POGLED S ISTOKA – Ljubavno pismo ostavljenog dečka

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Tekstove volim počinjati bez klasičnog uvoda tipa: pisat ću vam o izgubljenoj ljubavi. Više volim lupit’ neku rečenicu kao: „Stevu Čemejca je ubio grom nežno k’o rukom…“ i onda se potruditi da daljnjim sadržajem opravdam takav početak. Danas nisam raspoložen nizašta pa svi oni koji vole ove kolumne pročitati zbog neke anegdote ili pošalice, bolje nek’ preskoče.

Šta pišeš kad nisi raspoložen?! – zapitat će se, opravdano, neki od vas.

Pišem zato što sam u savršenom neraspoloženju upravo za ovakvu temu…

Pisat ću vam o izgubljenoj ljubavi…Ili , još preciznije, pisat ću izgubljenoj ljubavi…

Svi već znate kako to ide na početku: stidljivi pogledi, leptirići u trbuhu, rumeni obrazi, raspitivanje, upoznavanje, glava u oblacima, odbrojavanje do novog sastanka…Taj period lude opčinjenosti nekome traje duže, nekome kraće pa se, ako imate sreće, nakon nekog vremena pretvori u pravu ljubav, poštovanje, uvažavanje… E, pa ja sam bio jedan od tih sretnika i to punih 25 godina! Samim tim je prekid višestruko bolniji…

Kad je puklo među nama, ne mogu točno reći, znam samo da to nije bio jedan trenutak, svađa ili čin.

„Bolje izgorjeti, nego izblijediti“ u svom oproštajnom pismu napisao je Kurt, starog Cobaina sin. Mi smo izblijedili: postepeno, polagano, potpuno…

Neću pretjerati kad kažem da si mi bila posebna i da sam te volio bez rezerve. Bili smo sjajan par i bio sam uvjeren, kao i svi nepopravljivi romantičari, da je to za cijeli život. 

Pratio sam te svugdje, uživao sam u tvom društvu i bio ponosan što si moja. Nije mi bilo teško za tebe prijeći tisuće kilometara, biti gladan, umoran i žedan, bila si vrijedna svega toga.  

Budimo iskreni, nisam to radio samo zbog tebe, uživao sam u svakom trenutku!

Posvetio sam ti i tetovažu iako mi je majstor Crni lijepo i pristojno, kako to samo jedan Ceranac zna, govorio: „Slušaj, papčino vinkovačka, dobro razmisli, 9 od 10 ljudi zažali nakon takvih tattooa… Nemoj meni dolaziti na popravak, neću ti je popravljati ni za milju eura!“. Nisam ga slušao, nisam slušao nikoga… Nije mi žao, tetovaža je „bomba“, samo što sad ljudima moram lagati da „to u stvari ne znači to“

Kako izbrisati četvrt stoljeća zanosa, ludila, zajedničkih doživljaja, suza i smijeha. I dan-danas, nakon 10 godina (jebote, prošlo je već 10 godina!) kako nismo zajedno, često me pitaju za tebe, a ja se ne želim uopće uvlačiti u rasprave…

„Nestalo je vatre, nije to više bilo – to…“ pokušavam se opravdati i odmah mijenjam temu: „Šta kažeš na Cibaliju?“      

Stvarno ružan osjećaj kad nakon takve veze, koja je trajala 20 i kusur godina, ne osjećaš više ništa. Više bih volio bilo kakvu emociju pa makar i mržnju, nego ovu ravnodušnost. Ta ravnodušnost ubija!

A uspomene? Ufffff, u glavi ih imam sigurno 20 terabajta (to je više čak i od jednog gigabajta, navodno), a u srcu još duplo toliko…  Bezbroj puta smo se provodili po Zagrebu, nekoliko puta smo skoknuli do Splita, Rijeke, Osijeka, Varaždina…

U Vinkovce nikad nisi došla i to mi je bilo neshvatljivo. Kažu da su Škorpioni zlopamtila, u horoskop ne vjerujem, ali ima nešto u tome jer ti to nisam oprostio do danas! 

Sjećaš se Londona i one strašne gužve, svirala je naša pjesma, a mi smo uživali kao rijetko kada. Čak i Englezi, umišljeni, prepotentni i bahati, morali su priznati da smo savršen par. Kakva je to večer bila!

Normalnog čovjeka će spomen Beča podsjetiti na Balkanstrasse, Mozart kugle ili Schönbrunn. Mene isključivo na naše suze od kojih Kurtza nismo vidjeli, i unatoč njima, najboljih pola sata u našoj vezi!

”Sad ti sve smeta, a kao da je prije bilo drukčije, sam znaš da se uvijek neka mutna ekipa motala oko nje! Nemoj sam sebe lagati da je onda bilo sve idealno, uvijek su njome upravljali kojekakvi, samo ti to nisi doživljavao!“

I toga sam svjestan, ali neke tvoje mane mi nisu smetale prije, dapače, bile su mi simpatične, a danas ne mogu prijeći preko njih. Valjda sam stariji i iskusniji pa ne mogu više žmiriti i šutjeti na sve što vidim. „Posložio sam prioritete“, kako to vole reći učeni ljudi pa si mi slijedom toga postala nebitna? Odrastao sam i uozbiljio se? Pa možda od svega pomalo, osim ovog zadnjeg… Ovaj tekst je više traženje savjeta, olakšavanje duše ili ispovijed, nazovite to kako hoćete… Istina je možda banalnija no što ja želim priznati; ostala si uvijek ista, ali sam se ja potpuno promijenio? Uglavnom, povratka nema iako pametniji od mene kažu da prava ljubav i Josip Manolić ne umiru nikada…

Nisam te susreo sigurno 10 godina i ne mogu reći da mi fališ. Na televiziji te vidim često, popratim, ali onako, reda radi, ako nema ništa zanimljivije… Svoje klince učim da te poštuju i vole, znaju oni da si nekad tati puno značila, a kad zasvira naša pjesma, stanu u stav pozor… Kontam da bi moglo biti nešto od njih. Uostalom, i nek’ te vole, nisi ti kriva.

