POGLED S ISTOKA – Nepodnošljiva ljepota skitanja

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 

– Brate, izvučeno je da igramo u Glasgowu u rujnu, ideš? – redom sam iz svoje studentske gajbice nazivao standardnu ekipu, trenutno je na zaslonu pisalo „Don Begone“.

– Naravno, piši me! – bio je očekivani Begonjin odgovor, rijetko je propuštao takve akcije.

Sastav je polako dobivao konture „prvih 11“, a za razliku od košarkaške reprezentacije Hrvatske, ovi igrači nisu otkazivali nastup.

– Tompa, Krolo, Ica, Stoja, Ivo, Jale, Rota, Fifi, Begooonjaaa… – naglas sam razmišljao pišući posljednje ime na papir istrgnut iz skripte “Trgovačkog prava“, kad je na starom Panasonicu ponovno zasvijetlilo „Don Begone“!

 – Šta je, lutko, ipak si se sjetio da imaš nekih neodgodivih obaveza? – pokušao sam pogoditi kako Tomislav razmišlja, što nikada nije bilo lagano.

 – Ma, jok, piši me, idem sigurno! Nego, samo sam te htio pitati ‘ko igra?

Kada bi učiteljica 3. c razreda zadala svojim učenicima da napišu što su saznali iz ove, relativno duhovite, basne, vjerujem da bi većina klinaca detektirala ove dvije stvari: prva je da smo obožavali ići na utakmice, druga da nam je bio potreban djelić sekunde za odlučit se i treća da smo češće razmišljali srcem, a rjeđe mozgom.

Pogledavši u retrovizor, shvatih da mi je takav vid zabave bio definitivno najdraža stvar moje kasne mladosti (vjerujem da se tako može nazvati period od dvadesete pa do neke 37. godine).

Da budem iskren, nikada nisam vodio život kao budistički redovnik, imao sam raznih zanimacija i načina za kvalitetno ispunjavanje vremena, od kojih su gotovo svi bili legalni, ali ništa me nije moglo toliko usrećiti kao lutanje po Europi prateći repku!       

Tih godina sam bio bez nekih većih obveza. Nisam imao obitelj, curu, ni posao, zarađivao sam neku siću igrajući nogomet pa sam si tu i tamo mogao priuštiti takve izlete. Ne mogu reći da sam živio od danas do sutra – točnije bi bilo od jutra do jutra – i samo su me dvije stvari kočile da ne idem na doslovno sve moguće utakmice; već spomenuto poluprofesionalno bavljenje nogometom (opa, sad je već poluprofesionalno? Još par kolumni i ispast će da si igrao u Ligama petice op. ur.), koje sam shvaćao vrlo ozbiljno i u koje sam ulagao puno truda i vremena te financije, odnosno kronični nedostatak istih. Ništa drugo me nije sprječavalo da u srijedu navečer odlutam i vratim se u utorak popodne. E da, i fakultet! Tada sam studirao i to mi je bilo važno, da, zaboravio sam… Da, da, često me je i studiranje kočilo… Da…

Stvarno smo uživali u čitavom tom procesu odlaska na gostovanje, sve te stvari prije i poslije onih 90 minuta zbog kojih smo došli su bile nezaboravne. Da se razumijemo, utakmica je apsolutni vrhunac cijele akcije, onaj gutljaj kole nakon ćevapa s lukom, ali čak i ona često ostane u trećem planu nakon povratka kući jer bude masa nevjerojatnijih događaja i detalja za prepričavanje od Pršinog gola ili Šimunićevog „trećeg žutog“. Dobro, od ovog zadnjeg možda i nema…

Po zanimljivosti, u rangu utakmice nekada je bila još jedna stvar; ždrijeb kvalifikacija za Svjetsko ili Europsko prvenstvo. Pratili smo to s takvim žarom i napetošću kao kad smo u kinu otvorenih usta pokušali dokučiti što će to Brad Pitt naći u kutiji koju mu je darovao Kevin Spacey

Nervozno čekajući da Ruud Gullit, Tony Adams, Djalminha ili neka druga živuća freska izvuče kuglicu sa papirićem „Croatia“, mobiteli bi se užarili od poruka: „Uuuuu, grupa D bi bila jebena: Albanija, Kazahstan, Finska, milina za otići!“ ili „Samo ne F, bili smo već i u Andori, i Bosni i Mađarskoj!“. Atraktivnost protivnika je bila u drugom planu, atraktivnost destinacije prioritet.

FOTO: privatni album

Kad se odrede termini i domaćinstva, napravi se ovakav raspored i idućih mjeseci se njemu sve prilagođava: godišnji odmori, bolovanja, ljetovanja, vjenčanja, krizme, pričesti i tako te, manje bitne stvari. U mom slučaju i vlastite utakmice. E da, i fakultet! To mi je isto bilo važno, zaboravio sam… Da…

Domaće utakmice nismo ni računali, to se išlo „pod normalno“. Gostovanja su bila ono što se brojalo.

Prva lutanja su vjerojatno bila i najbolja jer su bila gerilska, poluplanirana, stihijska… Jednom riječju, ultraška. Zamislite organiziranje putovanja do, recimo, Leedsa, bez interneta, pametnih telefona, društvenih mreža, guglanja i niskotarifnih avio kompanija. Auto karta u krilu i vreće za spavanje zakačena o ruksak. Ništa navigacija i rezervacija, samo zajebancija i improvizacija… Bilo je spontanije i daleko više „avanturističnije“.  

