POGLED S ISTOKA – Kako sam postao komunist?

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko     

Franjo Šafran je jedan od onih kultnih likova kojeg jednostavno ne možete zaobići kad spominjete burnu prošlost naše 102-godišnje bakice. Preko trideset godina je bio vratar i trener vratara u Dinamu i Cibaliji, odgojio je generacije odličnih čuvara mreže, kakav je i sam bio. Međutim, sudbina je htjela da popularni Lega veći dio svoje karijere provede na klupi za pričuve, što mu, prema vlastitom priznanju, nije teško padalo. Izuzetno duhovit i vječno nasmijan, rado je ekipu zabavljao anegdotama i doživljajima, često se šaleći baš na tu temu. Jedna kaže ovako… Dinamo (V) je putovao na teško gostovanje u Tetovo „uvijek neugodnom“ Teteksu i trener Vukušić je u autobusu pozvao junaka iz našeg uvoda:

– Gospodine Šafran, danas Vi branite.

Lega, naviknuvši se već na ulogu pričuve i opuštenost koju ta uloga donosi („Lega moj, ja već sjemenke i dekicu priredio“), kao gromom ošinut, samo je procijedio tužnim glasom :

– Šefe, nemojte mene, ja ću zajebat’…

E sad, kad vas novinar Sportskih novosti i autor antologijskih rečenica poput:                                             

„Cibalijini prelasci centra bili su rijetki kao ubojstva na Islandu.“

„Posljednji trijumf u Gradskom vrtu Cibalia je ostvarila još dok je Michael Jackson bio crnac!“

„Cecin dekolte bio je dubok kao pustinjakova misao.“  

zamoli da složite nekakvu kolumnu za novi portal znakovitog naziva Vinkulja.hr, prva misao (a bome i druga, i treća) koja mi je prošla kroz lubanju: „Di si baš mene naš’o?“.  

Kratko sam natipkao na Viber: „Nemoj mene, ja ću zajebat’…“

– „Ma, ništa ne brini, imaš slobodu u izboru tema. Nema opterećenja, samo neka sadrže 5.000 znakova, neka budu zanimljive, duhovite i moraju se svidjeti ljudima“…- bio je utješan urednikov odgovor. „Stvarno? Samo to?“, pomislih u sebi i sjetih se još jednog smaragda.

Alaina Prosta, jednog od najboljih vozača Formule 1 svih vremena, novinarka je upitala:  – Želite li danas pobijediti u utrci?.

Njegov odgovor je „ubio”:

Ne, danas želim biti sedamnaesti…

Osoba koja je odapela ovaj poziv je inače Damir Begović Bega, slobodno mogu reći doajen sportskog novinarstva na ovim prostorima. Pisao je i piše izuzetno zanimljive tekstove, uspješno zaobilazi šablone i stereotipe tako da mu se u svakom uratku može pronaći neki dragulj tipa „Vratar gostiju Kardum bio je oprezan kao srna na pojilu…”. Taj gospodin je bio poprilično uporan u namjeri da od mene napravi komunistu (nisam pobornik objavljivanja videa i slika djece na društvenim mrežama, ali , što bi rekle glumice kad se razgolite u nekom filmu „ako je u službi umjetnosti“) pa sam na koncu popustio kao brazilska obrana protiv „elfa“ u Belo Horizonteu.

Mišljenja sam da riječima baratam neloše, ali se u pisanoj formi nisam okušao još od osnovne škole i tadašnjih zadaćnica. Iz tog razdoblja pamtim riječi nastavnice Hrvatskog jezika: „Radovi su ti dobri, ali moraju li BAŠ svi biti o nogometu? Mogu razumjeti kad je slobodna tema, ali ti i „Jesen u mom vrtu“ pretvoriš u nogometni esej!“

„Može, pisat ću, ali računaj na najviše 20-25 kolumni. Zašto toliko? Pa zato što želim pisati o stvarima koje kužim i koje sam doživio, a mislim da bi ljudima mogle biti zanimljive.  A toga nema puno… Aha!…Da!… Ne, ne treba ništa… Nemam IBAN, može na ruke… OK, lutko, smatraj da imamo dogovor! I ja tebe… Čujemo se!“ Tako je, u kratkim crtama, zvučao taj finalni telefonski razgovor. 

Većini ljudi je teško izaći iz neke svoje rutine , iz tzv. „zone komfora“ i odvažiti se na nešto drukčije. Niti ja nisam iznimka i siguran sam kad bi postojao „dreger“ za ambicioznost, ja ne bih napuhao ni 0,3 promila. Potajno, a upravo sada i javno, se divim likovima koji su uvijek u nekim planovima, šemama i kombinacijama, kojima nije strano nakon propale kemijske čistionice u Ceriću sve novce uložiti u dionice Cibalije, a nakon toga u trgovinu ronilačke opreme u Radićevom bloku.

Okušati se u nečemu novom, to je izazov, adrenalin! Pogreška nije nešto što je obratno od uspjeha – ona je dio uspjeha. Ne raditi ništa, to je najveća pogreška!“, nedavno je izrekao drugi najdraži Ibrahimović u mom životu.

„He who dares wins!“- na svoj način bi povikao stariji od braće Trotter. Nisam od takvih, na žalost…ili na sreću?

Previše sam važnosti davao činjenici da ću pisati običnu kolumnicu na (ne zadugo!) malenom portalu. 

