POGLED S ISTOKA – Iskupljenje u Medulinu

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 

Naslonjen na mog Letu (Boris Leutar, op.ur.), pravim se da gledam film, a ustvari zvjerlam po autobusu. Nizali smo kilometre i što smo bili bliži Medulinu, snijega je bilo sve manje…

– Čekaj, pa posve identično si počeo prošlu kolumnu?

– Pa, jebiga, kad je sve bilo isto… I nije „posve identično“, Međugorje sam zamijenio Medulinom.

Ako sam na prve pripreme išao kao „gušter“, sad sam već bio „džomba“; preko mjesec dana u Cibaliji, desetak utakmica u nogama, oko 650-700 treninga…

U Medulinu se, kao i svake zime, nalazio velik broj ekipa tako da su hotel i okolica izgledali kao Olimpijsko selo. Standardno Hrvati,  Slovenci, Srbi, ali i dašak egzotike u vidu Rumunja, Rusa, Kineza, Korejaca… Uz lokalne istarske klubove, stvarno nije bio problem naći kvalitetnog sparing partnera.

Naš raspored utakmica je izgledao otprilike kao summit o rješavanju pitanja Piranskog zaljeva i trgovinskih odnosa s Dalekim istokom:

NK Fažana, NK Ljubljana, Petrolul (Rumunjska), Rudar Velenje, Vardar Skopje, Pohang Steelers (Južna Koreja), NK Istra, Henan (Kina)…

Igor Tkalčević i Boris Leutar su dijelili sobu do naše i one rijetke slobodne trenutke bih znao provesti kod njih. Dovučem se kao crkotina i čudim zatečenom prizoru: njih dvojica rade trbušnjake! Dokaz da je u treningu tajna uspjeha je taj što i nakon punih 20 godina obojica izgledaju kao Ronaldo! Tkalac kao portugalski Ronaldo…

Na slici: Jedna lopta, a dva druga

Sa svima u klubu sam bio blizak i korektan, ali mi je nekako najbolje sjeo tinejdžersko-juniorski klan kojeg su sačinjavali jedva punoljetni Ivan Žgela, Nino Parmaković, Mario Lučić, Petar Tomić, Tomislav Vranjić, Hrvoje Kovačević…

Zajedničko nam je bilo što smo svi „rookie“ u Cibaliji i unatoč dobnoj razlici od gotovo 9 godina, uspješno su se spustili na moj nivo.

Posebno drag  mi je bio Ninoslav Nino Parmaković, oštar poput ruske zime i to ne nužno prema protivniku. Kada bi u ševi dobio kroz noge ili „nagradnu vožnju“, igra je prestajala jer nitko više ne bi želio primiti loptu, znalo se da slijedi start u visini obrva! Nepravedno sam opis počeo s tom karakteristikom jer je Nino prije svega bio rijetko viđena dobričina, pošten momak i nadasve odličan igrač! Nitko mu u životu ništa nije poklonio, za sve se morao krvavo izboriti pa mi je time bio još draži…

Di je hrpa, nek’ se trpa: Nino, Cigo, Mafija, Kova i Šubara.

Nakon jutarnjeg treninga bi imali nešto malo slobode pa na kljun oko podne. Poslije ručka možda sat, sat i pol „lufta“ koje bih u pravilu iskoristio za spavanje.

Alarm bih navio za dvicu jer bi već u pola tri morali biti spremni u predvorju hotela. Inače sam jutarnji tip i nije mi se teško probuditi, ali nagomilani umor u kombinaciji s iznimno udobnim krevetom hotela „Medena“ me jednostavno toliko omamio da nisam mogao reagirati na zvonjavu. Na sreću, Abram je bio lakog sna pa je pazio na te detalje…

– Djalminha, buđenje!!! Idemo, kaj misliš da će se kilometri sami istrčati?!

Kao poslije najgoreg pijanstva, tetur’o sam po sobi pokušavajući shvatiti neko vrijeme gdje se uopće nalazim.

Prva stvar koju bih napravio, uključio bi CD player i pustio DMX-ovu „Up in here“,  jednu od onih pjesama koje nemaju svrhu ako ih ne slušaš najglasnije. Dakle, „volume“ na najjače, slike bi padale sa zidova! Ta pjesma bi probudila “i međeda u pećini, a kako ne bi nas u cik zore“ (Nervozni poštar, „Marko kamiondžija“, obavezna lektira) i onda je sve išlo lakše…

Prvi dan sam to napravio…

I drugi dan…

Pa treći…

Četvrtog dana, perući zube i skačući na refren “ Y’all gon’ make me lose my mind, up in here, up in here „….“, začuh cimera kako viče       – CIMI, NE’KO KUCA!!!

