POGLED S ISTOKA – „Ne moraš biti konj…“

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Nisam mogao dočekati da osrednji trećeligaški sudac odsvira kraj prvog poluvremena i da ova agonija prestane. Prva pripremna utakmica za novi klub privukla je popriličan broj znatiželjnika koji su željeli vidjeti tu redizajniranu, moćnu NK Viroviticu. Igrači dovedeni iz cijele Slavonije samo s jednim ciljem; u dvije sezone doći do 1. Hrvatske nogometne lige! I nije nam loše krenulo, na poluvremenu smo gubili 0:1 od momaka iz obližnjeg zaseoka…

Igrao sam kriminalno, utakmicu otvorio s valjda deset krivih dodavanja i onda, želeći popraviti dojam, srljao iz greške u grešku nepotrebnim driblinzima. Kad to radi vezni igrač, poprilično je iritantno, ali kad je u pitanju posljednji čovjek obrane, sjajna je vijest da njegova ekipa zaostaje samo jedan gol.

Momak s poklonjenom dvojkom iz tjelesnog je konačno svirnuo i ja sam požurio u svlačionicu. Usput sam se uspio posvađati s dvojicom suigrača, nekolicinom navijača, redarom i čovjekom koji je prodavao sjemenke.

Znao sam da će u svlačionici biti gadno kad uđe ON, ali nisam znao koliko gadno jer GA nisam još dobro upoznao.

Nije mi bilo svejedno, novi grad, nova ekipa, novi trener, vrtio sam sve scenarije i vruće glave razmišljao kako ću reagirati. Osvježili smo se pod tuševima, svatko je sjeo na svoje mjesto i u tišini čekali trenera… A trener je bio istinska veličina, ime koje ima ogromnu težinu, Tonko Vukušić Cico! Ušao je laganim korakom, zbog poodmakle dobi niti nije mogao drukčije i s vrata odapeo rečenicu (sad si zamislite izrazito dubok glas, ali istovremeno nekako nježno umirujući) : „Šinkooooo… Pa ti kad imaš loptu, svi na stadionu je mogu očekivati!

NK Virovitica

Sve što sam planirao reći u svoju obranu – i sunce koje udara direktno u oči, i vezne igrače koji ne dolaze po loptu, i grbav teren, i olovne noge od teških priprema, i „one dane u mjesecu“ (širok je spektar izgovora kad se igrač krene opravdavati) – momentalno je palo u Banju. Bio sam razoružan i kiselo sam se nasmiješio, za razliku od cijele ekipe koja se tresla od smijeha. Šjor Tonko, zadovoljan reakcijom svlačionice, napravio je nekoliko izmjena, podijelio zadatke i održao nadahnut motivacijski govor, a mi smo istrčali na teren kao Škoti u bitki kod Stirlinga!

FOTO: Screenshot

Nakratko me zaustavio i rekao rečenicu koju treneri vjerojatno govore u kadetima, ali je u tom trenutku bila sve što mi treba:

Ne brini, neću te vaditi… Čim počne drugi dio, traži loptu! Odigraj par puta prvom do sebe, odigraj i s vratarom, nema veze što gubimo… Stekni sigurnost i samopouzdanje, igraj jednostavno, ne fantaziraj i sve će se posložiti!

Gledao sam ga sa strahopoštovanjem i razmišljao kako je taj čovjek na poluvremenima davao savjete Mladenu Kemi Bogdanoviću, govorio Davoru Čopu kako da koristi prostor iza zadnje linije, a Nevresu Zahiroviću kako da se postavlja u prekidima. A sad govori meni!

Siroti protivnici se nisu uspjeli pošteno ni posvađati, a već je bilo 6:1. Drugih 45 minuta sam odigrao bez greške. Možda bi manje iskusan trener izvukao takvog igrača već u 20. minuti iz igre i izgubio ga za sljedećih par kola ili duže, ali gospodin Cico je bio šmeker, kockao se i ja sam mu to višestruko vratio. Te smo godine uzeli „scudetto“ i ušli u 2. ligu, ali to je već neke druga priča… Na takvim detaljima se vidi veličina trenera, jednim potezom je dobio igrača koji će jurišati za njega nosom na „kramponke“. I svi su bili na dobitku. Osim momka na klupi koji je igrao na mojoj poziciji i čekao svoju priliku

Kroz život nas odgajaju mnogi. Ako imamo sreće, u najranijoj dobi temelje (i pokoju šljagu!) udaraju roditelji, a kasnije nadograđuju svi po malo; tete u vrtićima, bake i dide, ekipa iz ulice, razreda ili kluba, tribina, nastavnici i profesori, televizija…

Treneri igraju ogromnu ulogu u odgajanju i formiranju mladog bića. Oni su ti zbog kojih možeš zavoljeti neki sport, ali i oni zbog kojih možeš doživotno odustati. Pogotovo u djetinjstvu, kada smo još podložni modeliranju i upijamo kao spužve…

Trener je osoba koja mora biti pedagog, prijatelj, stručnjak, psiholog, savjetnik, rame za plakanje, diktator – sve u jednom.

