POGLED S ISTOKA – Francuske kronike: Tri jarana sa Žerlana

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Kažu babe „Ono što sanjaš kad spavaš u tuđem krevetu, ostvarit će ti se“. Ne znam vrijedi li to praznovjerje i za vreću za spavanje, ali sam se tog jutra probudio s ogromnim osmijehom od „šestice do šestice“ i tako realnom vizijom razbijanja Švaba u subotu da sam samo protresao glavom i pomislio: „zato i postoje snovi, da malo pobjegneš od realnosti.“

Pogledao sam moje novo lijonsko susjedstvo i izgledalo je kao i svaki drugi zajeban kvart četvrtkom po danu; ljudi žure na posao, dječica na igralištu, francuski caffei s malim terasama….

Protegnuo sam se na skidajući osmijeh s lica, vrteći sinoćnji dejt s Francoisom do u detalje, izuzetno veseo što me jutros ne boli ništa osim glave…

Kont’o sam kako treba izgurati današnji dan, a sutra će grad već biti pun Hrvata pa ću se lakše snaći za spavanje i jelo. I ulaznicu, naravno…

Skidajući konačno Jerkanovu „peticu“ i oblačeći civilku, po suncu sam pokušao odrediti koliko može biti sati.

„Već sam iskusan u lutanju i snalaženju pa ću i ovo sigurno znati. Sad je negdje oko dva popodne…!“

Nešto kasnije, perući zube u McDonaldsu shvatih da sam bio dosta blizu jer je sat začuđenog gospodina kod susjednog umivaonika pokazivao 07:30, a ja, prezadovoljan što sam bio blizu točnog rezultata, odlučih pričekati s pranjem pazuha dok gospodin ne napusti toalet.

Dan u Lyonu je prošao tako lijepo i opušteno da mi malo fali da citiram pripjev dosadne pjesme još dosadnijeg benda, ali je dan stvarno prošao kao san….

Lutao sam gradom poput japanskog turista, obilazeći sve znamenitosti s naglaskom na sportske trgovine, suvenirnice, tattoo salone i shopping centre, a nešto manje na muzeje i galerije. Već sam rekao da sam plitak k’o Nevkoš, šta da radim…

Premoren i gladan, u svoju jazbinu sam se vratio u prvi sumrak. Zaspao sam u trenu, nije mi smetala buka velegrada, jedina malo ono kruljenje što je dolazila iz stomaka…

Petak je započeo identično i prijetio da tako i završi dok me u jednoj sportskoj trgovini, gdje drugdje, nije trznuo poznati glas…

– DI SI, ŠINKO *&%$#“#$=*!!!? – dodavši u nastavku tako sočnu psovku koju neću ponavljati jer je ne bi podnijeli ni liberalniji portali od ovoga.

Mečka i Drale, kanovačko-radićevblokovska kombinacija, dvojac koji sam napustio u Bordeauxu, misteriozno se pojavio u Lyonu. Njima bih se obradovao da ih vidim i pred vlastitim pragom, a kamoli ovdje u tuđini.

Poput tri vremešne gospođe koje se sretnu na 50 godina mature, prepričavali smo svježe doživljaje, upadali jedni drugima u riječ i vrištali od smijeha.

Da je ova kolumna kojim slučajem film, naša iduća 24 sata bi bila sažeta u 60-ak sekundi i prikazana uz neku upečatljivu glazbenu pozadinu; skitamo gradom, susrećemo naše ljude, cugamo u australskom pubu, svjetla velegrada, spavamo u gajbi kod Toma Australca, subota, buđenje, tuširanje, odlazak u grad, a kad tamo… Crveno-bijeli kaos! Tu nas režiser ponovno vraća u radnju…

Okupljeni na jednom od trgova oko tzv. Hrvatske kuće (improvizirane nastambe napravljene kao neka vrsta info servisa za pristigle Hrvate), nastavljamo gdje smo jučer stali: red galame, red smijeha, navijanje, cuganje… I rastuća nervoza.

FOTO: Zgodni kao boy band, nezgodni kao aperkat u bradu – Drale, Slaven, Klarić i Mečka (privatni album)

Jer, zaboravili smo sve brige i nedaće, osim jedne sićušne…

– Daj, jebote, moramo se nekako domoći karte, ovo je kao da dođeš u Milano, a ne vidiš papu! – nervozan je bio Merdžan.

– Smislit ćemo nešto, ne brini… – širio sam svoj poznati, ni na čemu utemeljeni, optimizam i dodao:

– Vrijeme je za Plan A!

A Plan A je bila jednostavna zamisao da se raspitamo među znanim i, velikom većinom, neznanim navijačima ima li netko ulaznicu viška. Razdvojili smo se i pročešljali cijelu gomilu, ali neuspješno. Baš nitko od svih Hrvata koje smo pitali, nije imao ekstra kartu. Normalno, mi nismo imali ništa za ponuditi, ali već bi se nekako dogovorili… Međutim, ništa!