„Mogao si i ti otvoriti, vidiš da sam u poslu…“, mrmljao sam sebi u  bradu, šećući prema vratima.

Naoružan samo boksericama, osmijehom i četkicom u ustima, otvorih vrata.

Malo je falilo da ih odmah i zatvorim….

Pred vratima je, u prepoznatljivoj Adidas trenerci, stajao trener Petković, nervozan poput meksičkog konobara! Još kad sam vidio da naređuje frizuru, shvatio sam da nije došao priopćiti nam neke dobre vijesti….

Gledali smo se nekih par sekundi bez ikakve reakcije, a kunem se da je i stari njujorški gangster Earl Simmons, shvativši ozbiljnost situacije, sam od sebe malo utišao….

Trgnuo sam se, potrčao do CD playera i iskopčao ga iz struje, zlu ne trebalo. Vratio sam se onako zapjenjen od kalodonta i promucao: “Bov, tvenevu….“.

Onda je krenulo…

– ALO, GOLUBAR, JE L’ TI PUŠTAŠ GLAZBU ZA SEBE ILI ZA CIJELI HOTEL!!!?

Naivno pomislivši da je to stvarno, a ne retoričko pitanje, zaustio sam nešto pokušavajući odgovoriti. Nisam stigao…

– AKO PUŠTAŠ ZA SEBE, UTIŠAJ MALO…

Nastavak rečenice je ušao u zaštićenu nematerijalnu baštinu grada Vinkovaca…

– …A AKO PUŠTAŠ ZA CIJELI HOTEL, DAJ „OJ, ORAJE, ORAJE“!!!! 

Okrenuo se i otišao…

Do kraja priprema nisam palio player.

TRENUTNI OMJER NA KLADIONICAMA ZA OSTANAK U KLUBU: 125/1.

Čuli ste za Medellinski kartel? E, ovo je Medulinski kartel: P. Tomić, N. Parmaković, V. Grgić, D. Pavličić, M. Bartolović, B. Leutar, I. Kovačević, I. Žgela i S. Ljaljić

Utakmice smo odrađivali, kako to već biva u pripremnom razdoblju,  s promjenjivim uspjehom. Tučeš Rumunje, klekneš od Korejaca, s Makedoncima egal i tako u krug…

PODATAK KOJI VAM NIKADA NEĆE TREBATI :

Malo je poznata činjenica da je u proteklih 200 godina više Vinkovčana uglazbilo hrvatsku himnu nego navijalo za NK Osijek.

Mene osobno je očito sustigao umor jer nisam igrao onako kvalitetno kao na prvim pripremama. Neke od navedenih tekmi sam odigrao, a u ostalim uglavnom nastupao.

Posljednji dan smo imali dvomeč s kineskim prvoligašem Henanom, jedna postava će igrati ujutro u 10, a druga u tricu popodne.

Ta utakmica je bila zadnja šansa da napravim nešto čime bih natjerao stručni stožer i upravu da dignu kredit i potpišu me do kraja sezone.

Nije počelo sjajno…

Večer prije utakmice sam na bazenu napravio nešto što mi je bitno umanjilo šanse, što bi se reklo „sam sebi sam pucao u koljeno“.

– Zagor Te Nej, Duh sa sekirom, zavezanih ruku beži iz zarobljeništva skačući s visoke stene! – odzvanjalo je hotelskim bazenom dok sam, držeći ruke na leđima, jurio prema vodi.

Bio je to skok kao i svaki drugi, možda malkice dublji jer sam se čelom majstorski dočekao na besprijekorno čisto dno. Škrgut zubima, lagana nesvjestica i izron na površinu. Lica suigrača i krv koja mi je ulazila u oči, govorili su ono što sam već znao…

– Vodim te na šivanje u Pulu, to su dva šava, najviše tri… – skenirao je situaciju fizioterapeut Dragan Caki Kalinić.

– Caki, brate, pa sutra mi je tekma života, kad Mile čuje, neće me staviti sigurno… Je l’ ima kakva druga varijanta, kućna radinost, igla, konac, rakija, da ti to odradiš u sobi?

– Momak, nije ti ovo Rambo, ne lupaj gluposti…

Uputio sam jedan od onih bambijevski pogleda i sklopio ruke kao papa IP2. Nasmijao se…

– Ajd, dođi sa mnom, nešto ćemo smisliti.

