POGLED S ISTOKA – Kad prolaziš kroz oluju…

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Kažu da ti se u trenutku smrti čitav život, poput nekog filma, odvrti pred očima. Neću reći da jedva čekam tu romantičnu sportsku komediju sa elementima trilera, ali ako ikad umrem, vjerujem da će biti jako zanimljivo pogledati taj uradak.

Kad pričamo o najdražim utakmicama, bilo odigranim ili odgledanim, uvijek će na vrhu liste biti one koje su odlučivale o nečemu bitnom, velika finala ili neke ekstra pružene partije.

Dvije će mi se tekme sigurno prikazati pred očima kad vrag dođe po svoje jer mi još uvijek, nakon toliko godina, izazovu nekontrolirane osmijehe i minimalno desetominutno putovanje u prošlost.

I ne bi to bilo ništa neobično da jedna nije prijateljska, a druga 1. kolo prvenstva, dakle, po svim važećim kriterijima, potpuno nebitni mečevi.

Ljeto 2005. me zateklo u NK Dilj, tukao sam drugu sezonu svog drugog mandata u Novom Selu. Sa nepunih 30 godina, uživah u odličnoj ekipi igrajući 2. HNL Sjever. Zvuči dobro? I više od toga: bilo je fantastično!

Imao sam sreću u životu da sam uglavnom upadao u svlačionice krcate dobrim, karakternim momcima… Dilj 2005. ne samo da spada u tu kategoriju, nego je u borbi za medalju, bez sumnje.

Nikica Bartulović, Ivo Bošnjak i Ivan Maričić su u monografiji kluba izdanoj povodom 70 godina osnutka, uvršteni u birano društvo 15 posebnih igrača u povijesti! Hrvoje Bošnjak, Mario Pajić, Krunoslav Novoselac, Josip Raić-Sudar, Nikica Joskić, Marko Smolčić su imena koja će dobrano štrecnuti sve one koji su pratili i prate nogomet u našoj županiji, a kad njima dodate još hrpu mlađih, vrhunskih momaka, nije ni čudo da smo bili sjajna ekipa na terenu i van njega. Podatak da nije bilo treninga bez 17-18 igrača, a da se radi „ševe“ dolazilo sat vremena ranije, dovoljno govori o tadašnjoj ljubavi prema klubu i nogometu općenito.

Pripreme odrađene pod vodstvom Zlatka Mihina i Željka Kalaice su bile sve samo ne lagane, tako da smo početak prvenstva dočekali upravo kako treba: željni, uigrani, spremni! Barem smo tako mislili…

Otvaranje nam je „na noge“ poslalo NK Čakovec i ništa, ali baš ništa, nije ukazivalo da će tog 20. kolovoza biti odigrana utakmica koje će se svi akteri sjećati dok su živi.

Od kuće sam krenuo oko pola četiri, lagano pjehe, Pajo (Mario Pajić op.a.) me čekao na mojoj ćoši, a Lepi (Krunoslav Novoselac) stotinjak metara dalje na svojoj. Zanimljivo, nas trojica smo činili zadnju liniju i na terenu pa smo tako i hodali do stadiona: Lepi desno, ja lijevo, a Pajo malo iza kao libero… Preko Male brane, pored Vinteksa pa uz Banju i eto nas na Dilju.

Prva kola su općenito nepoznanica jer većina klubova u pauzi dosta kupuje i prodaje pa ne znaš kako će tvoja ekipa izgledati, a kamoli protivnik. Čakovec je bio ozbiljan klub sa vrlo dobrim igračima, što su nam ubrzo i pokazali.

Stari jugoslavenski radio reporteri uz koje je moja generacija odrasla, čučeći uz tranzistore, otprilike bi ovako počeli prijenos (sad zamislite uzbuđen glas, žamor u pozadini i šuštanje zbog neprecizno pogođene radio stanice):

Poštovani slušatelji, srdačan pozdrav iz Vinkovaca! Sparan ljetni dan izmamio je na Diljev stadion oko 400 znatiželjnika koji su nestrpljivi da vide što to njihovi ljubimci mogu napraviti u ovoj sezoni. Teren travnat, pogodan za igru… A evo, evo i sastava timova. Za Dilj nastupaju:

Na vratima Marušić, bekovski par čine Kvesić i Ivo Bošnjak, u obrani su Novoselac, Pajić i Grigić, vezna linija kapetan ekipe Bartulović, još jedan Bošnjak, ovaj puta Hrvoje i Joskić te u samom vrhu napada Bradić i Maričić!

– Hvala, kolega Pezzi, a sada malo muzike iz našeg studija…

Što napisati o 1. poluvremenu? Ako slika govori tisuću riječi, onda video vrijedi barem milijun pa se uvjerite sami…Kvaliteta snimke je primjerena godini proizvodnje i iako bi danas bolji uradak napravili fenom za kosu, morate priznati da ima nekog šarma.

