POGLED S ISTOKA – Čiča Miča, gotova je priča…

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Sedam dana od vinkovačke utakmice proletjelo je kao tjedan i Cibaliju je čekao uzvrat na vjerojatno najnegostoljubljivijem (rekordna riječ od 20 slova!) mjestu za neki hrvatski klubu u tom trenutku!

Unatoč tome, ili je možda ispravnije reći „upravo zbog toga“, iz Beograda se vratio autobus pun junaka! Remi rezultatom 1:1, koji je doslovno iščupan na užarenom gostujućem terenu, značio je prolazak Cibalije u 2. kolo Intertoto kupa. Do danas su te dvije utakmice ostale najveće utakmice poslijeratnih godina i među najvećim u povijesti našeg kluba!

Kako, zašto, gdje i kada pokušat će nam dočarati, ne umanjujući ogroman doprinos svih iz „Operacije Beograd“, najzaslužniji „dvojac bez kormilara“: Ivica Marić Mara, vratar koji je u očaj tjerao srpske napadače, danas s obitelji živi u Njemačkoj i uspješno se bavi trenerskim zanatom

i Dejan Pavličić Dejo, strijelac tog smaragdnog gola, živi u Vinkovcima i dugi niz godina sjajno kormilari NK Dilj.

Dečki, pozdrav! Čitali ste moj tekst o prvoj utakmici pa znate otprilike o čemu ćemo razgovarati?

MARA: Ja nisam čitao…

DEJO: Nisam ni ja…

Ma, morao vam je netko poslati link ili ste bar čuli od nekoga?

MARA : Ne, nažalost…

DEJO: Zaista nisam…

Nemoguće!? Članak je bio odličan, 7 lajkova je dobio…

DEJO: Žao mi je, stvarno…

MARA: Pa, daj sada da ga pročitamo, nije problem…

Ma, nema veze, u redu je… Meč u Vinkulji je prošao,kao i mamurluk, a do uzvrata je ostalo malo vremena? Kako ste živjeli te dane s obzirom na ulog, menadžere, odlaske, transfere…?

DEJO: Iako je tih dana u gradu vladala atmosfera kao na karnevalu u Riju, uspjeli smo se koncentrirati i u relativnom miru pripremati za uzvrat. Nismo dozvolili ni da nas već zgotovljeni transferi Čuture, Bošnjaka, Maroslavca i mislim još nekih igrača, poremete.

MARA: Gotovo svi igrači su bili u nekim pregovorima, vrtjeli su se klubovi i cifre, ali smo se u svlačionici dogovorili da se maksimalno usredotočimo u uzvrat. Stvarno smo bili odlična banda, na terenu i izvan njega!

Mara, očekivao si da ćeš braniti u prvoj utakmici, pa si se neugodno iznenadio! Isto tako, u uzvratu si trebao biti na klupi, ali…?

MARA: Pa da, neobičan slučaj, iako ne toliko rijedak u nogometu. Na zadnjem treningu prije vinkovačkog ogleda, trener Lušić me pozvao na razgovor i priopćio da je odluka uprave kluba da će braniti Ilica Perić, jer ga dolaze gledati neki menadžeri i to mu je prilika za transfer. Nije mi bilo svejedno jer sam branio odlično čitavo proljeće, ali nisam pravio drame oko toga smatravši interese kluba na prvom mjestu. Činjenica da je vratar Perić jedan od najboljih s kojima sam ikad surađivao, olakšalo je moju odluku. A to da ću braniti u uzvratu, saznao sam nekoliko sati prije utakmice. Odlazili smo sa ručka u sobe po opremu, u dizalu sam se zatekao s novinarima Igorom Buntićem i Darkom Ružićem, pri izlasku su mi ležerno dobacili: „Sretno, Ivice, ti danas braniš…“. Zavrtilo mi se u glavi (smijeh)!

Sam dolazak u Beograd?

DEJO: Bit ću iskren i reći da nisam u početku osjećao da je to putovanje i utakmica najvišeg rizika, ali kad smo prešli granicu, stvari su postale puno ozbiljnije; pratnja pod rotacijama i s dugim cijevima, žandarmerija, zabrana izlaska iz hotela, osiguranje u civilu, privatna „milicija“… Imao sam 20 godina, nije mi bilo baš svejedno…

MARA: Osjećali smo se kao neke rock-zvijezde, nitko nam nije smio prići. Šta kažeš na podatak da je u hotelu svaki igrač imao svog konobara?