Bome, smislio je. Nakon što je zaustavio krvarenje, šibnio mi je široki flaster u boji kože, onaj što se reže škarama i kojeg ne možeš skinuti ni na godišnjicu lijepljenja, malo tekućeg pudera posuđenog od recepcionarke i izgledao sam bolje nego prije skoka. Uz savjet…

– Na doručku izbjegavaj šefa, a u svlačionici odmah stavi onu svoju glupu traku oko glave i neće skužit sigurno. I normalno, ne udaraj loptu glavom, rana će se otvoriti…

– Odlično, Dok, hvala ti do neba, dužnik sam ti, ako ikada u budućnosti budem pisao neke kolumne, spomenut ću te… Nego, dvije stvari me zanimaju: kako da ne udaram glavom, pa jedino glavom i znam?

– Ne znam, improviziraj… Koja je druga?

– Ono što nosim nije „glupa traka“, nego znojnica, momak, znojnica! Kužiš, NBA liga, I love this game, ovo, ono?

Izbacio me iz sobe…

Na slici: Doktor Kalinić pokazuje svu raskoš svog talenta na jednom od svojih rijetkih preživjelih pacijenata

TRENUTNI OMJER NA KLADIONICAMA ZA OSTANAK U KLUBU: 500/1.

Jako sam loše spavao tu noć, što zbog bolova, što zbog briga…

– Jebiga, ako trebam otpast, nek’ otpadnem, neće mi biti žao, ali ako zbog ovakve gluposti ne budem sutra mog’o igrati, vjerojatno ću ostatak života provesti za šankom, proklinjući sve i svakog.

Čitavo vrijeme doručka sam držao ruku na čelu, izgledalo je kao da nešto razmišljam, što me je gotovo odalo jer tih godina nisam razmišljao baš često.

Ekipa s bazena se potajno smijuljila i to što nitko nije rekao ni riječ, pokazuje kakva smo bili banda.

Možda ste primijetili da volim slagati liste, najdraže ovo, najbolje ono… E pa, već sam htio napraviti ekipu najboljih suigrača po sistemu prvih 11 i klupa, ali se pokazalo iznimno teško i nezahvalno. Mnoge bih morao izostaviti, preskočiti i sigurno bih nekog zaboravio.

Ipak, odabrati najboljeg igrača s kojim sam ikada dijelio teren me uopće ne stavlja u dvojbu…

VELIKI FONT: MLADEN BARTOLOVIĆ. BARTOL. Točka

Na slici: Veliki Mladen Bartolović, čije ime na jeziku Navajo indijanaca znači „onaj koji pobjeđuje“!

E pa, sudbina je htjela da ovo zagrijavanje odradim sa spomenutim gospodinom koji se, igrom slučaja, našao u „mojoj“ ekipi.

Zaboravit ću na trenutak svoju urođenu skromnost i odmah reći kako je završilo to zagrijavanje: radeći završnicu, na mojih pet centaršuteva, Baki je zabio svih pet golova. Kao da to već nije dovoljno, učinak Bakinih ubačaja bio je identičan tako da smo imali savršen skor 10 od 10!

Ako si šutnuo loptu makar jednom u životu, znaš kolike se šanse da se tako nešto napravi. Na prazan gol bi bilo teško, a tek takvom vrataru kakav je bio metkovićska hobotnica Zoran Bubalo.

Normalno, poslušao sam fizija i od prve sekunde tukao glavom kao Zidane Materazzija i sad bi super za priču bilo nešto u stilu „osjećao sam slabost, krv je liptala iz rane, dva puta sam pao u nesvijest…“, ali to jednostavno ne bi bila istina. Malo je peklo i to je to…Bitno mi je bilo da flaster drži… Pomoglo je i to što gorostasni Kinezi nisu forsirali preskakanje igre i duge lopte.

Izdržao sam cijelu utakmicu…

Pobijedili smo 1-0…

Bartol je asistirao…

Strijelca pogađajte, imate jedan pokušaj…

Sretan poput seksualnog manijaka u porno kinu…

Proslava gola skromna i decentna…

Otprilike kao protiv Želje…

Sportski direktor Miroslav Gagro je nakon utakmice skovao pričicu zbog kojeg sam i dan danas predmet zajebancije u nogometnim krugovima.

– Ljudi, pa mi u ekipi imamo igrača za Guinnesovu knjigu rekorda?

– Kako to?

– Pa nađi mi nogometaša na svijetu koji u razmaku od deset dana zabio golove Bosancima i Kinezima?

Cibalia-Henan 1-0, stranica iz topničkih dnevnika generala Petkovića.

Sutradan smo se vratili u Vinkulju. U ruksaku sam nosio samo prljave stvari, nekoliko plahti iz hotela za transparent i jebeno dobar osjećaj glede ostanka u klubu…