POGLED S ISTOKA – Nogomet, mostovi i felatio

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

„Tamo gdje je pjev’o on

Bolje da je proš’o kamion

Zajko, Zajko, majstore

Čitavu kafanu dižeš na noge!“

Kako je jučerašnji dan okončao, tako je novi započeo….

Pjesmom. I to kakvom!

Samo, ovaj put je išla uživo, „a capella from građevinska skela“.

Bauštelci koji su već nekih par mjeseci zidali kuću preko puta „moje“, uspješno su zadovoljavali sve stereotipe o Bosancima: bili su simpatični, glasni, duhoviti… Strašno duhoviti!

Alo, arhitekte, može to malo tiše, nogometna zvijezda još spava! – viknuo sam, onako krmeljiv, kroz otvoren prozor.

Uslijedio je odgovor kakav sam i priželjkivao…

– Izvini, Materaci, majke ti, nisam te prepozn’o!

Jaka zvijezda, ja bauštelac pa više zarađujem, poznatiji sam u gradu, visočiji (!) sam od tebe, a i vjerojatno bolje igram nogomet. Ti u Zenici ne bi mogao igrati ni da jedini u gradu imaš loptu.

To jednostavno nije bila istina jer sam ja bio „visočiji“…

– Nego, dinamovac, de ti otšarafi onu našu…

Dvojica od petorice zidara deklarirali su se kao hard core navijači Čelika, a jedan je čak bio ’82. u Vinkovcima na onoj demonstraciji moći u parku Lenije. Otud mi je prišio nadimak „dinamovac“…

A „ona naša“ je bila „Neka nas ne vole“, danonoćno sam je puštao i, šta reći, pola Virovitice se navuklo.

Još su me neko vrijeme častili doskočicama („Jarane, ja da imam tol’ku glavu, već bi tri fakulteta završio“) pa je valjalo poći na prijepodnevni futing.

Trening je kratko trajao, najviše sam vremena proveo upravo sa Širkanom (Prijatelje drži blizu, neprijatelje još bliže, Sun Tze), frajer mi se baš svidio, igrački i ljudski!

Samo mi je još to trebalo, a baš sam čvrsto odlučio da mu od boravka u Virki napravim Afganistan. Još je gora stvar što se svidio čitavoj svlačionici, to me je dodatno živciralo.

Žao mi je, momak, ne znaš što ti se sprema, u surovom profesionalizmu nema mjesta emocijama!

Intenzivno sam kemijao kako povratiti izgubljeno mjesto u ekipi. Nekoliko opcija je bilo „u šeširu“, ne bi ih se postidio ni Mirko S. Zlikovski, a najvjerojatnije su mi se učinile ove tri:  

Prva tzv. Tonya Harding style je uključivala angažiranje ekipe iz Vinkovaca koja bi presrela Širkana pri povratku s treninga i, na ljudski i kulturan način, mu potrgala prednje križne ligamente. Mana ovog plana je što u Vinkovcima vjerojatno ne postoje osobe koje upotrebljavaju fizičku silu, tako da…

Druga varijanta je podmetanje veće količine narkotika marke kokain u gospodinov neseser i slanje anonimne dojave policiji. Malo više će me koštati, ali sam miran minimalno godinu do dvije, ovisno o odvjetniku i sucu. Prilikom privođenja biti najglasniji u iščuđavanju, uz obavezno „a činio se super momak, ‘ko bi rek’o!?“

Samo, tada kao i danas, u Vinkulji je bilo nemoguće nabaviti kokain ili bilo koju drugu drogu.

Plan 3: na klupski faks (mail adrese su tada bile u povojima) poslati ponude nekoliko različitih klubova tipa Istra, Belupo ili Kamen Ingrad u kojima se u hvalospjevima piše o vremešnom Grigiću i izražava želja za dovođenjem istog u vlastite redove. Ugled u klubu mi naglo poraste i dok se otkrije prijevara, prođe pola prvenstva, a ja standardan! I podebljanog ugovora….

Pretpostavljate što ne valja s ovom idejom, a tiče se faksa i Vinkovaca…

Uvidjevši mane ovih briljantnih planova, odlučio sam se na četvrtu varijantu, izrazito nepopularnu u Hrvata: vjerovat ću u sebe, zapeti još jače, trenirati punim gasom i pokušat se na pošten način izboriti za svoje mjesto!

Popodne je na rasporedu prva pripremna tekma, furili smo starom rivalu Gariću na zajeban teren u Garešnicu, a kad kažem „zajeban“, ne mislim na neravnine i nedostatak trave…

Putem do stadiona razmišljam o svojoj situaciji, svjestan činjenice da sam možda neopravdano ljut na trenera i upravu jer ipak sam u godinama kada prije mogu očekivati poziv urologa, nego nekog ozbiljnog kluba.

Na sastanak dolazim s punim ruksakom nervoze, a još sam nagurao malo straha, nesigurnosti i bijesa. Čekao sam potvrdu Đinđinih riječi…

– Momci, prva pripremna tekma, dosta je novih igrača, a bit će ih još, znate kako to ide kod nas! Od danas počinje borba za svaku poziciju, nema starih zasluga, neće biti milosti prema nikome, bez obzira kako se ‘ko zvao! – govorio je Damir „Damac“ Pervan stvari koje će većina trenera izrecitirati na početku priprema.

Danas će početi ovih 11…

Nakon pročitanog sastava, sve oči su bile uprte u mene… Osjetio je to, valjda, i trener, pa je brže-bolje dodao…

– Šinko, danas ćemo probati Širića na tvojem mjestu, da vidimo kako se snalazi.