Opa, nije vam loše bilo! Švercali ste i tri Ultrasa? Tko je skoro ispao iz busa?

DEJO: Da, sjećam se, dečki (Tile, Ica Aničić i Mofor op.a.) su putovali s nama i siguran sam da im je na tribini bilo teže nego nama na terenu. Sva trojica su brbljavci i galamdžije, a tamo su morali šutjeti kao ribe (smijeh).

MARA: Ha, ha, ha… Malo je falilo da stari Mošo (otac nogometaša Ivan Bošnjaka, op.a.) ispadne iz autobusa u želji da prvi izađe na benzinsku. Otvorena vrata, autobus još nije stao, on je promašio stepenicu i skoro završio pod busom… Sad je smiješno, onda baš i nije bilo!

Koliko ste se bojali od 1 do 10?

DEJO: Koga da se bojim, ja sam iz Novog Sela (smijeh)! Od 1 do 10 – nula!

MARA: Vidi, igrač kojeg ne „pere“ trema prije utakmice, taj bolje da odmah baci kopačke na tavan! Imao sam ogroman respekt prema protivniku, ali ni grama straha… I od mene nula.

Slavili ste i jedan rođendan u hotelu? Jeste vodili svog kuhara iz Vinkovaca, opreza radi?

DEJO: Nismo poveli kuhara, pokazalo se da nije bilo ni potrebe, domaćin je sve poduzeo da ne bude nikakve diverzije. Sjećam se i torte, Ica Maroslavac je slavio rođendan, malo smo se opustili…

MARA: Taj rođendan koji spominješ, to su sitnice koje ekipu još dodatno zbliže i nabriju. Odličan tajming, bez sumnje!

Kakvi su bili protivnički igrači? Imam podatak da je bilo takvih psovki da bi se postidio i gusarev papagaj?

MARA: Za razliku od Vinkovaca, kod njih stadion nije bio pun, a nemaju ni navijače pa je s te strane izostao neki poseban pritisak. Ali, nadoknađivali su to na druge načine (smijeh). Bilo je svega, samo ću reći krajnju bilancu: Zeljo (Velimir Grgić op.a.) i Đelo ( Mladen Križanović, op.a.) su završili na traumatologiji.

DEJO: Do našeg gola u 62. minuti su bili grubi, oštri, skloni provociranju i nesportskim potezima. Nakon gola su sve to još malo pojačali (smijeh). Budimo do kraja iskreni, ni mi nismo bili baš cvijeće!

Na slici : Utakmica samo za prave frajere i fajtere

Dejane, meni osobno je to najdraži Cibin gol ikada, pogotovo što svi s kojima sam razgovarao kažu da bi bez tog gola sigurno ispali? Zanimljivo, utakmicu si počeo na klupi, a tamo si je i završio?

DEJO: Situacija je bila prilično nezgodna jer smo rano dobili gol, što je igrače Obilića još više nabrijalo! Mara je pravio čuda i u tim trenucima nas je držao u igri jer je njima bilo dovoljno da još jednom zabiju za prolaz. Ušao sam u igru umjesto spomenutog Grgića u ranoj fazi utakmice, zabio taj gol i pred kraj utakmice sam zamijenjen. “Iz taktičkih razloga“, glasilo je trenerovo objašnjenje.

Mara, bio si posebno inspiriran?

MARA: Ma, nakupilo mi se svega; i ta „klupa“ iz prve utakmice, i ogromna važnost uzvrata, i želja da razveselimo navijače… Nisam mogao izabrati bolju utakmicu da spustim rampu (smijeh).

Na slici : Cibalijoooooooooo…!!!

Novinar Darko Ružić je navodno zapjevao „Vilu Velebita“ u centru Beograda?

MARA i DEJO: Nama je izlazak bio strogo zabranjen, ali ostatak ekipe (novinari, Ultrasi i nekoliko gostiju) su se lijepo proveli u noćnom izlasku. Pri povratku je novinar Ružić pustio glas, repertoar potpuno primjeren vremenu i mjestu, na sreću bez posljedica!

Ajmo malo ležernije. Da smo u ono „naše vrijeme“ imali Instagram, koju osobu bi pratili ?

DEJO: Maju Šuput! I onda i sada.

