PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Samo da utvrdimo gradivo; sasvim je normalno da će vam se neke stvari iz prošlosti činiti puno bolje nego ove danas.
Kad imaš dvadesetak godina, nemaš ni brige ni pameti, nepoznati su ti termini „umor“, „šljaka“, „Helex“, „krediti“, „hipoteka“, „Brufen“, okružen si čoporom podjednako bezbrižnih istomišljenika, a životno bitne dvojbe su ti kramponke ili gumene, rakija ili pelin i sad il’ odma’, poprilično je logično da ti svijet izgleda fantastično kao pobjeda u sudačkoj nadoknadi!
Čokolada je slađa, nogomet ljepši, filmovi bolji…
E sad, kad te godine uduplaš i život te uzme pod svoje, malo drukčije gledaš na svijet.
Zato kad čujete da mi matorci idealiziramo neke stvari iz prošlosti, oprostite nam, jednostavno smo ljubomorni na vas mlađe koji ste sve ono što smo mi bili nekada.
Pišući ovu kolumnu u nedjelju, bolnih mišića jer sam igrao nogomet u utorak (!!!) i još bolnije glave od jučerašnja dva piva(!!) na Cibaliji, vremešan kao stariji buraz Isusovog magareta, odlučih spomenuti neke stvari koje mi baš uvijek izmame osmijeh na njušku.
I da, ovih pet stvari su ZAISTA bolje nego današnje.
1. SOKRATOVI HAMBURGERI
Kao i svi umjetnici, Dragan Kordić Sokrat počeo je skromno. Oni sa slonovskim pamćenjem sigurno se sjećaju pokretnog štanda smještenog u današnjoj ulici kneza Mislava na Lapovcima, tik do Škorpiona, Marine, Marinite, kafića gdje je tog (po)ratnog ljeta ’92. cvao noćni život Vinkovaca. U početku su on i njegova puno ljepša polovica Ivanka imali u ponudi samo pommes frites, koji se, uzgred budi rečeno, prodavao fantastično!
Ipak, slavu je stekao na kultnom mjestu ispred Varteksa, strateški fantastično pozicioniranim nasuprot BB kluba, devedesetih godina najjačeg mjesta za izlaske u VK pa i šire. Ako kažem da je to ujedno i na koridoru između Palacea, Imaginea i Veterana na jednoj strani te Francuske četvrti na drugoj, jednostavno ga nisi mogao fulati.
Oko stroja se širio neodoljiv miris drvenog ugljena, praveći konstantnu gužvu koja je proporcionalno rasla dolaskom zore. Regularni kupci, izbacivači, pijanci koje je privukao miris hrane, cure koje su privukli frajeri, frajeri koje su privukle cure koje su privukli frajeri, žicaroši tipa „ej, imaš kunu, fali mi za hamburger“ do dežurnih drotova na zadatku….
Poput elitnog specijalca koji će uvijek sačuvati jedan metak za sebe padne li u zarobljeništvo, tako si uvijek morao čuvati „cenera“ da na kraju noći imaš za hambi kod Sokija.
Na svoje oči sam vidio momka iz Orašja koji je Savu prešao kompom da bi kupio dvadeset hamburgera, utrpao ih u vojnu torbu i vratio se u Bosnu.
Ili lika koji je u jednoj večeri užicao i pojeo nestvarnih šest komada!
Cijena od 10 kuna bila je apsolutno premala za užitak koji je Sokratov hambi pružao, a iako je radio samo tri ljeta, to je bilo dovoljno da uđe u kolektivnu memoriju svih onih koji su se tada skitali gradom.
2. VINKOVAČKO KINO
Moje uspomene na vinkovačko kino imaju dva poluvremena.
Prvo smo malo načeli nešto ranije, a glavni likovi su prijeratno„veliko“ i „malo“ kino, smješteni u Zvonimirovoj ulici, preko puta PIK-ove zgrade, udaljeni jedan od drugog oko 57 koraka.
Nećemo danas o njima, nego ćemo se prisjetiti onog poslijeratnog kina koje se od 1995. do 1999. godine nalazilo u prostoru današnjeg kazališta.
Pitate se što ga čini boljim u odnosu na današnje vinkovačko kino?
Pa, teško je uspoređivati jer Vinkovci već godinama NEMAJU KINO.