U svlačionici ima dvadesetak igrača, a on je taj koji mora znati kako izvući najbolje od svakog; nekoga zagrliti, s drugim razgovarati prije svake tekme, kod trećeg pale samo galama i psovke, a s četvrtim moraš nježno…

Mišljenja sam da svatko može biti trener, kao što svatko može biti pekar, krovopokrivač ili pravnik. Međutim, DOBAR TRENER je jako teško postati. Na vlastite klempave uši sam slušao „stručnjake“ kako klincima od 11 godina viču da zaustave protivničku „desetku“, koja je, uzgred budi rečeno, isto nečije dijete: „Slomi ga, jebote!!!“ ili „pedagoge“ koji juniorima u svlačionici govore „Samo padnite u šesnaest, svirat će nam penal, sve je dogovoreno!“

Ne moraš prvo biti konj da bi kasnije bio džokej“ je toliko puta citirana izjava Arigga Sacchija, trenera najjačeg Milana u povijesti, a odnosi se na pitanje može li se postati dobar trener ako prije toga niste bili nogometaš. Naravno da se može, ali ipak smatram da onaj tko je prošao sve i svašta kao igrač puno bolje može shvatiti mnoge stvari kad se nađe na drugoj strani. Da bi bio dobar trener, moraš živjeti nogomet, pa ako na spomen „4-4-2“ prvo pomisliš na Bajagu, možda bolje da se okušaš u nečemu drugom.

Igrao sam 25 godina i u tom periodu surađivao s preko 30 trenera. Mislite da je to puno? Pa i nije baš, govorimo o niželigaškom nogometu u Hrvatskoj gdje nije neobično da lokalni šerif, koji ne zna opisati loptu ni riječima, a kamoli nogom, odlučuje tko će, kada i koliko dugo sjediti na klupi njegove nove igračke. Pa promijeni četiri stratega tijekom polusezone… Nakupi se toga kroz godine…

Svaki od trenera koji su me vodili, ostavili su određeni trag na meni, ne nužno pozitivan. Stavljajući imena na papir, shvatih da sam od svakog naučio ponešto i svaki je bio na svoj način poseban. Jedan će svoj autoritet graditi vojničkom stegom, drugi će pokušati biti prijatelj s igračima, trećemu je „forte“ stručnost, a četvrtom širok repertoar psovki. Zajedničko im je bilo jedno; kod svakog sam bio standardan član prve postave. Je li tome pridonijela činjenica što sam im kupovao darove, odavao tajne iz svlačionice i redovno diktirao koji su igrači cugali noć prije, ne znam… Znam samo da sam gotovo sa svima imao odličan odnos.

Bruno Buhač i Željko Turda, FOTO: db

Pamtim Brunu Buhača, vrhunskog stručnjaka koji me je trenirao u Lokomotivi i Dilju, čovjek koji bi pobijedio „na male“ vjerojatno svakog igrača kojeg je ikada vodio. Prije 20 godina i sada, nebitno! Osmijeh mi izmami i spomen Željka Turde, velikog nogometnog zaljubljenika i znalca, koji na treninge dolazi tri sata prije da bi čupkao travu i sređivao igralište. “Zadnji obrok mora biti pet sati prije utakmice“, njegov je savjet kojeg se držim i danas. Franjo Mutapčić, moj posljednji trener. U rodnoj Cerni sam tijekom četiri i pol sezone stekao mnoga poznanstva i prijateljstva, sretan sam što mogu reći da je Muta moj prijatelj!

Pošto mi ponestaje tinte u računalu, neću spomenuti baš svakog ponaosob, nego ću za iduću kolumnu ostaviti šestoricu najdražih, najutjecajnijih, najkarizmatičnijih i još štošta „naj“ trenera i o svakome napisati ponešto. Do tada, donosim vam popis najdražih nogometnih sudaca koji su mi ikada sudili: