POGLED S ISTOKA – Cibalia religija

Ivan Grigić – Šinko    

 

 – Grigiću!!! @#*!$%* ti boga seljačkog, šta sam te i dovodio!!! – orile su se pomoćnim terenima u Medulinu riječi trenera Petkovića, tako glasno da su i u Poreču zadrhtali.

Cibalia je igrala pripremnu utakmicu protiv korejskog Pohang Steleersa, a ja sam bio izravan krivac za pogođenu stativu naših azijskih prijatelja. Dakle, ne gol, stativu… Ali, da bi vam bilo jasnije kako sam došao do tog trenutka, vratimo se nekih tridesetak dana u prošlost…

Godina 2002. brojala je svoje prve dane, ja sam se još trijeznio od dočeka Nove, reprize dočeka, a bome i 2. siječnja (sigurno je bio dobar razlog, datum baš mami na cuganje), kad me je iz polusna ošamario zvuk telefona.

Bilo je rano ujutro, oko 15 sati, nevoljko sam se javio na nepoznati broj uvjeren da zove neki gazda kafića gdje sam sinoć pio na „crtu“, a glas s druge strane mi je rekao nešto u stilu:

– Bok, Ivane, željeli bismo te vidjeti na pripremama Cibalije, počinjemo 7. siječnja u 09.00 sati.

                                                Jebote!!!

U trenu sam se razbudio, navala adrenalina, serotonina, dopamina i ostalih „– ina“ mi je momentalno oduzela dar govora. Moj sugovornik (mislim da je to bio Samir Štiler Saki?) i ja smo tako šutjeli neko vrijeme, dok se nisam malo sabrao.

– Dobro, kakvi su uvjeti, šta nudite?

Sa druge strane „žice“ nije bilo očekivane reakcije u vidu makar kurtoaznog smijeha pa sam kratko pozdravio i stisnuo tipku sa crvenom slušalicom.

Nategnio sam iz sve snage gusti od breskve koji je od sinoć pripremljen čekao pored kreveta (taj mi je najbolje godio za mamurluk) i u tom trenutku shvatio kako se osjećao izvjesni Neil kad ga je nazvao neki NASA-in „Samir Štiler“ i priopćio; „Gospodine Armstrong, Vi izlazite prvi.“

Sjedim tako nekoliko minuta s blesavim osmjehom na licu, onda malo zaplešem pa opet sjednem na krevet jer mi je glava pucala od „noćarenja“. Bit ću iskren, nisam bio potpuno iznenađen pozivom jer se šuškalo po nogometnim krugovima o toj mogućnosti, ali sve je to bilo na razini „rekla-kazala“.

Imao sam iza sebe devet sezona u Lokomotivi i polusezonu u Dilju pa su moji tragikomični kiksevi u obrani ipak nekome upali u oko.

Početnu euforiju je ubrzo zamijenila sumnja da nisam „popio foru“ s lažnim pozivom koji su u to vrijeme bili izuzetno popularni u nogometnim krugovima. Princip je jednostavan i vrlo djelotvoran; skupi se ekipica, odabere se laka meta iz svlačionice, nebitno je li to Cibalia, Lokomotiva, Dilj ili neki drugi klub i uputi se poziv s posuđenog mobitela. Birali su se mahom mlađi dečki, a gotovo da nema igrača „sa strane“ koji nije prošao tu vrstu inicijacije.

Slijedi predstavljanje ovisno o temi, u rasponu od: „Srdačan pozdrav, Damir Begović je s Vinkovačke televizije, želio bih da gostujete u mojoj večerašnjoj emisiji….“ do „Vojo Velečković iz Sportskih novosti, molim Vas za kratki osvrt na jučerašnju utakmicu“. Kada žrtva zagrize i raspriča se, a to je gotovo uvijek, samo nebo je granica. Bilo je tu ispitivanja tablice množenja, nabrajanja vrlina i mana suigrača, zamolbe „novinara“ da sugovornik žonglira dok daje telefonski intervju pa i dolaska pred zgradu Vinkovačke televizije na „dogovoreno“ snimanje, dok čitava ekipa čuči u grmlju.

Jednom sam i sam bio žrtva takvog poziva, “Igoru Buntiću iz Večernjeg lista“ do detalja opisivah pobjedu Lokomotive u Đakovu i vlastitu predstavu na toj tekmi pa sam sad bio malo oprezniji ili, što bi rekao dr. Nele Karajlić: „Tko se jednom na mlijeko opeče, taj i u jogurt duva.“

Redom sam nazvao sve „usual suspects“, a to je potrajalo (prvo kuma Ivu Jurića, taj razbojnik bi bio u stanju to napraviti i dan danas!) dok iz Dilja nije stigla potvrda da sam zaista pozvan!

E sad sam tek bio u problemu: nakon euforije i sumnje, na red je došao stari, dobri strah!

Ej, dečko, pa to je Ciba, to je prva liga, to su Kantride, Poljudi i Maksimiri, to su Olić, Eduardo, Erceg, Srna…! A ti? Ti si 27- godišnji navijač koji igra sa znojnicom na glavi (?!), vječno poderanim različitim kopačkama i koji na 100 metara trči dva tjedna…

Nikako se nisam vidio u toj priči, tako da sam čvrsto odlučio da ne odem na prozivku! Nema šanse, neću se sramotit… Nitko i ništa mi neće promijeniti mišljenje: NE IDEM!!!

Otišao sam…

Vinkovčanima ne trebam objašnjavati, a za ostale kratko: tih godina, u ovim krajevima, tko god se bavio nogometom nije sanjao da igra u Cibaliji… On je DISAO za to!

Kad sam vijest priopćio starcima, bili su oduševljeni: majka Mara nikad nije pretjerano pratila nogomet („Kako ćete igrati po kiši?“, pitala me sigurno dvjesto puta!), ali je znala koliko volim taj malerski klub.

