POGLED S ISTOKA – Halo, Bing, kako brat?

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Kao svaki prosječni klinac apsolutno obožavam čokoladu u svim njenim varijantama, bojama i oblicima! Unatoč poplavi svih sila stranih tipova i modela, najdraža mi je domaća, neskupa Idila. Jednostavno mi odgovara i izabrat ću je prije svake Milke, Lindta ili neke druge razvikane marke. Druga na popisu je, ipak, kapitalistički Kit-kat, ali prije iz nekih emotivnih razloga o kojima ću možda jednom napisati neko slovo, iako je odlična i bez toga.

Postoji još jedna vrhunska, svi je znate i volite, nezaobilazna ako ste nekada na aerodromu vrijeme kratili u lokalnom free-shopu čekajući kantu niskotarifne avio-kompanije koje će vas prevesti od točke A do točke B.

Toblerone mi je bila prva nagrada koju sam dobio na nekom sportskom natjecanju! Priča nije previše romantična, teško da će po njoj netko snimiti film, ali svejedno:

U Brčkom se održavalo sportsko „takmičenje“ na kojem je sudjelovala i moja, gunjanska škola. Genijalcu koji nas je vodio pala je na pamet odlična ideja da mene, koji sam pohađao 2. razred, prijavi za posljednju utrku s prvašićima ne bi li osigurao ukupnu pobjedu našoj školi. 

Sjajan primjer dječurliji koja su tek zakoračila u magični svijet sporta, fair-play u njegovu iskonskom obliku. U svom stilu sam odradio utrku i zaradio Toblerone! Neću sad pisati patetične rečenice tipa „od tada mi ta čokolada ima gorak okus prevare“, ali je činjenica da svaki put kad odlomim komadić, sjetim se navedene epizode. I spoznaje koliko sam ustvari spor. Jer, kad kažem „prva nagrada“ mislim na to da sam prvi put nešto zaslužio baveći se sportom, inače sam utrku završio na trećem mjestu! Da, švercali su me među dečkićima od kojih sam bio stariji godinu dana i ja sam bio treći. Na krivog konja su se kladili, definitivno…

U svojih 600 – 650 službenih utakmica, kontam da je minimalno 10 %  namještenih, na ovaj ili onaj način. Ne mogu sa sigurnošću reći broj iz jednostavnog razloga što često odigrate utakmicu ne znajući da je „štela“, ne znate da je vaša ili uprava protivničkog kluba „ušla“ u suca. U nekim slučajevima je vidljivo iz aviona, a neke bome budu tako odrađene da nema ni grama sumnje u poštenje djelitelja nepravde.

Da ne pišem sada insajderski, iako znam da nekolicina nogometaša i nogometnih radnika poprati ove škrabotine, pokušat ću objasniti nekoliko vrsta dogovorenih utakmica rječnikom koji će razumjeti i dokona kućanica i onaj mladić koji nepogrešivo zna odabrati cipele koje mu se slažu uz remen i torbicu.

Vrsta namještaljke koja je gotovo izumrla (a ako nije, jako dobro je skrivaju!) je „ulazak“ u protivničke igrače. Princip je podosta složen i kompliciran pa nije ni čudo da je vrlo rijedak, usudio bih se reći da u niželigaškom nogometu nije viđen desetljećima. O čemu se radi? Čelni ljudi određenog kluba, nazovimo ga NK Metalac iz Osijeka, preko zajedničkog poznanika stupe u kontakt s igračem kluba protiv kojeg igraju odlučujuću utakmicu za plasman u Ligu za prvaka 2. HNL. Taj drugi klub nazovimo, recimo, NK Virovitica, a igrača ćemo za potrebe ove priče krstiti pseudonimom „Ivan Grigić“. Nakon predigre koja traje ovisno o elokvenciji posrednika („Kako si , igračino?“, „Je l’ se sjećaš kad smo mi onomad…“ i sl.), dolazimo do onog bitnog…

– Pa vidi, majstore, bilo bi poželjno da ti kao „libero“ ne daš baš sve od sebe u subotu, ako me razumiješ? Ne moraš igrati baš punom snagom, s’vaćaš, hahaha? Idealno bi bilo da napraviš penal ili slučajno izgubiš nekoliko lopti na dva’est metara od gola. Nije to ništa loše ili, nedajtiseBože, ilegalno. Odluči kako ćeš to izvesti, što se nas tiče, možeš zabiti tri autogola… Ako završi kako gazdi odgovara, dobiješ dva’est komada na ruke!

Dakle, kristalno jasno: za 90 minuta laganog trčkaranja zaradiš polugodišnju plaću tete u trgovini, može li bolje?! Usto, opisali su do detalja moju izvedbu na većini utakmica koje sam u životu odigrao.

Sve što trebaš napraviti je odigrati nepošteno i ništa više. Prodati momke iz svlačionice s kojima si čitavu sezonu lio znoj, nizao kilometre i doslovno živio zajedno. Zajebati onog igrača koji je skočio za tebe kad su te prebili u noćnom klubu pa je i on dobio dobre batine. Ili onoga koji ti je dvadeset puta dao svoj auto da ideš kući u Vinkovce, nikad ne pitavši ništa. Gledati njihove suze poslije utakmice i izdati sve ono zbog čega voliš nogomet… Navijače koji su odrasli uz taj klub, koji su ti ispjevali pjesmu i cijene te puno više nego zaslužuješ, upravu koja se razapela da nekako dogurate do zadnjeg kola i trenera koji te voli k’o vlastitog sina, a koji je stao iza tebe kad nitko nije.