Danas kad ideš u ove multiplekse, znaš šta možeš očekivati i to i dobiješ, nema iznenađenja.
Jebeš kino gdje je zimi ugodno toplo, a ljeti osvježavajuće, gdje je zvuk senzacionalan, a slika fantastična! Stolice su fotelje, kokice 40 kuna…
Previše je to umjetno i bezdušno, tu nećeš doživit da u pola filma uđu frajeri s gajbom Karlovačkog i vrište:
– Alo, konji, je l’ Prćija s vama?
Ili da na binu izađu četiri lika i glume sve što se događa na platnu…
Ili da na projekciji „Vriska“, uleti frajer s maskom iz filma i izazove vrisak okupljenih.
U vinkovačkom kinu si definitivno mogao očekivati neočekivano, nikad se nemoj previše radovati filmu jer je velika mogućnost da se neće skupiti kvorum te film neće biti ni pušten!
A kritična masa je iznosila pet osoba i često smo nas trojica strepili hoće li još netko zalutati u kino. A kad bi se neki svježi par pojavio tik pred početak, bio bi vidno zbunjen ovacijama koje su ih dočekale.
I da razbijemo još jedan mit o kojem često slušam; nikad dvoje ili troje nije moglo kupiti pet karata da bi se film pustio, nego je baš moralo biti minimalno pet osoba!
Iako bi svaki grad koji drži do sebe morao i trebao u ponudi imati i kino, zbog sveg navedenog, a pogotovo zbog još luđeg vremena nego tada, mišljenja sam da to u Vinkovcima ne bi funkcioniralo…
3. DOVEDITE VELIKOG CRNCA IZ ENBIEJ*
Možete li, iz današnje perspektive, zamisliti da su Vinkovci nekada ludovali za košarkom?! Da je današnji KK Vinkovci, tada pod imenom Dinamo i nešto kasnije Telecomp, tukao Cibonu i Zadra (ove posljednje 43 razlike!)? Da smo igrali Kup Radivoja Koraća, prošli grupu i ostali kratki za jedan poen da uđemo u osminu finala?
Dijamantno razdoblje VK košarke počinje ulaskom u A1 ligu 1995., a završava ’99. godine, istupanjem iz iste. Zanimljive li slučajnosti, taj period se poklapa s mojom zaluđenošću vinkovačkim basketom. Kad pogledam u retrovizor, odbijam vjerovati da to možda nije bila vjernost i ljubav, nego pomodarstvo, kao što smo svi rukometni znalci, izbornici i navijači samo jednom godišnje u siječnju?!
Bilo kako bilo, krcata dvorana Košarkaškog doma Lenije iz tekme u tekmu i potezi koje si mogao vidjeti samo u NBA Actionu (alley oop Kalaica–Gillis bi i dan danas mogao biti na najavnoj špici bilo koje emisije koja se bavi košarkom!), bili su sjajan oblik zabave subotom predvečer, netom prije izlaska u grad. Publika je bila glasna, duhovita i pomalo prosta, točno ono što od vinkovačke populacije možeš očekivati!
Obožavao sam Jadrana Popovića, divio se Jadranku Smojveru, Dadi Voloderu i Billyju Gillisu, ali apsolutni broj 1 je bio kapetan Sanjin Kalaica!
Igračina i vođa na terenu, uživao sam gledajući ga, ali i slušajući njegove govore na minutama odmora!
Nažalost, lijepa košarkaška priča se ugasila zbog nedostatka novca, ali su mi te godine ostavile neka doživotna prijateljstva, sjajne uspomene i pokoju anegdotu.
Jedna od njih kaže da se tamnoputi Billy Gillis šetao jedne noći po Lapovcima i naletio na mog školskog Saru.
Sara, gradski mangup i zajebant, želeći košarkašu iskazati poštovanje, priđe mu ispružene ruke uz crnački pozdrav iz 60-ih godina „Gimme some skin, man!“, što bi bio neki ekvivalent kasnijem izrazu „give me five“ i slično.
Billy, očito neinformiran o značenju te fraze, misleći valjda da ga moj školski želi oderati i njegovom kožom presvući kutnu garnituru, počinje psovati i kreće vitlanje po kvartu!
Epilog svega je da Sara i dan danas drži rekord grada Vinkovaca na 400 metara s preponama.