– Ajmo mi do stadiona, tamo će se nešto valjda ukazati… – dvotrećinskom većinom prihvatismo Draletov prijedlog.

A oko Gerlanda kaos, kao da su greškom sve ludnice u Francuskoj otključane ostale… Poput početka nekog vica: „Bili ti Nijemac, Arap, Francuz i Hrvat…“ i tako nekoliko desetaka tisuća puta. Naglašavam da sam prije ove tekme imao tek jedno gostovanje u Engleskoj i dva svježa u Francuskoj (protiv Argentine i Rumunjske), tako da je ovo za svu trojicu bilo nešto relativno novo i nepoznato.

Vidno impresionirani, još čvršće odlučismo da gledanje tekme na video zidu ili u nekom caffeu nije opcija!

– Ništa, idemo na Plan B!

Plan B, ako se to uopće može nazvati planom, sastojao se u pomno razrađenoj i dugo uvježbavanoj akciji: preskočit ćemo ogradu i upasti na stadion.

U našu obranu moram reći da smo bili poprilično opaljeni suncem i pivom, a stare navike ulaska na Cibaliju teško umiru, tako da vam ne preostaje drugo nego da navijate za nas.

Našli smo mjesto gdje nije bilo policije i zaštitara, uputili smo jedan drugom, a drugi trećem pogled pun nade i ohrabrenja, zaletjeli se kroz gužvaru i u treptaj oka preletjeli ogradu od neka 3 metra.

Ovo je bilo lako… – pomislih tren nakon doskoka i dva trena prije nego osjetih tešku čizmu na vratu. Neću reći da su nas specijalci uhvatili u letu, ali skoro… Nešto su galamili na francuskom, s(t)avili nam ruke na leđa i izveli kroz ulaz, uz burno navijanje hrpe Hrvata, očito oduševljenih našom samoubilačkom akcijom.

Da pojasnim svu glupost ovog plana; i da smo, kojim slučajem, prošli nezamijećeno, trebali smo proći još tri „prstena“ osiguranja da bi ušli na tribinu. Ipak, petica iz zalaganja…

Ako je Plan B bio loša odluka, u rangu otvaranju Osijekova fan shopa na Lapovcima, što reći za Plan C? Još se oporavljajući od nimalo nježnih drotova, trust mozgova izbacio je novi dijamant. Ne šalim se s idućom rečenicom, očiju mi…

– Popet ćemo se na drvo pa ćemo odande gledati utakmicu! – predložio je netko od nas trojice, ne znam točno tko, ali nije ni Drale, niti ja.

Mogao bih sad naširoko razglabati o tome je l’ veći genij onaj tko je predložio ideju koja funkcionira samo u „Velom mistu“ ili oni koji su zamisao oduševljeno prihvatili, ali neću, to ću prepustiti vama.

Uglavnom, nakon nekoliko minuta, nalazili smo se u krošnji obližnjeg stabla, izgrebani, prljavi i ljepljivi od smole. Pogled je bio fantastičan; dolje su nam mravi izgledali kao ljudi, a u daljini se čak nazirao i stadion.

Kažem „u daljini“ jer „obližnje stablo“ baš i nije bilo obližnje.

Recimo to u vinkovačkim mjernim jedinicama; kao da iz parka pokušavate gledati utakmicu na Cibaliji… Ali ne iz Lenija, nego iz parka na Kolodvor kvartu.

Da, bili smo udaljeni parsto metara i iz naše lože ne bi vidjeli da Godzille igraju protiv King Kongova, ali to nije bio naš najveći problem. Ni blizu, jer nas je u podnožju stabla strpljivo čekalo dvadesetak interventnih murjaka.

Predali smo se junački bez borbe pa smo u miru privedeni u obližnju mobilnu policijsku postaju. Do početka tekme je ostalo nekih sat vremena, a mi smo bili zabavljeni davanjem osobnih podataka policajcu koji je izgledao (i pričao engleski!) kao njegov kolega iz serije „Alo, alo“.

– Vi znali da sad u zatvor vi išla i novac mnogi platiti kazna?

– Monsieur, vodite nas u bilo koji zatvor, samo da ima TV da možemo pogledati utakmicu. Dosta nas je Švabo terorizirao kroz stoljeća, došlo je naših 90 minuta! – pokušao sam odigrati na čuveni francuski ponos i poslovičnu ljubav ove dvije nacije.

I taman kad sam se spremao zapjevati Marseljezu, skinuli su nam one plastične lisičine sa ruku. Je l’ ga dirnuo moj govor ili je jednostavno bila takva procedura, uglavnom, za par minuta smo ponovno bili na slobodi.