Dobro, a sad malo ja…

– OKEJ, NIKAKAV PROBLEM, ALI BI LJEPŠE BILO DA SKUPITE MUDA I DA MI KAŽETE ŠTA PLANIRATE!!! Da razjasnimo, svjestan sam da nisam najbolji igrač na svijetu, vjerojatno nisam ni u prvih deset, ali mislim da nisam zaslužio ovakav tretman! Je l’ teško pozvati igrača na sastanak i reći mu otvoreno „takva i takva situacija, bla, bla, bla, ne računamo na tebe, star si i slično!?“

Vjerujte mi, svaki igrač bi više cijenio takav pristup trenera i uprave, nego ovaj kukavički i pederski!!! Znam sve floskule napamet od „ne živi se na staroj slavi“ preko „samo teren je mjerilo“ do „svaka utakmica je novo dokazivanje“, međutim, postoje stvari koje se zovu respekt, zasluge, poštovanje, lojalnost i vjernost!!!

Bio bi to poprilično dobar odgovor, da sam tada bio takav tip. Umjesto toga, procijedio sam…

– Sve u redu…

Nogometaši na nepravdu reagiraju na različite načina; jedni će ljutnju iskaliti na prvom članu uprave koji naleti, uz neizbježnu galamu i „dajte mi papire“ monolog, drugi će tražiti sastanak s trenerom, a treći dignuti ruke od svega i potonuti u letargiju….

Ima i četvrta vrsta….

Na klupi sam se osjećao kao Pupovac na Bleiburgu, jednostavno se nisam znao ponašati. Na tribini galamim, na terenu galamim, a na klupi moram šutit. Užas…

Ipak, nisam mogao odoljeti…

– Bravo, Širkane, doktore! – popratio sam jedan Antonijev odličan potez.

Cijela klupa, na čelu sa trenerom, me pogledala zbunjeno.

Netko mi je prišapnuo…

– Pa on igra na tvom mjestu!?

– Da, ali igra i u mojoj ekipi…

Na slici : tandem Ši-Ši…, FOTO: privatni album

Napomenuo sam nekoliko puta da sam izraziti „dizelaš“ i da mi treba minimalno 3-4 tjedna priprema da počnem sličiti nogometašu. Sada nisam imao taj komfor i morao sam istog trena biti jednako dobar kao konkurencija, ako ne i bolji.

U Garešnici sam dobio sramotnih petnaestak minuta, ali mi je i to kratko vrijeme bilo dovoljno da svima pokažem koga se odriču; skrivio sam penal i dobio crveni karton….

Shvatih da nemam baš „samopouzdanja u sebe“ , kako sam često volio misliti, a da ne govorim kako sam godinama davao savjete suigračima kako da se ponašaju baš u ovakvim situacijama i šta da rade.

– Vidi, nastaviš li ovako, vjerojatno će se ispostaviti da si lažnjak, slabić i glumac. Lako se zaborave stare zasluge, odustaneš li sada, ovdje te nitko neće pamtiti kao borca i motivatora, nego kao onoga koji je na prve znake frke puk’o po šavovima! Sjeti se drevne kineske :

„Tko sagradi 100 mostova i napravi jedan felatio, neće biti zapamćen kao graditelj mostova!“

Za dio koji slijedi se unaprijed ispričavam na izrazitoj neskromnosti, ali bitno je za priču, ustvari, to je bit priče.

Radio sam sve ono što bih radio i inače na pripremama, samo jače, brže, energičnije! Trener kaže 30 sklekova, napravim 33, trče se krugovi, ja ostanem dodatno! Svakom lijepa riječ, svakome pomoć, hrabrio sam ostale i to jednostavno nije moglo proći nezapaženo…

Kako je vrijeme odmicalo, tako sam dizao svoju formu, dobivao sve više minuta i polako vraćao tamo gdje mi je, valjda, bilo mjesto!

Na slici: NK Virovitica 2008./09. Odgovorno tvrdim da bi ova ekipa, uz 15-20 pojačanja, danas bila u vrhu Druge lige.

Međutim, imao sam problem koji me pratio otkad sam prešao tridesetu; mogao sam igrati samo stopera tako da mi se nudile samo te dvije pozicije, a Sheer khan je i dalje igrao perfektno, kao i treći stoper Ozren Vurdelja.

Da skratim, konkurencija mi je toliko godila da je, četiri dana pred početak prvenstva, trener došao do mene s pitanjem:

– Slažem ekipu za subotu, koga želiš pored sebe u obrani?

Naravno, kolegijalno sam prešutio i ostavio treneru na odabir, a on je napravio odličan posao stavivši Širkana na „zadnjeg veznog“, ostavivši prošlogodišnji bedem Pušić-Vurdelja-Grigić netaknutim.

Moram li reći da smo svi odigrali odličnu polusezonu!

E sad, iz ove pričice se mogu izvući različite pouke, vjerujem da će svatko naći ponešto.

Volio bih da kao poantu cijele priče napišem nešto kao „težak rad se uvijek isplati“, ali kad takvu parolu vidim na „dizelicama“od 130 eura koje je sašio mali Vijetnamac za dnevnicu od 30 centi, nekako mi se ne čini istinitom.

Ali, ako bih već morao izabrati punchline koji bi trebao krasite neki poster, naljepnicu ili zid u svlačionici, bio bi to citat:

„Probajte živjeti tako sa vas ljudi pamte po sagrađenim mostovima, a ne po popušenim kitama.“

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.