POGLED S ISTOKA – Eee, u moje vrijeme…

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 – Ivane, večera!!! Zvonimire, kućiii, kasno je!!! Darko, ajdeeee, cijeli dan si vaniiii…

    Čim bi pao prvi mračak, Kanovci bi orili od ovakvih povika brižnih (uglavnom!) majki. I ne samo Kanovci, taj folklor je bio uobičajen u svakom kvartu, svakom selu, gradu. Odrastao sam osamdestih i devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kada je klince bilo nemoguće natjerati u kuću. Čak sam prilično siguran da je odgovor „Još samo pet minuta, mama!“, nastao u mojoj ulici. Doslovno smo živjeli vani, u „boks“ se ulazilo samo po najnužnije: hranu i odjeću. Tadašnje izjave „moj sin može duže izdržati pod vodom nego kod kuće“ zamijenile su današnje „ja ovog mog ni dimom ne mogu istjerati iz kuće“! Što se to toliko dramatično promijenilo u zadnjih 10 ili 15 godina da sve manje djece viđamo po igralištima, cestama, terenima… Dakle, vani? Ne morate imati završena dva semestra vinkovačkog Cambridgea da bi dokučili odgovor – tehnologija!

Pogledaj ovu mlađariju, to u moje vrijeme nije bilo tako“, “Joj kad smo mi 1997. godine igrali, to je bio nogomet“, “Stalno su za računalom i mobitelima, mi smo se igrali od jutra do mraka“… Ovakva pametovanja nas matoraca su toliko uzelo maha da je nastala i čuvena anegdota vrlo vjerojatno i istinita), u kojoj jedan napaćeni otac objašnjava svom sinu: „Tebi je sve teško, a ja kad sam bio tvojih godina, išao sam u školu 15 kilometara po snijegu uzbrdo… i vraćao se 15 kilometara uzbrdo!“. Već prema potrebi u tu priču ubacuju se vukovi, oluje ili „crveni mundiri“, ovisno o dramatičnosti situacije i trenutačnog raspoloženja pripovjedača.

Da se razumijemo, dio kritika definitivno pada „na plodno tlo“ jer mlađa populacija zaista postaje ovisna o tehnološkim novotarijama, ali ako svatko od nas malo zagrebe po memoriji, vjerojatno će se sjetiti da svako vrijeme nosi svoje. Danas su to mobiteli i računala, Playstation, Facebook, Instagram, Tik Tok, influenceri, followeri i ostale vradžbine, većinom nerazumljive potpisniku ovih redaka. Ali, ako su neshvatljive starom konju od 45 godina, znači li a priori da su loše, plitke, pogrešne ili glupe?

Vratit ću se u svoje djetinjstvo na Kanovcima. I mi smo bili ovisni, ali o nogometu, igranju „Lopova i žandara“, „Kući na prodaju“, odlascima na vinkovački Dinamo, sličicama nogometaša, klikerima, Zagoru i Bleku, danonoćnom kupanju na „Marici“ i još brdu poznatih i manje poznatih aktivnosti koje su sve do jedne imale zajedničku poveznicu – odvijale su se vani. Za vrijeme ljetnih ferija „krmeljavi“ bi izlazili rano ujutro i uz tek rijetke trenutke prelaska kućnog praga vani ostajali do navečer. Ništa nije ukazivalo da bi se ta rutina mogla promijeniti.

 

Međutim, negdje sredinom 80-ih godina na Kanovcima su se pojavili prvi VHS video rekorderi (na Lapovce su stigli u ljeto 2012., a u Novom Selu se očekuju krajem ove godine)   https://hr.wikipedia.org/wiki/Videorekorder. Gotovo u isto vrijeme u naše živote ulaze računala Commodore 64 i Atari i one male ručne video igrice s jednostavnim komandama i još jednostavnijim zapletom, ali zarazne kao… Pa, jako zarazne! Odjednom, naša svakodnevnica je postala drukčija: posudimo tri VHS kazete u Gradskoj knjižnici ili u (jedinoj!) videoteci „Slon“ i napravimo filmski maraton kod nekog od sretnika, na neskriveno oduševljenje njegovih roditelja! Nogomet i sve nabrojane aktivnosti su mogle pričekati, ali „Američki ninja“, „Mladi vukodlak“ i „Karate kid“ (ne nužno tim redom!) ne trpe odgodu….“Samo“ šest sati buljenja u ekran njihovog mezimca danas bi potpisali mnogi roditelji, ali tada je to bilo ravno bogohuljenju! Inače, kad netko ostane sam kod kuće, nismo gledali one njemačke filmove s malo teksta i snimane u malo kvadrata gdje glavna glumica očajnički želi uspjeti u velikom gradu.   