Otkud praviš toliku dramu oko toga? Pa šta je najgore što se može dogoditi? – upitala me supruga Nela, trpeći moju višednevnu neodlučnost.

 Što je najgore?! Pa, krenimo redom od najcrnjeg scenarija…

Tekst koji pošaljem neće se svidjeti uredniku. Dobro, ne sviđa mu se, vratit će mi ga na doradu pa ću ga popraviti… Ni popravljen tekst ga „ne izuva iz cipela“ pa će urednik osobno obaviti nekoliko intervencija na njemu i idemo u objavu. Samopouzdanja poljuljanog poput Lennoxa Lewisa u 7. rundi „onog“ meča, pristajem i na tu varijantu.  Čekam taj utorak uzbuđen kao dijete pred ekskurziju i napokon – kolumna je objavljena.

Čitatelji su apsolutno oduševljeni, zovu prijatelji, poruke šalju i dojučerašnji neprijatelji, uglavnom, pun pogodak! Vidno sretan, kliknem i ja na to remek djelo: iznad teksta moja slika, moje ime i prezime, moj naslov…. i mislim da su u tekstu moooožda ostala još moja dva zareza i jedan upitnik, sve drugo je izmijenjeno! Momentalno nazivam Begu i prekidamo agoniju…        

Manje loš scenarij je onaj u kojem moj rukopis nepromijenjen stiže na portal, hrpa ljudi ga pročita, ali se tek rijetkima svidi. S tim bih čak i mogao živjeti, nastavio bih pisati neko vrijeme pokušavajući biti nešto što nisam i trudeći se pogoditi ukus publike. Nakon tri kolumne nazivam Begu i prekidamo agoniju…

Najmanje loš zaplet bi bio ujedno i najočekivaniji; objavljeno štivo pročita nevelik broj ljudi i nema nikakve reakcije. Opravdanje nalazim u tome što je to još svjež portal i treba vremena da se dopre do šireg broja čitatelja, što bi možda i odgovaralo istini. Nakon dva mjeseca nazivam Begu i prekidamo agoniju…

Spreman preuzeti taj rizik, počinjem razmišljati o temama.

  • Baš me zanima o čemu ćeš ti pisati kad si po cijele dane kod kuće? Možda o pranju posuđa i čitanju Dylan Doga?- dodatno me hrabrila kći Kora.
  • Ljubavi, pa nije tata cijeli život sjedio kod kuće, imao sam ja svojih trenutaka u mladosti…
  • Nisam sigurna, znam samo da si patike za nogomet kupio kad sam se ja rodila i još su ti k’o nove, a kućne papuče mijenjaš svakih šest mjeseci…

Na ovaj argument nisam imao odgovor 

S obzirom da sam čitav život navijač, a i kolumna nosi naziv „Pogled s istoka“, logično je da nekoliko njih napišem iz navijačke perspektive. Uz naš klub sam od sedme godine, a s repkom sam bio na 35 utakmica u 22 zemlje, valjda ćemo nešto iskopati… Bez cenzure bi bilo 200 tekstova, nakon izbacivanja nepoćudnih stvari, bit će možda nekoliko rečenica…       

U niželigaškom nogometu sam preživljavao četvrt stoljeća, promijenio 10 klubova, nekoliko tekstova će biti i o tome, svi koji su u nogometu znaju da tu ima elemenata za dramu, komediju, triler, horror, a kad se u igru uključe i suci, i za pornić…

Jedino u što sam siguran je to da neće biti pretjerano teških tema i svakodnevnog crnila, a o stvarima o kojima ne znam dovoljno neću ni pokušavat pametovat. Pokušat ću podsjetiti na neke događaje,  pojave i osobe iz vlastitog kuta gledišta, trudeći se da se tekstovi ne pretvore u žešći ego trip (probat ću izbjegavati rečenice tipa „JA sam dao tri gola glavom…“, „Onda sam JA skočio među dvjesto Splićana…“, „JA sam bio najljepši na tribini…“, iako su dvije od ove tri tvrdnje istinite).

Ako uspijem makar jednu osobu nasmijati, rastužiti, potaknuti na razmišljanje ili čak razljutiti, ovih 8.000 kuna što dobijem po objavljenom tekstu neće biti uludo bačen novac.

Urednik mi je predložio i varijantu da kolumne budu sponzorirane, odnosno da budem plaćen da reklamiram nešto ili nekoga. To sam odmah odbio, nije dolazilo u obzir, ne želim se već u startu prodati! Samo želim biti neovisan i pisati svoje tekstove u prijateljskoj atmosferi Caffe bara „Koš“, A. Akšamovića 44 na Kanovcima, gdje u ugodnom ambijentu mogu uživati u širokoj ponudi hladnih i toplih napitaka. Osoblje je ljubazno i pristupačno, a cijene prilagođene navijačkom džepu. Caffe bar „Koš“ – vinkovački „Kafić Uzdravlje“!

Caffe bar Koš, FOTO: arhiva

I sada, nakon nekoliko napisanih tekstova i s odmakom od par mjeseci, ponosno mogu konstatirati slijedeće: portal Vinkulja.hr je proveo  opsežno istraživanje u koje je uključio sve čitatelje kolumne „Pogled s istoka“ sa željom da vidi kako kotiramo. Rezultati su me oduševili; oba čitatelja misle da nije loša.