Pamtiš li onu ledenu dublinsku noć kada prvi i zadnji put u životu nisam mogao spavati u vreći koliko je bilo hladno nego sam čitavu noć proveo lutajući gradom? Kakvih sam tada likova sretao, mislio sam da je audicija za neki Kusturičin film. Često se sjetim toga ležeći u toplom krevetu, nasmijem se tako glasno da probudim ženu. Susjedovu…

Šta reći o nezaboravnom ljetu u Portugalu?! Tebi se svidio Lisabon i Leiria, a ja sam se zaljubio u maleni Nazare, mjestašce sa sićušnim cijenama i ogromnim valovima. Uživali smo kao rijetko kada…

Znam da sam i ja često bio gad i ne bježim od toga. Ono na Malti je bilo ružno i nepotrebno, nisam smio tako reagirati, znaš da sam nezgodan kad popijem. Nisi to zaslužila… U Budimpešti sam opet pokazao svoju mračnu stranu i tu sam možda prvi put naslutio da nećemo moći zajedno… A tek Sarajevo

Posljednjih mjeseci, kao i svi, nažalost, imam podosta slobodnog vremena pa otvorim kutiju sa slikama. Ne, ne držim ih na računalu, stara sam škola, volim ih vrtjeti po prstima, onakve glatke…

…pa naletim na onu iz Gruzije, tamo smo se stvarno kvalitetno zabavili. Nisi bila pretjerano raspoložena, na kraju smo i tugovali, ali izlet je bio vrhunski.

Iako nam je to bilo jedan od prvih „dejtova“, Glasgow mi je i dalje na samom vrhu. Ne mogu reći da je tu sve počelo jer je počelo davno prije, ali u tom ludom, kretenskom gradu smo definitivno shvatili da je to nešto ozbiljno!

Japan i onih čarobnih 18 dana bih volio opet proživjeti! Imao sam dojam da letimo vremeplovom, a ne zrakoplovom; poletjeli smo iz Beča 2002., a nakon 11 sati leta sletjeli u Tokio u, otprilike, 2025. godinu. Ne druga zemlja, ne drugi kontinent, nego drugi planet!

Voljeli smo egzotiku više nego šminku pa imamo hrpu uspomena iz La Velle, Bukurešta, Minska, Tallina

Gledam te već godinama s ovim tvojim novim pa ne znam što bih mislio. On je oku ugodan, pristojan, imućan… I dosadan. Sve ono što ja nisam bio.

Ne želim zvučati kao ljubomorni „bivši“, ali ne mogu se oteti dojmu da je to brak iz interesa, da ti zaslužuješ bolje! Sve je to meni nekako umjetno, forsirano i sterilno. Ne vidim onaj žar, ono ludilo i emociju koju smo mi imali.  Možeš ti sad pričati koliko hoćeš, ali svi vide da to nije – to.

Znam da će biti uz tebe kad sve dobro ide pa se besplatno putuje malo u Berlin, pa u Pariz ili Bruxelles, ali sjeti se mojih riječi kad dođe vrijeme za Skopje, La Valletu, Sofiju? Hoće li biti uz tebe kad krene nizbrdo? Je l’ bi bio uz tebe da nema koristi od toga?

Očito je da lažem i vama i sebi i da te nisam prebolio, jer da jesam, ne bih ti posvetio ni slova, ni minute, a kamoli čitavu kolumnu. Potpuno sam svjestan da ti ne falim ni malo, čak sam siguran da ti je bez mene bolje, ali ipak… Neistinit je i naslov da sam „ostavljeni dečko“ jer sam ja prekinuo s tobom, međutim, to mi sada ne znači apsolutno ništa.

Jebiga, ubija me što za par dana dolaze novi „Londoni i Glasgowi“, nekada bi već ruksak i vreća za spavanje bili spremni… Zašto više nije tako? Tješi me kad vidim da puno ljudi, i to pravih momaka koji su prošli „sjever i jug, širom pa u krug“, razmišlja identično kao i ja. To mi je dokaz da nije baš sve „do mene“…

Bojao sam se da ću ovim tekstom, kako idem kraju, kliznut u patetiku, ali za to nema straha; ljigavo sam patetičan već od prvog slova… Jebiga, rijetki znaju prenijeti pravu emociju, a mi ostali se samo nabacujemo klišejima…

„Ma bit ćete vi opet zajedno jednog dana, prevelika je to ljubav da bi samo tako završila!“ govore mi oni koji me (ne) znaju dobro.

Možda i hoćemo jednog dana, ali to definitivno neće biti ljubav…Pristojnost, ljubaznost, možda čak i neko prijateljstvo, vjerojatno…Onakva ljubav? Nikad više…

Stari mangup Rick je svojoj nesuđenoj Ilsi na kraju „Casablance“ rekao da će uvijek imati Pariz. Šta ja tebi mogu reći osim : „We’ll always have Lyon…“