Sutradan smo već kod nekog drugog iz bande, svaki sa svojom video igrom, spremni za natjecanje, mijenjanje, obaranje rekorda … Pa kod Kreše Lucića i Krune Lenđera na kompjuter, „Bomb Jack“, „Frogger“ ili „Phoenix“…

Starcima je to bilo nepojmljivo, počeli su komentari: „Vidi ti njih, u moje vrijeme…“, vadila se teška artiljerija tipa „selo, prelo i rakije vrelo“, pendžeraši, čerupanje pilića, kamena s ramena, „trule kobile“, hofiranje i ostale austrougarske društvene igre. Ne moram ni spomenuti s kolikom smo ih pozornošću neslušali! Gle čuda, naši roditelji su naglo zaboravili kako su „u njihovo vrijeme“ dokone bake gađale kamenjem rijetke motocikliste koji su zalutali u selo, misleći valjda da su sletjeli Marsovci ili kako su jednom dida i baka zvali seoskog svećenika da obavi egzorcizam nad djecom, samo zato jer su uhvaćeni da na Radio Luxemburgu slušaju Beatlese? Zvuči poznato?

Mi klinci smo, međutim, imali sreću da te tehnološke novotarije nisu preuzele kontrolu nad našim životima, djelom ipak i zbog angažmana naših roditelja, a uglavnom zbog nas samih. Početni ushit je splasnuo pa smo se ponovno okrenuli starim, dobrim fizičkim aktivnostima, a tehnologija je bila tu kao poželjna alternativa. Danas je takvo vrijeme da je klincima alternativa za mobitel… Drugi mobitel. Istina, bilo je i pojedinaca koji su ostali navučeni na računala, oni su u njima tražili nešto više od pukog sredstva za igranje igrica, mislili su da te kutije imaju potencijala za veće stvari. Ti jadni ljudi, kako ih drukčije nazvati, su danas uspješni vlasnici IT kompanija i možda i imaju vile, bazene, bijesne aute i brdo novca, ali da ih probudite u 3 ujutro, sigurno ne bi znali „prvih jedanaest“ protiv Obilića. Tužne su to sudbine…

Svjesni da je fizička aktivnost i svjež zrak jedan od preduvjeta za zdravo odrastanje (ovo je vjerojatno najozbiljnija rečenica koju ću ikad napisati), supruga i ja klince vučemo van kad god je prilika, čak imamo i obiteljski večernji jogging. Gadgete im doziramo i strogo kontroliramo sadržaj, ali pokušavamo i smanjiti pametovanje i mudrovanje o „boljim vremenima“.

Istraživanje sveučilišta St. James Park iz Newcastlea je pokazalo sljedeće: na top ljestvici najomraženijih fraza, rečenica „U moje vrijeme…“ zauzima visoko drugo mjesto, tik ispod prvoplasirane mantre nižerangiranih političara i razmaženih tatinih sinova „Jel’ ti znaš k’o sam ja!?“… Pa sad vi odlučite kada i kako ćete ju koristiti…           

Moje skromno mišljenje je da smo ostarjeli i da smo pomalo ljubomorni na omladinu koja na svoj način uživa u životu. Mnogi od nas „odraslih“ prečesto zaborave da su nekad i sami bili djeca i umjesto odapinjanja rečenica tipa: „E, kad sam ja…“, možda bolje da svi priznamo da svako vrijeme nosi svoje, zagrlimo svoje klince i prihvatimo (Tik) tokove novog doba.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.