* grafit koji je dugo vremena krasio Košarkaški dom Lenije.
4. ZAMISLI VETERANA GENSCHERA KAKO PUTUJE S JET SETOM U BORDOŠKI DVORAC?
Vjerujem da današnja omladina ima dva, tri ili čak četiri kafića u koji vole otići.
Mi smo išli u sve…
Tih sam godina živio po onoj „carpe noctem“ i, ovisno o prigodi i raspoloženju, turneja bi krenula u Košu i „eL Piju“, zatim Palace, Imagine, obavezno naletimo u Veteran pa u „Francusku četvrt“ i Bordeaux, Genscher, Passage, Voyage, Jet-set, La rout…
E sad, računajte da u svakom drugom trgnemo nešto… Često i u svakom…
Znamo da su uspomene zajebana stvar i da prošlost često gledamo ružičastim naočalama, ali i dalje živim u uvjerenju da su devedesetih godina gradske ulice i kafići bili krcati.
Ipak, nekako mi se najviše vraćaju slike iz Genschera, koji je sa stilom i manirima pravog gradskog mangupa, vodio gazda Drena.
Već sam spominjao kako se danas epitet „legenda“, „ikona„ i slični olako lijepe na sve i svakoga. Drago Drena Beljo je monument grada u punom smislu te riječi, čovjek koji je u jednom danu znao proživiti nečijih pet godina, i iako mu je unuk Dion na odličnom putu da u Vinkovcima postane veći frajer od dide, ipak će se morati dobro oznojiti.
Gol za 1-0 u sudačkoj nadoknadi polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva 2026. protiv Brazila, možda bi ga tek izjednačio s gazda Drenom. I to samo možda…
Zidovi i konobari spomenutih lokala su svjedoci gomile nestvarnih događaja i priča, a većina tih priča nije za priču.
Po grubom izračunu, uključivši u računicu tadašnje cijene, inflaciju i količinu izlazaka, za novce koje sam potrošio u tim kafićima danas bih mogao kupiti Općinu Lovas.
5. PLJESKAVICA KOD SAKIBA
Vrhunski restorani imaju jednu, dvije ili čak tri Michelinove zvjezdice. Ovaj je imao dvije… Michelinove gume.
Kamp prikolica smještena vikendom ispred disko kluba Papillon, a kasnije pred noćnim klubom Bonaparte, nije privlačila vanjštinom, međutim, miris koji je širila ništa nije prepuštao slučaju.
Pljeskavica koju si mogao pojesti kod gazde Sakiba i supruge mu Željke, imala je brojne blagotvorne učinke; osim što je momentalno uklanjala glad i preventivo djelovala na sutrašnji mamurluk, izuzetno efikasno je utjecala i na daljnji ljubavni život te večeri jer si nakon nje bio siguran da kući ideš solo…
Jedan moj prijatelj se kune da mu je Sakibova pljeska uklonila karijes sa „šestice“, dok drugi još i dan danas tvrdi da je jedući tu deliciju za jednu večer narastao 9 centimetara!
Sakib Hibeljić je bio (i još uvijek je!) prava novoselska baraba, član uprave NK Dilj, dugogodišnji navijač Dinama vinkovačkog i Cibalije, tako da ne čudi da se ovaj dragulj vinkovačke gastro scene devedesetih zvao „Ultras“.
I da, vrhunski je mesar tako da je u urbani vinkovački rječnik ušla i jedna fraza s njegovim imenom. Koristi se u prilikama kad je potpuno jasno nemaš ni promil izgleda u onome što pokušavaš.
Primjer; ideš na razgovor za posao u Plinari istočne Slavonije, pun si optimizma jer zadovoljavaš sve kriterije i apsolutno si najbolji kandidat. Dolaziš na testiranje kad tamo sva sila mladunčadi lokalnih političara. Šef komisije, inače tvoj poznanik, na tvoje pitanje „kako kotiram?“, sa žaljenjem te pogleda i ispod glasa prišapne: „…imaš šanse k’o tele kod Sakiba.“
Da sam u problemu, shvatih kad nisam mogao dočekati vikend, ne zato da cugam, brijem, idem na tekme ili negdje odlutam, nego da pojedem pljeskavicu!
I da ne mogu više obući ni burazove hlače…