POGLED S ISTOKA – Nema zemlje za starce

PIŠE: Ivan Grigić-Šinko

Jesam li vam možda nekad spomenuo da sam igrao u Virovitici?

Do zadnjeg kola sezone 2007/08., vodila se rovovska bitka za titulu 3. lige, vagao se svaki gol, a kamoli bod. Na kraju sezone, u – blago rečeno čudnom i sumnjivom raspletu – ljestvica je izgledala ovako :

1. HNK Suhopolje—————————————68

2. NK Grafičar-Vodovod ——————————–67

3. NK Virovitica——————————————67

Suhopolje, pogonjeno vinkovačkim gorivom, ovom titulom se direktno plasiralo u 2. HNL. Fajter i istinski mangup Dejan Pavličić, ljevonogi čarobnjak i brat mu Tomislav te najbolji stoper s kojim sam dijelio svlačionicu Danijel Kuzmić, sačinjavali su kičmu ekipe i bili najzaslužniji za ogroman uspjeh Suhopoljčana.

Na slici: Dejan Pavličić, Danijel Kuzmić i Tomislav Pavličić – razgovarati o nogometu u Suhopolju, a ne spomenuti ova tri dragulja, kažnjivo je zakonom

NK Grafičar-Vodovod je kao drugoplasirani trebao igrati kvalifikacije sa  zagrebačkom Lokomotivom, ali nije ispunio uvjete za 2. ligu pa je ta čast trebala pripasti nama kao trećeplasiranim.

Već smo kovali planove što ćemo kad dođemo na Hitrec-Kacijan; mlađi su maštali o savršenoj tekmi pred hrpom menadžera, oni nešto stariji kako bi bilo dobro izvući povoljan rezultat i u uzvratu napunit stadion u Virki, a ja kako ću doći do prostorije gdje Boysi drže transparente…

Buđenje je bilo brutalno; naš predsjednik, general Renato Romić i tadašnji predsjednik Lokomotive, izvjesni Zdravko Mamić, su dogovorili da mi odustanemo od kvalifikacija, a oni će nam se već nekako odužiti. O tome kome i kako, nekom drugom prilikom… Hrvatski nogomet u punom svom sjaju!

Iako ekstremno razočarani, gotovo kompletna ekipa se pojavljuje na ljetnoj prozivci za iduću sezonu. Ja sam baterije napunio na Euru u Austriji i s 34 godine bio gladan nogometa kao brazilski tinejdžer.

Prvih dana je sve bilo uobičajeno, pripreme k’o pripreme, ništa nije ukazivalo na zaplet iz meksičkih sapunica.

A onda mi je prije jednog treninga doletio spremištar Đinđo, zadihan kao da ga goni Inter City Firm s rečenicom:

– Šinćile, doveli su (puf, pant)… Novog igrača koji bi (uffff)… Te trebao zamijeniti! Ne znam kad su ti mislili (šmrc)… Reći, bolje da sad čuješ od mene nego od nekog trećeg!

Nasmijao sam se…

– Polako, Đile moj, smiri se, šlogirat će te… Pripreme su, dolaze novi igrači u vagonima, kako znaš da je taj baš ciljana zamjena za mene?

Naslonjen na staru topolu koja je bacala hlad na vrh šesnajsterca, podigao je glavu i procijedio:

– Sad sam bio na terasi kad su pričali… Kažu da si već star! Eto, moje je da ti kažem…

U trenu mi je nastao kaos u glavi, misli su mi se sudarale poput pijanih župana: „pa otkud sad to, je l’ im nisam više dobar?“, „prestar sam, gotovo je sa mnom“, „gdje ću sad igrati?“, „kako ljudi naprave televizor?“ i još brdo pitanja bez odgovora?

E sad, na stranu moja šatro skromnost, brojke neka govore; u minuloj sezoni najviše odigranih minuta, drugi po ocjenama u Sportskim novostima, dokapetan, standardni član druge najbolje obrane lige…

Ništa, ali baš ništa, mi nije bilo jasno…

Odmah da razjasnim; biti na klupi nije nikakva grčka tragedija, sasvim normalna situacija u bilo kojem kolektivnom sportu, ali ja sam u tim osjetljivim, tinejdžerskim godinama (34, ako je nekome promaklo, op. ur.) uz tribinu, imao samo taj nogomet, samo sam to znao raditi i samo u tome sam bio (relativno) dobar.

I sad mi uzimate to?!

Vidno pod dojmom te vijesti, još uvijek u nadi da je dobri, stari Đinđo nešto krivo po’vat’o, uđoh u svlačionicu…

Nedugo zatim, u pratnji trenera, stigao je i ON

– Momci, ovo je Antoni Širić i od danas je vaš suigrač. Pomozite mu oko prilagodbe, pokažite mu restoran, Galeb, Bolero i ostale znamenitosti.

Kao najstariji u svlačionici i s već nabrojanim referencama, bilo je nepisano pravilo da ja dočekujem nove igrače i upoznajem ih s ostatkom ekipe. Taj dio posla sam obožavao…

Jednom sam Makedonca Ivicu Ilijevskog pokupio na autobusnoj i vozeći na trening ispalio:

– Ne brini, ja ću ti oko svega pomoći… Sad kad dođeš u klub, kod nas je običaj da poljubiš trenera kad se upoznaješ pa, eto, bio bi red…

Stigli smo posljednji, svi su već bili vani, terasa klupskog kafića krcata, pozornica kao naručena…

– Zdravo, gospon trener, jas sum Ivica Ilijevski od Skopje – momački je zgrabio trenera Pervana za glavu i dva puta ga junački poljubio u oba brka.