– Momci, ovako ekipno nemamo šanse za ulazak, moramo se razdvojiti, lakše će nam biti pojedinačno. Kao kad stopiraš, prije će ti netko stati kad si sam… Evo, odmah da vam kažem, ja ću pokušati oteti kartu nekome! Eto, to je moj Plan D, E, F, G i K !

Mečka i Drale su se složili, izgrlivši se ubrzo smo jedni druge izgubili u gužvi.

Onu emociju konačnog ulaska na tribinu i pogled na travnjak Gerlanda, Balašević i Samovojska zajedno, uz litru rakije, ne bi mogli dočarati. Poput nekog zašećerenog američkog filma, mojim kročenjem na stadion zaorilo se : „Lijepa naša domovino…!!!“. Raširio sam šal, a suze su potekle kao onomad u kinu Crvena zvijezda kad se E.T., promrzao i siv, borio za svoj vanzemaljski život.

„Ovako se više nikada neću isplakati na nekoj utakmici!“, pomislih, ni ne sluteći da ću za samo tristotinjak dana, posve drukčijim suzama,  višestruko srušiti taj rekord.

Do dana današnjeg, ova tekma mi je Broj 1. svih vremena i prilično sam siguran da će, zbog stanja kluba za koji navijam i sadašnjeg odnosa sa repkom, na toj poziciji ostati zauvijek!

Eto, to je ta pričica, istinita od A do, recimo, V…

FOTO: privatni album

 

– Čekaj, čekaj, ništa mi sad nije jasno? Pa kako si upao na stadion? Šta je bilo sa Draletom i Mečkom? Jesmo pobijedili? Najbitnije nisi napisao! – rojila su se pitanja u glavi pažljivog čitatelja.

Dobro, dobro, na ovaj dio nisam baš ponosan, al’ ajde, ovako je to bilo…

Užurbano sam lutao od grupice do grupice i pokušavao vidjeti tko preprodaje ulaznice.

U startu sam odlučio da ne otimam Hrvatima iz domoljubnih razloga, a brojnim Arapima iz straha da me ne isjeku k’o kebab. Znači, ostali su Nijemci i eventualno neki zalutali „padobranac“…

Vrijeme je curilo, ostalo je još nekih dvadesetak minuta do početka, a ja sam, poput junkie iz Trainspottinga, unezvjereno bauljao okolo. Ne gubeći nervozu, prišao sam impozantnoj hrpi sačinjenoj od kvadratića i ugledao nestvaran prizor; omanji Japanac (imali uopće drukčijih?) mahao je lepezom ulaznica kao da je tehnički tajnik HNS-a, dok je gomila oko njega licitirala snopovima novčanica!

– Kakva su vremena došla da Japanci dilaju ulaznicama – prošlo mi je kroz glavu, međutim, nisam imao vremena razmišljati o moralnosti dotičnog.

– Je l’ krimen prevariti banku? Trebaš li se osjećati loše ako polomiš ruke i noge pedofilu? Je l’ zločin ukrasti lopovu? – tražio sam opravdanje, potpuno svjestan da sam u životu učinio puno gorih stvari od ove na koju sam se spremao.

Pristao bih na bilo kakvu ulaznicu, pa makar i za ložu pored Franje i Helmuta, samo, ako mogu birati, volio bih da to bude sjever gdje su naši navijači. Ulaznica je izgledala ovako, ako bi karta bila za naš sektor, žuti kvadratić bi ostao neprekrižen…

I upravo je takvu kartu iz snopa izvukao dotični tapkaroš! Asa crvenog da čekam za flash, ne bi me više uzbudio… Krv mi je suknila u uši, pogled mi se zamaglio i čuo sam udarce čuke u lubanji…

Imao sam cca. 4 sekunde fore dok se ne napravi primopredaja između prodavača i duplo većeg Hercegovca, morao sam reagirati momentalno!

Razgrnuo sam gomilu, zgrabio kartu za raj (tada je bila za raj, a u budućnosti će mi vjerojatno biti ulaznica za pakao) i opalio zasigurno  najbrži šprint u životu. Kao onaj urbani mit o Afrikancu koji je, bježeći od lava, preskočio 12 metara dugačku provaliju tako sam i ja prvih 100 metara istrčao za respektabilnih 7.64…

Nisam se osvrtao, jurio sam kroz gužvu i samo bih malkice usporio prolazeći kraj murije ne bi li bio odveć sumnjiv. Prošao sam jednu kontrolu, drugu, treću… Jurnio sam uz stepenice i ugledao zelenu travu svetog Gerlanda!

I da, Mečka i Drale su također uspjeli ući, svaki na svoj način, ali to ćete morati pitati njih…

 A rezultat utakmice?

Nemojte me vrijeđati, molim vas, to je stvar opće kulture koja se u ovim krajevima nauči u drugoj godini života, negdje između prvih koraka i navijanja za Cibaliju….