FOTO: privatni album

To spomenuto guglanje, odnosno u našem slučaju „neguglanje“, ima svojih pluseva i minusa pa će ti se dogoditi da nakon par mjeseci nakon povratka iz Irske vidiš na televiziji da u Dublinu još radi pub star 900 (!!!) godina, a ti si ga uredno ignorirao dvadeset puta ili skužiš da spomenik „nekom ćuki“ na stanici Shibuya u Tokiju, onog kojeg si svakodnevno pomazio u prolazu po brončanim šapicama, krije jednu od najtoplijih priča ikada ispričanih. A ti nisi znao… I sad nemaš zajedničku sliku… Osim u glavi…

FOTO: privatni album

Ima i pozitivnih stvari besciljnih lutanja pa se zalomi da respektabilna postava Ultrasa s gnušanjem izbjegava elitne lokale u Belfastu, njih jedan, i završi u nekoj rupi na periferiji gdje se dogodi sljedeći scenarij:

već na ulazu te ošine dobropoznati osjećaj kao kad dođeš nepozvan na kirbaj u Komletince oko 2 ujutro. Glazba stane, barmen se saginje ispod pulta „po nešto“, a sa svih stolova vas strijeljaju! Za početak samo pogledima, nasreću…

Nakon početnog nepovjerenja, ispitivanja i provjeravanja garniranih s „daj meni i daj svima“ pa tako nebrojeno puta, vremešna ekipa (apsolutno su svi 60+) se otvara kao šupa i saznajemo da su pripadnici Irske republikanske armije, zbog terorizma (ili domoljublja, ovisi koje novine čitate) su odležali višegodišnje kazne i, gle čuda, „vole nas Hrvate“. Otvorenih usta smo slušali vjerojatno fantastične priče, kažem “vjerojatno“ jer su bile potpuno nerazumljive zbog njihovog pijanog „irskog engleskog“. Bila je to duuuuga noć… Toga nema na Googleu, slažete li se?

Ipak, kasnije smo se i mi prilagodili novim trendovima pa su letovi i hosteli uplaćivani devet mjeseci ranije, prvenstveno radi uštede novca i vremena, a Tiletov kombi i Saletova Opel Corsa su otišli u zasluženu penziju. S godinama se čovjek umori od gerile, međutim, matematika je surovo iskrena; manje potrošenog novca + manje izgubljenog vremena = manje avantura i doživljaja.

Znate što je zajedničko umirovljenicima koji putuju u toplice, curama koje će spizditi plaću odlazeći u Temišvar na koncert Snoop Dogga i tinejdžeru koji želi obići Europu biciklom? Svima njima, a i ovim kućnim tipovima kakav sam i ja već dugo, siguran sam da je jedna stvar zajednička :

ono uzbuđenje i emocija kada ulaziš u neki novi, nepoznati grad o kojem si do sada samo slušao, gledao na teveu ili, nije nemoguće, možda čak i čitao! Zgrade, svjetla, ljudi, automobili, fasade kao da vrište „C’est Paris!“ ili „Добро пожаловать в Mоскву!“

Kad spavate u kombiju ili u najboljem ljudskom izumu od nastanka kotača (vreća za spavanje), hranite se isključivo u trgovinama koje nemaju zaštitara na izlazu, a zube perete u McDonald’su, prilično je jasno o kakvom se luksuzu radilo. Ali, baš takvi detalji su ta putovanja činila epskim…  

– Uuuuu, što bih ja volio jednom na put kao ti; kombi, sendviči, skitanje, spavanje po klupama, snalaženje za ulaznice, navijanje… – u Beču mi je prišao jedan pretjerano imućni Vinkovčanin srednjih godina.

– I ja bih volio jednom kao Vi; biznis klasa u avionu, najbolji hotel u gradu, taksi, restorani, šoping i loža na stadionu… – mislim si ja u sebi, siguran u to da bi i njemu i meni ta promjena godila samo jednom i da bi se brzo vratili svatko u svoj „stalež“!

Ustvari, on sigurno, a ja bih se možda žrtvovao za „našu stvar“ i prihvatio takav težak život.

Od biblijskih sedam smrtnih grijeha uspješno upražnjavam njih šest. Zavist je jedan od onih od kojih se trenutno liječim i ne ide mi loše. Nikad nisam bio ljubomoran na nečiji bolji auto, ljepšu kuću ili veći nos, ali me je ubijalo kad netko ide na neku utakmicu na koju ja ne mogu ići. Bolest je svojevremeno toliko uzela maha da sam najbolje prijatelje pratio na put sa željama „da se barem hoćete svi pogušiti u tom busu“ ili „dabogda vam se srušio avion“. Danas to uspješno kontroliram zahvaljujući novim prijateljima Apaurinu, Lexaurinu i Xanaxu, a pomaže mi i to što velika većina te naše ekipe više ne ide na Hrvatsku. Mlađi momci su preuzeli baklju i odrađuju to odlično tako da sam iskreno sretan kad repka igra, a na ogradi vidim „Vinkovci“ sa srcima. A onda kreće brdo poruka…

– Bratko, jesi li u Kopenhagenu?

– Nisam , kralju, ne idem više na repku..

– Aha, znam, sve kužim! Nego, javi ovim svojima da su transparent stavili naopako…

Imam par priča sa tih lutanja, možda vam se svide…