Dok se ekipa smijala, akteri poljubaca su se zarumenili, a trener Pervan je samo procijedio…

– Vidim, upoznao si Šinka…

Sad mi nije bilo do zajebancije, preda mnom je stajao dečko koji mi je došao uzeti sve; mjesto u ekipi, plaću, ugovor, status…

Nevoljko sam ustao, kao da idem odgovarati biologiju kod profesorice Urbihe na Gimbulji.

Preduhitrio me…

– Bog, majstore, sjećam se ja tebe iz Lokomotive i Dilja, nosio si znojnicu oko glave i stalno nešto galamio! – nasmijao se i pružio mi ruku.

Dakle, dovoljno je bilo samo desetak sekundi da me uspije iživcirati i da shvatim kakva je osoba!

A na moju ogromnu žalost, Širkan je bio stvarno super tip!

– Bok, brate, sjećam se i ja tebe, jeben si igrač! Dobrodošao u klub! I da, prva stvar na kojoj ćemo poraditi je taj tvoj nadimak, ne možeš se zvati kao onaj osječki kriminalac!

Toliko utjecajan ipak nisam bio, nadimak je ostao, ali ja sam ga zvao Shere Khan, po tigru iz „Knjige o džungli“, zvuči isto, a nije…

Taj trening sam odradio „vidno neraspoložen, više tužan no ljut“, rekao bi jedan priznati sarajevski poeta, jedva sam čekao da završi i da odletim u stančić.

Kakav sam bio, govori i podatak da nisam otišao ni na večeru, a petkom su bile lazanje, mislim da sam time sve rekao.

Mobitel je zvonio, zvali su redom Gogi, Gabra, Garo ,Trupi, Cigo… Nisam se javljao nikome…

Gajbica mi je bila pozicionirana na periferiji Virovitice, onaj izlaz prema Koriji i Špišić Bukovici i bila je prava studentska; sobica, kuhinja, kupaonica… Mislim da sam jedini od igrača živio solo, to mi je bio jedan od uvjeta dolaska, trebao mi je mir za učenje jer sam se odlučio ozbiljno posvetiti fakultetu. Doselio sam u veljači, a već u studenom u stan donio prve skripte…

Legao sam u mračnu sobu, jedino svjetlo je dopiralo s CD playera i to ono plavičasto koje me još više deprimiralo.

Škicnuh Mel Gibsona na zidu. Obučen u kilt, oslonjen na mač, vjerojatno je pomislio…

– Momak, ti očito u životu nisi imao istinskih problema kad te ovako banalna situacija posve izbaci iz igre. Ljudi se bore i pobijede u pravim životnim bitkama, a ti cviliš kao parcov zbog toga što su ti, mo’š mislit, doveli konkurenciju!?

Šta sam ja trebao napraviti kod Stirlinga?

Okrenut konja i otići jer Engleza previše? Pravi frajeri ne bježe kad je frka…

– Ma, nije to, gospodine Wallace, nego mi je krivo što… – tu sam naglo zastao.

Shvatio sam da imam većih problema od nogometa; upravo razgovaram s posterom na zidu!

Na zidu: zahvalan sugovornik u dugim ljetnim noćima

Umio sam se i odlučio potražiti odgovore na jedinom logičnom mjestu, onome kojem se često obraćam kad ne ide po planu i onome koji mi pruža utjehu i mir…

Upalio sam radio.

– Ajde, majstore, daj mi ti neki znak, šta da radim?

Zavrtio sam točkić..

– „…Well come on and let me know

Should I stay or should I go?“ – iz zvučnika je zagrmio The Clash.

– Super, baš si mi pomogao, pa samo ponavljaš moje pitanje! Slaba korist od vas punkera, ajmo dalje…

Vrtio sam polagano, nakon jednog „stanja na cestama“ i nekog ženskog rukometa, konačno pjesma…

– „Kukavica, nisam znala da si takva kukavicaaaaaa…!!!“ – cvilila je Svetlana, toliko glasno da sam morao, pazeći na svoju pomno njegovanu domoljubnu reputaciju, do kraja utišati!

– Vidi, vjerojatno si u pravu, ali tebe jednostavno ne mogu poslušati niti u jednoj varijanti!

Idemo, treća sreća, ona crvena kazaljka na skali se opasno približavala kraju…

I tada začuh poznate taktove…

– „…ostani tu, snove čuvaj samo za nju, ostani tuuuuu!“

Veliki trenutak u životu svakog čovjeka je kad ti se Mate Mišo Kovač osobno obrati, pa makar i putem Radio Marija Bistrica, to su stvari koje se ne zaboravljaju!

Jesam li ga poslušao?

Pa, naravno, Mišu moraš slušati!

Zaspao sam spokojno poput pijanca na šanku, prosvijetljen, sretan i s paklenim planovima za sutrašnji dan…

 

                                NASTAVLJA SE…