POGLED S ISTOKA: Nedjelja kad je otišao Mile

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

1982… Kakva je to godina bila! Vrh Billboardove top ljestvice su pet tjedana zaredom držali Survivor s „Eye of the tiger“ (TAN!! TAN-TAN-TAN!!!), američka kina je punio SpielbergovE.T. vanzemaljac“, dok „Azra“ izbacuje dupli album „Filigranski pločnici“. Kao kroz dim „bengalke“ pamtim i da Italija osvaja Svjetsko prvenstvo u nogometu, Joža Manolić slavi 62. rođoš, a najbolji strijelac engleske lige postaje sjajni Kevin KeeganDinamoVinkovački“ ulazi u Prvu ligu, a manje poznatiji mu imenjak osvaja prvenstvo Jugoslavije.

Gospodin Mile Perić se zapošljava kao spremištar NK Dinamo, Vinkovci.

Englezi su svojevremeno napravili sjajan jumbo plakat. U pozadini se vijorio križ Sv. Georga i natpis „1966. godina je bila odlična za engleski nogomet“, jasno aludirajući na osvojeno Svjetsko prvenstvo, jedino koje dosad imaju. Ali, u prvom planu se šepurio ON, glavom i kragnom – Eric „The King“ Cantona – i tekst: „Rodio se Eric.“

Eric Cantona, Ilustracija: Nike
Eric Cantona, Ilustracija: Nike

Dakle, na „našem“ imaginarnom jumbo plakatu bi pisalo: „1982. godina je bila sjajna za vinkovački klub!“. Barjak vinkovačkog Dinama i Cibalije, krupni plan vječno nasmijane face u radnom mantilu i poentiranje: „Došao je Mile“!

Sa zadnjim danom ove kalendarske godine gospodin Mile Perić ide u zasluženu mirovinu. Supruga mu Ruža i on dobivaju gradski stan na korištenje te se konačno sele sa stadiona. Nije pretjerano reći da je u tih 39 godina postao jedan od simbola našeg kluba! Mijenjale su se uprave, igrači, treneri, grbovi pa čak i države, gradile tribine, ispadalo i ulazilo… Ali, samo jedna konstanta: Mile

Razgovarajući s igračima raznih generacija Dinama (V) i Cibalije koje je Mile dočekivao i ispraćao na bezbrojnim treninzima i utakmicama tijekom svih tih godina svoga rada, ali i sa sportskim radnicima, navijačima i „običnim ljudima“ koji ga poznaju, odgovori su bili kao prepisani. Mišljenja sam da ni Kim Jong Un nema takav postotak glasova na izborima u Sjevernoj Koreji. “Dobričina“,legenda“,kralj“,zajebant“, „dobri duh“, „ljudina“ su epiteti koji ljudima ispadaju iz usta na spomen Mileta.

Oni koji ga duže poznaju naglašavaju da je to davno prestao biti odnos „igrač- oružar“, nego je preraslo u iskreno prijateljstvo. Mislim si ja: „Dobro, poznajem ga i ja, super je lik, ali mora biti netko tko će reći makar ‘ma pusti ga, još mi nije vratio novce’ ili nešto slično?“… Ipak smo mi Hrvati. Međutim, moje istraživačko novinarstvo je neslavno završilo, do objave ovog teksta nisam pronašao takvu osobu!

Odlučih osobno provjeriti te hvalospjeve i zamolih gospodina Perića za kratak osvrt na svoju bogatu oružarsku karijeru, jer sad već zaista „sitno broji“ . Uzalud su me upozoravali da ću više informacija izvući od bana Šokčevića u parku. Odlučio sam biti uporan, jer možete samo zamisliti kakvih se taj igrača nagledao i priča naslušao. Očekivao sam „bombu“, a dobio sam takvog diplomata da bi se pored njega svaki hrvatski političar posramio, prestao baviti politikom i pronašao nekakav pošten posao.

Svi odgovori su mu bili kratki, općeniti, zakukuljeni i nejasni kao Nostradamusova proročanstva… Čista diplomacija! Na gotovo svako pitanje je odgovarao protupitanjem: „Pa kako da ti ja to kažem…?“. Ako mi je i jasno da na: „Koji te predsjednik najbolje lagao?“ ne želi odgovoriti, zašto ne želi reći koji mu je nadraži igrač kojega je gledao?

I kad sam već pomislio kako ću za kolumnu opet morati sve izmišljati, ukazala se prilika! Mile je dobio dojavu o nestašici omekšivača i da mora hitno dolje, u vešeraj. Dok su teta Ruža i naš junak raspravljali hoće li ponijeti Ornel ili Coccolino („Ornel je premekan, a mi u subotu trebamo lavove!“ raspravu je okončala teta Ruža), ja sam istrgnuo stranicu iz Miletovog leksikona i strpao je u džep! Na brzinu smo se pozdravili i odjurih u auto…

 „Konačno ćemo saznati je li čovjeku koji je skoro 40 godina u klubu i uz klub draži Halilov gol Čeliku ili Čopov Zvezdi?“, razmišljao sam naglas, dok sam se znojio kao kod Janeta na ljetnim pripremama. „Možda je ipak Lučetova bomba Wolfsburgu? Icin Obiliću? Šlajfin Hajduku ili Dejin u Beogradu? Onaj jedan mitski Letin gol na treningu?“… Nisam više mogao čekati, raširio sam zgužvani papir…

Imao sam što vidjeti! U uvodnim podacima, koje svaki leksikon koji iole drži do sebe mora sadržavati, saznajemo da je Mile Perić rođen kao vrlo mlad i to u Ivankovu, 4. listopada 1956. godine. Omiljena boja mu je nebeskoplava (nije se valjda dosta nagled’o te boje u spremištu), najdraže jelo piletina, a uživa u notama Jasmina Stavrosa, Kiće Slabinca i Nede Ukraden. Glumac kojeg preferira je Kirk Douglas, između ostalog i zbog toga što su mu više puta spomenuli kako sliči na dotičnog!  

Daljnji razvoj situacije postaje još zanimljiviji. Rubriku „Najbolji predsjednik“ popunjavaju sljedeće persone: prije rata tu titulu osvaja Mika Blažanin, a u novije vrijeme Željko Čulo, Franjo Petrović i sadašnja predsjednica Dea Lasić.

Najdraži dres koji mu je prošao kroz ruke je garnitura za tekmu protiv Čelika, najteže mu je pao poraz od Slaven Belupa 1997. godine koji je značio i ispadanje iz 1. lige, a utakmica iz 1986. je bez konkurencije najjača:  Dinamo (V) – Crvena zvezda 2:1 (Matoooo Staniiiić u zadnjoj minuti!!!). Najčešći odgovori uprave kluba na pitanje „Kad će plaća?“ su: „Idući tjedan“, „Jedan dan od ponedjeljka do petka“ i „Iza nedjelje“.

Na pitanje „najdraži igrač“ odgovara: „Zaista ne mogu izdvojiti jednog, ni petoricu, ni desetoricu! Generacija ’82. sa Halilovićem, Bogdanom, Tunjićem, Vitkovićem, Tomislavom i Ilijom Radić mi je ekstra draga iz više razloga… Pa sjajna ekipa s Budinčevićem, Čopom, Kemom Bogdanovićem, Štimcem, Jerkanom… Ona poslijeratna sa Zahirovićem, Ragužom, braćom Jozinović… Sredina i kraj devedesetih i Maroslavac, Leutar, Andričević, Raić-Sudar, Bošnjak, Čutura… Osmijeh na lice navlače mu i: Marić, Majnović, Zekić, Križanović, Bartolović, D. Pavličić, Lučić, Pernar, Bojko, Tkalčević… Pa Vitaić, Čuljak, Bagarić, T. PavličićTomić, Parmaković, Rugašević, Vranjić… Tada sam već prestao prepisivati jer je kolumna počela sličiti na telefonski imenik. Na spisku je bilo preko 180 imena. I još se brinuo da mu netko ne zamjeri što ga nije spomenuo. Takav je Mile!

Izuzetno skroman i pošten lik. Iznimno veseo i duhovit, nasmijavao je i tješio generacije igrača, smijao se i plakao („najtužniji sam bio, i još uvijek sam, zbog mog teško stradalog kolege i prijatelja Kristijana Pernara!“), ljutio, živcirao i u najdražem klubu dočekao mirovinu. Koliki je to uspjeh svjedoči i činjenica da je jedina „stvar“ na stadionu dugovječnija od njega – zapadna tribina. Zahvalan je na svemu što mu je klub pružio i omogućio, zahvaljuje i Gradu Vinkovcima na stanu koji je dobio na korištenje, ali potpisnik ovog teksta je uvjeren da su teta Ruža i čika Mile zaslužili puno, puno više… I puno, puno prije! On ne poteže to pitanje, kaže da oprašta svima i da se nada da će njemu oprostiti oni kojima je možda učinio nešto nažao!

 „Davno sam oprostio i tvojim Kanovčanima što ste mi krali dresove sa „štrika“ još prije rata! Deset garnitura ste mi rasparili, u Bugojno smo morali putovati sa 14 dresova u zapisniku! Oprostio sam i Ultrasima što na stadionu pišu grafite protiv uprave kluba, pa ja moram krečiti u 6 ujutro da nitko ne bi vidio, a snijeg pada k’o na Planici. Oprostit ću i tebi što ćeš nakon zadnjeg kola ući u svlačionicu i uzeti crni dres veličine L“ (dobro, ovo posljednje možda nije rekao, op.a.).

Neskroman kakav već jesam, iskoristit ću ovu „mrtvu“ šansu i u ime svih navijača Cibalije, simpatizera, sportskih djelatnika, roditelja, bivših i sadašnjih igrača, mlađih kategorija, Ultrasa i svih onih koji su se makar jednom susreli s ovim krasnim čovjekom, poželjeti mu dug život, puno zdravlja i ugodnu mirovinu!

      SRETNO, MILE, HVALA ZA USPOMENE,               

                      ZAUVIJEK SI JEDAN OD NAS!

P. S.

2021. godina je tek počela. Teta Ruža je zamolila čika Mileta da skokne u trgovinu po dvajst deka „posebne“, bijeli Ronhill i 2 kile oštrog brašna. Na brzinu je to pokupovao, sjeo u svog Citroena i lagano, zaokupljen svojim mislima, ubacio u „prvu“. Na mostu je propustio neke tinejdžere preko „zebre“, trubnio poznaniku kojeg je perifernim vidom spazio u Lenijama i na „kružnom“ se lagano odvojio desno. „Dobro je, noćas nisu šarali“, pomislio je ulazeći na stadion, zadovoljan što ima posao manje za obaviti. Parkirao je na svoje mjesto pred svlačionicom i, veselo fućkajući „Dao bih sto Amerika“, razmišljao koju će garnituru danas dati seniorima za trening. Popeo se laganim koracima do svoje gajbice na katu i čudom se čudio što ne može otključati vrata. Nije bilo Delboya da mu kaže: „Ti više ne stanuješ ovdje!“

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.