Šta te briga, na kraju sezone odlaziš iz kluba, a zarađenim novcem ćeš si kupiti nove prijatelje, navijače, trenere. Do nove štele…

Kod ovakvih slučajeva je izuzetno važno da nemoralnu ponudu prijaviš svima u klubu, od predsjednika do spremištara i potanko ispričaš svaki detalj razgovora. Zašto? Zato što ti se može desiti da na spomenutoj utakmici zaista napraviš penal, zabiješ autogol ili serviraš protivniku čisti zicer, a naknadno procuri priča da su te kontaktirali jer se u nogometnim krugovima vijesti brzo šire. Pa se ti onda pravdaj da je to samo slučajnost…

Kad se radi ovakvo namještanje tekme, ciljaju se igrači koji igraju na rizičnim pozicijama u ekipi, uglavnom obrambeni, nerijetko i sam golman. Niti najbolji napad ne može zabiti koliko korumpirana obrana može primiti. Isto tako, igrači skloni kocki, zaduživanju, neurednom životu, novčanim problemima, češće su mogli očekivati poziv zainteresiranog protivnika. Poželjna kategorija su i igrači „sa strane“, jer je jedna opsežna anketa pokazala da su skloniji prodati klub u kojem se tek privremeno i za koji ih ne veže ništa osim plaće.

Trener Tonko Vukušić je jako, gotovo paranoično, strahovao od toga da mu nekakav takav igrač stanuje u svlačionici. Svaka sitnica mu je bila sumnjiva, a imao je i vlastiti naziv za takve: Prodanovići! Išao je toliko daleko da je na najbitnijim utakmicama znao izostavljati standardne igrače ako bi posumnjao da se nešto kuha.

Vrlo slična shema ovoj je potkupljivanje igrača (i čitavih klubova!), ali od strane kladioničarske mafije, što je posao koji cvate u svim rangovima opskurnijih liga. Sjećate se afere „Offside“ u kojoj su zbog nečasnih radnji osuđena nekolicina vrlo poznatih i priznatih imena u HNL-u? Modus operandi je potpuno isti , a cilj je , je l’, zgrnuti novce kladeći se na unaprijed poznati ishod tekme: „iz  2 u 1“, „oba daju gol“, „više od 15 kornera“ ili „azijski hendikep“.

Znači, prate se klubovi koji su u problemu i teškoj financijskoj situaciji pa im se u pogodnom trenutku priđe sa ponudom koju ne mogu odbiti. Stručnjak na području kriminala u nogometu i autor bestsellera „The Fix:  Soccer And Organized Crime“ Declan Hill, iznio je podatak da lošije stojeći europski tim može povratiti minus od 500.000 funti samo jednim namještenim rezultatom!  A podatak je iz 2010. godine, danas taj broj pomnožite sa 5.

Kratko sam boravio u ligama koje su bile u ponudi kladionice pa o ovoj vrsti ne znam puno iz prve ruke jer niti jednu takvu utakmicu nisam igrao (barem ne svjesno!), niti poznajem nekoga tko je namjestio takvu tekmu, ali svako kolo sam dobivao sigurne dojave o krajnjem ishodu neke utakmice… Toliko sigurne da sam ih počeo ignorirati nakon što sam šesti put izgubio uloženi novac.

Mišljenja sam da će kladionice ubiti i ono malo viteštva i poštenja preostalog u sportu jer kad stavite u ponudu prijateljsku utakmicu kluba čiji igrači nisu dobili plaću četiri mjeseca, nemojte se čuditi kad završi 6-5 uz mnoštvo preokreta, isključenja, devet penala i niti jedan korner, a nekolicina vizionara je upravo na takav ishod uložio godišnju plaću. Tu dolazimo do trećeg slučaja kratkog naziva; namještene utakmice dogovorom samih klubova u cilju stjecanja protupravne materijalne koristi ulaganjem velikih iznosa novca na unaprijed poznat ishod međusobne utakmice ili skraćeno NUDSKUCSPMKUVINNUPIMU. Sve je objašnjeno u nazivu, a prepoznat ćete je kad čak i ujna lokalnog beka završi u kladionici, a koeficijent ubrzo padne na 1.01.

Sve je identično kao kod prethodnog slučaja, samo se radi bez posrednika; klubovi sami dogovaraju, sami odlučuju razvoj situacije na terenu i sami biraju tko će znati za dogovor i kome će reći da uplaćuje novce!

I ovaj način zarađivanja para bez motike me je uspješno zaobišao, al’ bih vam mogao ispričati niz uznemirujućih priča, od lika što je istukao(!) prijatelja jer mu nije javio da će biti štela pa do dva kuma koja više ne pričaju iz istog razloga.

Sad kad sam iscrpio ove mućke u kojima nisam sudjelovao i gdje sam uspješno glumio moralnu vertikalu, red je da napišem nešto o ovima u kojima sam bio aktivni protagonist.

Šta, muka vam je od teksta koji pokazuje tamnu i ružnu stranu obožavane igre? Za iduću kolumnu onda pripremite tablu Gastala jer je posvećena vrsti ljudi koji su korumpiraniji i nepošteniji čak i od afričkih carinika; hrvatskim nogometnim sucima