Nakon 45 minuta smo gubili 0-4, rezultat je bio savršeni odraz stanja na terenu! Osobno sam bio umočen u barem dva gostujuća gola (ako ste pogledali videa, ona trojka kojoj presijeku loptu kod trećeg gola, a njegov igrač zabije četvrti, e to sam vam ja!) pa sam, hodajući do svlačionice, prebijen psihički i fizički, vrtio jednu jedinu misao :

„Jebe mi se, izdržat ću ovu polusezonu i na zimu se vraćam na faks. Mrzim nogomet i sve vezano uz njega, nije ovo više za mene! Da mene balavci sprdaju, ne pada mi na pamet“

Poprilično nadahnjujuće, hrabro i optimistično! Prvi dio tog „obećanja“ je i održano jer sam se te zime stvarno vratio studiju, ali drugi dio baš i ne, balavci su me sprdali još dugih 13 sezona nakon te tekme.

 Otišao sam ravno pod tuš po osvježenje, a zatim sam se teškim korakom uputio u svlačionicu. U tom trenutku bi radije bio na stolici kratkovidnom zubaru sa uznapredovalim artritisom, a koji je noć prije bio kum u svatovima, nego ušao unutra. Šta ću, ušao sam…

Dočekale su me pognute glave, muk i napetost… Čak se nismo mogli ni posvađati koliko smo bili prazni! Treneri su kratko obavili zamjene i stali uza zid, nitko se nije ustajao čak ni da mineralnu popije.

Već sam tada bio najstariji u svlačionici pa sam osjećao dužnost da nešto kažem. Inače pričam i kad treba i kad ne treba, a tada je stvarno trebalo… Ekipa je vapila za snažnim, emotivnim i nadahnjujućim govorom koji će ih dignuti i dati im snage da uopće odigraju ostatak utakmice.

Nije ga dobila, barem ne od mene…

„Momci, gubimo 0-4 i stvarno smješno izgledamo na terenu, prvi ja! Ajmo se malo trgnuti pa izgubiti makar 2-6 ili tako nešto, ‘ajd da ne bude 0-9, jebote! Ovo što mi igram…“

Slušajte, mi možemo preokrenuti tekmu!“, moj kukavički govor glasno je prekinuo Pajo. “Kako su oni zabili 4 gola u poluvremenu, tako možemo i mi! Znam koliko vrijedimo i znam što možemo!“

Gledao sam ga mješavinom čuđenja i sažaljenja pa sam razmišljao kad se stigao napiti da tako lupa gluposti kad smo zadnja tri sata proveli skupa. Ali, to je bio tek početak…

– Znate pjesmu „You’ll never walk alone“, svima je knedla u grlu kad je pjevaju Liverpoolovi ili Celticovi navijači. Kako su Redsi okrenuli protiv onakvog Milana prije samo par mjeseci?! Otprilike kaže „hodaj sa nadom u srcu i nikad nećeš biti sam!! “E pa, ima još nade, ima cijelo poluvrijeme! Evo nam prilike da napravimo nešto posebno!

Još je Pajo pričao i pričao, „…nismo pi#$%&*!“ja ga više nisam slušao nego sam ga „…otegnimo muda…!“ i dalje gledao sa mješavinom, ali je sad to bila „…pokažimo od čega smo napravljeni…!“ mješavina divljenja i još malo divljenja! Glave su se polako podizale i svatko je ponešto dobacio. Zvjerlao sam zbunjeno oko sebe, dečki su počeli pričati što bi trebali napraviti i kako igrati. Volio bih reći da smo iz svlačionice izašli uz ratne pokliče trčeći, ali to ne bi bila istina. Ali, izašli smo „hold you head up high“ i to je već bio ogroman napredak.

U drugi dio smo ušli hrabro i sa željom za brzim zgoditkom. U mreži gostiju, ako je ikako moguće…Želja nam se nije ostvarila i do 64. minute je na semaforu svjetlilo ružnih 0-4.

A onda je Mara (Ivan Maričić ) zabio ekstremno čudan gol, ali kakva tekma- takav i gol.

Sad je to puno bolje izgledalo! Još kad su gosti ostali bez isključenog igrača, a Mara nedugo zatim zabio i drugi, što se mene tiče, sudac je mogao svirati kraj.

Na sreću, moji suigrači nisu mislili tako pa je nastupila opsada gostujućeg gola. Do kraja tekme je ostalo još nekih desetak minuta i mi smo jurnuli kao ranjeni Indijanci…

Penal za 3-4 je rutinski realizirao Hrvoje Cobri Bošnjak, ali problem je bio što je ostalo je još samo par minuta do kraja, a mi smo disali na škrge.