Stari Mata je posebna priča. Spadao je u onu kategoriju objektivnih i realnih roditelja koji čvrsto stoje na zemlji uvjereni da njihov sin treba igrati u Manchesteru. City ili United, manje bitno. Na sreću, rano je prestao ići na moje utakmice i hvala mu na tome… Ali, s vremena na vrijeme je znao dobaciti :

 – Znaš šta si ti za ovog Ferdinanda!? A vidi di je on, a di si ti…

Tu noć smo u „Košu“ pili dvije noći.

Kafić „Koš“ je za nas Kanovčane crkva, škola, bolnica, stadion, fakultet… Sve! Tu se proslavljaju razvodi i tuguje zbog vjenčanja, dočekuju Božići i utorci, slave se pobjede, plače kad ne ide. Gledaju se tekme, karta, igra šah… “Koš“ je dom.

Ja sam bio na Cedeviti jer ako su priče o pripremama novog trenera bar 10 % istinite, trebat će mi svaka moguća pomoć, uključujući i Božju.

Da razjasnim još jednu stvar; naći se na pripremama Cibe nije bila neka „nemoguća misija“. Svake godine su pripreme počinjale s 40-ak igrača, dolazili su sa svih strana.

Menadžeri bez kune na telefonu, nerealno ambiciozni roditelji (postoje li uopće drukčiji?), županovi prijatelji s rekreacije i „onaj Ljubo iz Čitluka“…, svi su oni imali igrača koji je „baš za Cibaliju“.

Nije bilo teško staviti kopačke u kesu i doći se „upisati u Cibaliju“, pojedinci su dolazili i 6-7 godina zaredom.

Međutim, teško je bilo ostati i potpisati ugovor iako se i to dalo srediti, ovisno o moralnosti trenutne uprave, financijskoj izdašnosti roditelja i kriminalnom dosjeu menadžera.

– Sivi, čestitam od srca, zaslužio si poziv! Sad znaš šta ti je činiti; nema cuganja, brija, navijanja, ćevapa i kulena. Tih pedesetak dana odradi momački pa ćemo vidjeti gdje smo!

Ica Maroslavac je znao što priča jer je u Cibi valjda od svoje četvrte godine. Odličan igrač, veznjak tipa Roy Keane, svaka majka bi…, ovaj, svaki trener bi ga poželio u ekipi. Dakle, sjajan nogometaš, a još dvjesto puta bolji momak, mislim da je time sve rečeno….

Odrasli smo skupa, ista ulica, ista škola, isti teren. Te sezone je igrao u NK Rijeka, ali je, logično, pratio sve što se događa kod kuće.

– Nema frke, Šibice, znaš da ću te poslušati! Ako bude sreće, ove godine igramo „Derbi della Andrija Štampar“ na Kantridi!

 

Inače, tata Vlado je svojevremeno nosio dres Dinama vinkovačkog i ostavio dubok trag u klubu i gradu! Možda jednog dana i treća generacija ove obitelji navuče dres vinkovačkog prvoli…, drugoligaša, pa postanu naši Cesare, Paolo i Daniel…

 

Važan detalj za priču; Ciba je jesenski dio dočekala na pretposljednjem mjestu na ljestvici, što mi nikako nije išlo u glavu jer smo imali stvarno dobru ekipu. Sezonu je počeo Davor Čop da bi ga nakon desetak kola zamijenio Mile Petković, izazvao pozitivan šok, ali ipak smo kraj polusezone dočekali u zoni ispadanja, na 17. mjestu. Dvije posljednjeplasirane ekipe bi se direktno plasirale u niži rang, a dvije iznad bi išle u dodatne kvalifikacije. Zapamtite ovaj podatak, vrlo je bitan za kasniju radnju i jednu od najsramotnijih epizoda u novijoj povijesti kluba!

Uglavnom, nimalo sjajna situacija, logično je da su me pozvali da spasim što se spasit da.

Iako nisam pravoslavac, ovaj „srpski Božić“ sam dočekao budan. Ustvari, cijelu noć sa 6. na 7. oka nisam sklopio; u glavi sam vrtio sve moguće i nemoguće scenarije. Alarm navijen za osmicu, dovoljno za tuširanje i laganini pjehe do stadiona, ali, kao što rekoh, nije mi ni trebao…

Pogledavši se ujutro u ogledalo, vidio sam podgrijani leš. Toliko sam loše izgledao da su moji podočnjaci imali vlastite… Oblačim najčišću (ili najčistiju?) trenerku i najmanje poderane patike, vadim jučerašnji kruh iz vrećice i u nju stavljam kopačke pa polako niz, već spomenutu, Štamparovu…

Znate onaj osjećaj iz osnovne škole kad vam tata dođe nenajavljen na „primanje“ pa ga na velikom odmoru vidiš kako priča s razrednicom i crveni se k’o partijska knjižica jer upravo saznaje za desetak „neopravdanih“ i komade iz kemije i matematike?

Zadnja tri sata u školi ti prolete u smišljanju izgovora, a kući koračaš najsporijim mogućim korakom, odgađajući neodgodivo? E, upravo tim tempom sam išao prema stadionu… Samo što danas nije u pitanju bio strah nego… Pa, bio sam prestravljen!

U krug stadiona sam ušao preko Teniskog, uobičajena ruta posljednjih 9 godina jer samo istim putem kum Suba i ja išli na Lokomotivine treninge. Samo, ovaj puta nisam prošao gledajući odraz na staklima svlačionice i popravljajući  frizuru, zamišljajući kakav je to čaroban osjećaj biti nogometaš Cibalije. Ovaj put sam ušao unutra…

 

                                      NASTAVLJA SE….