasti čovjeka koji vodi dijete na utakmicu. Ako te baš bode u oči taj njegov grb na prsima (a bode, vjerujte!), prići ćeš tati, zamoliti ga da spremi šal ili skine dres gostujućeg kluba, a malom dati naljepnicu uz savjet da, kad odraste, počne navijati za pravi tim.

Pisati koliko je djetinjasto i kukavički bušiti gume i razbijati parkirane aute gostujućih navijača, mislim da nije potrebno, ali, evo, ipak sam napisao.

Isto tako, ne napada se skupina koja je daleko malobrojnija od tvoje „kažnjeničke bojne“, ali to nipošto ne znači da ćete ih ignorirati i pustiti bez posljedica, daleko bilo! Nećete se iživljavati, eventualno koja ćuška i povlačenje za uho, tek toliko da zapamte gostovanje. Svega sam se nagledao, ali je možda najbolji primjer jedna utakmica protiv Dinama, sad već davne, „dvije i neke“.

Desetak nas je sjedilo pred Tiletovim Emporijom (ili Emporijem?), bilo je oko podneva, tekma noćna tako da još nismo očekivali neke veće grupe. Naravno, kad je „match day“ otvoriš četvore oči i upališ sve radare, svaki ti lik izgleda sumnjivo. 

Međutim, ova dva tinejdžera sa prijeke strane ulice bi skužio i Andrea Bocelli: od glave (Burberry) do pete (Lacoste) su bili odjeveni po tadašnjoj huliganskoj modi. Između su još uspješno ugurali Everlast, Fred Perry, Lonsdale i Stone Island.

Odmah smo ih provalili, oni su provalili da smo ih provalili, a mi smo provalili da su oni provalili da smo ih provalili. Zbunjeno su krenuli nazad pa opet naprijed i, vjerojatno nesvjesno, ubrzali korak. Međutim, poput bejzbolke ih je ošinulo po tjemenu, na njihovu sreću, samo pitanje :

-Alo, momci, za kog’ navijate!?

Uffff, kako su se sledili!

Koliko smo uspjeli razaznati iz nepovezanih odgovora, iz nekog su sela pored Našica i ovo im je prvo gostovanje.

– Čekajte, prvo gostovanje pa odmah šetnja kroz Vinkulju!? Dajte, dečki, pokažite bar malo poštovanja, odradite neku Koprivnicu,  Varaždin, Zaprešić pa se onda okušajte kod nas! Ovo baš vrijeđa…

Dok su se ova dvojica vrpoljila poput đankija u muriji, uživao sam slušajući Kolodvorce kako se kreativno nabacuju idejama što bi mogli učiniti sa zarobljenicima. Bili su vrlo maštoviti, od okopavanja bašče kod braće Soldo, do krečenja kuhinje Ive Bošnjaka….

Ekipa s Kolodvora je, to moram naglasiti, bila ekstremno zajebana, uspješno su objedinili ona 3M koja su bitna za jednu elitnu navijačku postrojbu: pojedinci su imali mišiće, većina mozak, a apsolutno svi iz  kvarta su imali muda!

NA SLICI: Ako vam je fotografija mutna, nije do foto- aparata. Mutna je ekipa…

Bio sam potpuno opušten znajući kakvi su to kvalitetni momci i da našim gostima neće faliti ni kapa s glave. Ajd’ dobro, kape su im na kraju ipak promijenile vlasnika, a gosti su se vrhunski nagodili i izvukli sa po dvadeset sklekova svaki. 

Jedan, dva, tri, niže to malo, četiri, četiri, ČETIRI…!!! – orilo se terasom, Boysi su ih zdušno radili kao za ocjenu. Ustvari, tako dobro  ih sigurno ne bi radili za ocjenu, imali su malo jači motiv…

Na kraju smo ih počastili cugom i odvezli pod „sjever“, čisto preventivno, da ih neka manje pristojna ekipa ne bi srela i izula iz tih patika s krokodilom.

Dakle, malobrojnija ekipa se fizički ne napada, samo nemojte to shvatiti baš doslovno; nekada je prihvatljivo i petnaest na devet, nećemo sad organizirati prebrojavanje i vaganje prije meča!

Isto tako, kad ste s ekipom na gostovanju, uglavnom srećete civile odnosno tzv. obične ljude. Nikada se ne maltretira netko tko nije iz navijačkog miljea, pogotovo ne napadaš dečka s curom ili, ako ste u Osijeku, dečka s dečkom.

Još je mnogo sitnica do kojih pravi navijač drži (o uporabi hladnog oružja bi se mogla napisati trilogija, op.a.) i iznenadili bi se kad bi se nekada zaputili na utakmicu s nama.

Istina, znamo se zaigrati i napraviti pizdariju, ali kad nas drugi put krenete osuđivati za naše nestašluke i komentirati senzacionalističke naslove po portalima, sjetite se tko je među prvima uzeo pušku kad je trebalo, tko skače kad su potresi, tko pomaže kad su poplave, daje krv, organizira humanitarne akcije!?

Pokušat ću to predočiti ovako: mrkla noć, kiša, šuma! Ostali ste bez goriva i vaša Opel Astra ne daje znakove života, a pošto nesreća, kao i zgodna treba, nikad ne dolazi sama, baterija na mobitelu je riknula. Stavljate trokut na cestu, izlazite i mašete, moleći za pomoć. Prema vama jure dva automobila… 

– Uffff, dobro je, u ovoj vukojebini ne prolazi puno auta, a sad dva odjednom! – pomislite oduševljeno.

U crnom, bijesnom Passatu se nalazi krema našeg društva, političari u skupim odjelima koji se vraćaju sa svečanog otvorenja nečije kapije, a u vremešnoj, žutoj Citroen Xsari navijači u povratku s gostovanja.

Posljednje pitanje danas; što mislite, tko će vam stati, dati karnister, odvesti do benzinske, posuditi mobitel da se javite bližnjima, pokisnuti do kože točeći vam gorivo, s gnušanjem odbiti ponuđeni novac i otići tek kad vide da ste riješili problem: gospoda sa kravatama ili ekipa sa šalovima oko vrata?

Upravo tako…