Da ne ostanem zapamćen kao najbolji igrač Čakovca na toj utakmici, pobrinuo sam se dugom loptom za Darija Tampolju u sudačkoj nadoknadi. Takva lopta se u nogometnim krugovima naziva „U bunar!“, „Dugarry!“ ili „Nabij, samo da nije kod tebe!“ Tampi je šmekerski spustio za Paju koji je nagrađen za svoju upornost doktorskim lobom!

E sad, to kakav je delirij tada nastao ne bi opisao ni oveći Klub književnika, tako da neću ni pokušavati… Uglavnom, publika se vješala po ogradi, naša kompletna klupa je utrčala u teren, a mi smo popadali kao dileri koji prestanu plaćati mito muriji! Stići od 0-4 do 4-4 u samo dvadesetak minuta protiv takvog protivnika? Zaista, predstava za nezaborav!!!

Svi, baš svi igrači iz tadašnje postave zaslužuju da ih pamtim cijeli život jer nas veže ovaj nevjerojatan meč, ali četvorica su ipak imala posebnu ulogu…

Ivan Maričić je zabio prva dva gola, iznudio penal za treći, na njemu je skrivljeno i isključenje. Dakle, udario je temelje, a bome i prvi kat za ovaj nesvakidašnji obrat i zasluženo ponio epitet igračine utakmice!

Mirko Malović, ušao na poluvremenu i u drugom djelu bio jedan od najboljih igrača na terenu! U dobi od samo 11 godina (dobro, nije imao baš 11, nego 17 godina, op.ur)  odigrao je poput rutinera i pridonio da drugu dionicu razbijemo protivnika!

Mirko Malović

Dario Tampolja, tada još junior, također je ušao sa klupe i za jedan gol asistirao, a jedan zabio! Tampi je, inače, osim po tom golu, zapamćen i kao čovjek sa najvećim nožnim palcem u Hrvata. Kako bih vam to opisao? Ljudi inače nose obuću broj 42 ili 44. E, samo njegov palac je veličine 43…

Na slici : Dario Tampolja te davne 2005. godine…


…i danas.

I, naravno, Pajo…

-Pa odakle ti ideja, inspiracija, snaga i što li već za onaj govor na poluvremenu!? – morao sam ga pitati u svlačionici.

– Brate, osjetio sam da ih možemo dobiti, ne pitaj me kako…

-I sad te slušam kako novinaru daješ izjavu da si nam na poluvremenu rekao da se potrudimo da poraz učinimo podnošljivijim i to je sve!? Zašto nisi rekao istinu?

-Šta da kažem, da sam rekao da ćemo ih stići kod 0-4? Pa sam sebi ne bi povjerovao kad bi to sutra pročitao!?

Na slici : više dragulja nego kod Tiffanyja. Mario Pajić u dresu Cibalije,  gornji red, deveti. Ili, ako Vam je lakše, između Ilice i Franje

Često vidim Paju jer nam klinci idu u istu školu. Sudarimo se i na Cibaliji, sinčina mu ide tatinim stopama. Uvijek mi je drago jer to je momak koji zrači kao Fukushima i redovno ima nešto zanimljivo za reći. Razgovori su nam uglavnom o djeci, Cibi i starim danima, a po pravilu završimo na Čakovcu i tom ljetnom predvečerju.

Pajo nam je tog dana očitao važnu životnu lekciju i onaj tko misli da je ova kolumna o jednoj nogometnoj utakmici, taj vjerojatno smatra i da je „Iskupljenje u Shawshanku“ film o manjkavostima zatvorskog sustava. Njegov pozitivan stav i zarazan optimizam je primjenjiv u svakodnevnom životu, poslu, školi, obitelji, braku…

Kad prolaziš kroz oluju, drži glavu uspravno

 i ne boj se mraka…

Hodaj dalje kroz vjetar

Hodaj dalje kroz kišu

Iako bi tvoji snovi mogli biti odbačeni i otpuhani

Hodaj dalje, hodaj dalje, s nadom u srcu

I nikad nećeš biti sam…

– Moramo se naći jedan dan na cugi, onako, stara ekipa!?– reče mi  neki dan.

Može, Mario Pajiću, za prijatelje Pajo, bit će mi izrazito zadovoljstvo!– viknuh mu dok sam kretao svojom Vespom u pravcu Kanovaca.

Ej, brate!!?

Zakočio sam i okrenuo se. Kratko je, uz neizostavan osmijeh, dobacio;

You’ll never walk alone…

Mario Pajić

P.S.

Umalo da zaboravim jedan detaljčić, možda bi bio važan za ovu priču…Nakon našeg izjednačujućeg gola, svi smo očekivali da će sudac odmah odsvirati kraj. Ustvari, ne baš svi… Pajo i Tampi su imali drukčiji plan radnog naziva „Nije gotovo kad je gotovo, nego kad MI KAŽEMO da je gotovo…!“