MARA: Tunu Andričevića! Moj cimer 15 dugih godina, volim tog momka.

Kad bi mogli birati bilo koji klub na svijetu, gdje bi voljeli tada igrati?

MARA: Bayern!

DEJO: Napoli!

Možete izabrati samo jedan slatkiš koji ćete jesti do kraja života?

DEJO: Sladoled…

MARA: Eurokrem blok.

Kupujete polovnog Fiat Tipa i lomite se između dva prodavača; Andrzej Szarmach prodaje svog boje „trule višnje“ nešto skuplje, ali novce dajete pri preuzimanju vozila, sistem “plati i vozi“. Ayala svog daje puno povoljnije, ali inzistira da uplatite novce unaprijed. Koga ćete izabrati i zašto?

MARA: Izabrao bih gospodina Szarmacha pa makar mu je auto i skuplji. Ruben Hugo Ayala izgleda kao svodnik i diler, iako ljude ne treba suditi po vanjštini. Jednostavno, ne ulijeva povjerenje (smijeh).

DEJO: Ako bih uzimao službeni automobil, definitivno bih ga kupio kod Andrzeja iako je skuplji! Zašto? Zato što postoji mogućnost da dobijem neku kuverticu ispod stola, znaš da živimo u najboljoj državi na kugli zemaljskoj!

Odlični odgovori, momci, vratimo se mi našoj temi. Gdje bi smjestili ovu utakmicu u svom spomenaru?

DEJO: Uffff, sigurno je u Top 3, tu nema nikakve dvojbe! Najdraža mi je ipak Hrvatska – Latvija 2001. godine i moj nastup za reprezentaciju U-21 … Igralo se u Vinkovcima, domaća publika, grb na prsima, himna svira, a ekipa nije neka: Šerić, Neretljak, Mikić, Olić, Klasnić… I Dejan Pavličić.

MARA: Imao sam ja zvučnijih protivnika u karijeri, boljih partija i nezgodnijih utakmica, ali ova mi je, da ne ponavljam već sve rečeno, apsolutno najdraža!

Vidite li se u budućnosti u Cibaliji?

DEJO: Trenutno se ne vidim nigdje (smijeh).

MARA: Vezan sam za Njemačku i privatno i poslovno, međutim, kad god dođem u Vinkovce, navratim do stadiona. Bez obzira je li utakmica, trening ili „nema kera“, volim doći, ipak sam ja Cibalijino dijete…Ovim sam ti odgovorio, je l’ tako?

Na slici: Kuda, kolega?

NK Dilj je dugi niz godina primjer svima kako bi jedan klub trebao izgledati i djelovati, i organizacijski i rezultatski. Deki, može recept, ako nije tajna?

DEJO: Nije tajna, ali ću ti reći; u upravi imamo desetak zaljubljenika u klub, volontera koji žive za Dilj i apsolutno im ništa nije teško napraviti! Tu ljubav i elan su prenijeli i na ekipu tako da rezultat i pogotovo atmosfera, nisu mogli izostati. I još jedna bitna stvar; jedan smo od rijetkih klubova unutar kojeg nema oporbe. Jednostavno smo svi složni i posvećeni istom cilju – moćnom Dilju!

Mara, NK Tomislav iz Cerne je osvojio „scudetto“ 1. ŽNL, momci su se prošetali ligom k’o ceranskim parkom poslije nedjeljne mise?

MARA: Pratim, pratim, redovito dobivam izvješća iz prve ruke. Odlična ekipa, sjajno vođena i pripremljena, siguran sam da će imati šta reći i u višem rangu. Mogu li iskoristiti ovu priliku i čestitati svima u klubu i oko njega na osvojenoj tituli?

Naravno!

MARA: Čestitam svima u klubu i oko njega na osvojenoj tituli!

Ivice, uživao sam u razgovoru, puno sreće ti želim i da nam se brzo vratiš iz tuđine, a tebi, Dejane, posljednje pitanje: neki ljudi tvrde da su vidjeli vanzemaljce. Ja im vjerujem, ogroman je svemir… Drugi se kunu da im se ukazuju duhovi. I to mi izgleda moguće. Međutim, kruži urbana legenda da postoji Novoselac koji se potuk’o „jedan na jedan“!? E, to mi već zvuči kao znanstvena fantastika, za ne povjerovati?!

DEJO: Dođi bliže da ti odgovorim…