POGLED S ISTOKA – Piccola storia de grande amore

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 

Muji umre majka dok je služio u JNA.

„Starešina“ razmišlja kako će mu to što bezbolnije priopćiti pa postroji cijeli vod i izda naređenje:

– Kome je majka živa, nek’ istupi korak naprijed! Aloooo, Mujo, di si ti krenio?!

Ova, navodno istinita, anegdota iz bitolske „kasarne“ otprilike dočarava kako sam saznao da je Cibin i moj medeni mjesec završio.

Desetak dana je ostalo do nastavka prvenstva i utakmice s Čakovcem, velika većina igrača već je imala riješen status, a samo nas par je još bilo „na čeki“.

Tog jutra je u svlačionici je bilo življe nego inače. S ulaza me iznenadio spoj nespojivog; dresovi, kopačke, lopte… I hrpa formulara!

Profesionalni nogometaši su upravo tih dana dobili status samostalnih obrtnika i morali su obaviti brdo papirologije.

– Ovo morate popuniti do sutra i donijeti u klub! – nadjačavao je žamor kapetan Dražen Pernar.

– Peki, gdje mogu dobiti te papire? – upitao sam ga.

Dovoljan je bio njegov tužni pogled, nije morao ništa govoriti.

Ipak je izgovorio…

– Rečeno mi je da ti ne moraš…

Da je slučajno u svlačionici bilo malo tiše, čuo bi se jedno „krrrc“. To je bio zvuk pucanja mog srca napola…

Poput Muje, vratim se korak nazad… Sjednem na svoje mjesto i počnem se skidati za trening. Pa kontam da vjerojatno ne trebam. Oblačim se. Malo je reći da sam zbunjen. Nasreću, od veće neugodnosti spašava me poziv i ono čuveno…

– Šinko, šef te zove…

Trener je sjedio za stolom i pred sobom imao debeli, crni rokovnik.

– Pogledaj, još ’95. sam te podvukao i napisao „pratiti malog“…

Trener Petković je „prekinio“ sa mnom na način kako se takve stvari rade; nije poslao nekoga nego je to obavio osobno, govorio je iskreno, s dozom određene emocije i, što je najbitnije, argumentirano.

Spominjao je mojih, nogometno poodmaklih, 27 godina, osebujan životni stil, fakultet koji sam pohađao, planove, vizije…

– Dvojba (ili trojba?) je bila između Parmakovića, Tomića i tebe. Jedan je morao otpasti… Ako će te utješiti, maksimalno si mi otežao odabir.

Navedeni momci su bili 19-ogodišnjaci, već u to vrijeme odlični igrači, čak u pojedinim periodima karijere i mladi reprezentativci Hrvatske. Tada nisam imao ni najmanji prigovor na trenerov odabir, a s odmakom od 20 godina, nemam ni danas; kasniji razvoj događaja je pokazao ispravnost te odluke jer su obojica postali prvoligaški igrači i napravili lijepe karijere. 

Stisnuli smo si ruku, zaželjeli jedan drugom sreću i rastali.

Sa suigračima je bilo malo emotivnije, iako ni nema tu nekog velikog rastanka, već navečer smo se vidjeli u Palaceu i Genscheru.

Iskoristio bih ovu priliku da naglasim da ništa od zadužene opreme nisam ponio kući; ni majicu, ni gaćice, niti donji dio trenerke… E da, ni šuškavac isto nisam uzeo. Majke mi…

Nije me dugo držala malodušnost, brzo sam se oporavio od šoka i uskoro opet bio onaj stari. Nažalost…

S još više fanatizma sam išao na Cibalijine tekme. Sad sam malo  drukčije sve to gledao…

– E vidite, korner smo uvježbavali da igrač na prvoj stativi napravi par koraka i pokuša prenijeti loptu na drugu… Protiv Rumunja smo tako zabili gol! A vidite ovo, igrač bez lopte se otvara, dok…

Svima koji su željeli slušati, do detalja sam objašnjavao svaki prekid, svaku akciju…

I već na drugoj domaćoj utakmici se dogodilo!

– MILE, VRATI ŠINKA U CIBALIJU, DAJ MU JOŠ JEDNU ŠANSU! ULTRASI TE MOLE… – grmio je stadionom Tompin prodoran glas, praćen ovacijama ugodno popunjenog „istoka“! U tom trenutku su, što bi repao stari Shakur, bile „all eyze on me“ i pored vidnog rumenila u obrazima, osjećao sam još nešto…

Ponos! Žestoki momci, moji prijatelji, suborci sa tribine, zazivaju moj povratak. To ti je potvrda da vrijediš…

– …JER AKO NAS NASTAVI DAVITI SVOJIM PRIČAMA S PRIPREMA, NITKO NEĆE VIŠE DOLAZITI NA ISTOK! VRATI GA, MOLIMO TE, MANJE ĆE ŠTETE NAPRAVITI NA TERENU!

Prijatelji, često mislim na vas…

Mom cimiju Abramu nije išlo baš najbolje. Trudio se, nalazio u šansi, ali ga nije htio gol. Olakotna okolnost je bila što je klub igrao dobro i penjao se na ljestvici pa je i pritisak sa tribina na njega, kao najzvučnije pojačanje, bio manji.

Jednu večer oko ponoći mi je zazvonio telefon. Zvučao je poprilično uplašeno… Abram, ne telefon.

– Cimi, možeš li, molim te, doći pred moj stan, hitno je!

Nabacio sam majicu, zajašio Vespu i za tri minute bio pred Pingvinom. Nije bilo najugodnije na motoru, pričamo o kraju ožujka, ali svakakve su mi se misli motale po glavi, hladnoća nije bila jedna od njih.

Prva mi je pomisao da je imao pizdariju s nekim u gradu…

A u tom istom gradu kera nije bilo! Abram me, smijuljeći se, čekao naslonjen na svoju A klasu, tako da mi ništa nije bilo jasno…

– Još nisam vidio da netko s toliko ljubavi priča o jednom nogometašu!

Bacio mi je nešto, u prvi tren nisam skužio što.

Dres. Plavo bijeli. Reklama i grb poznati. Logo Lige prvaka.

Jebote, nije valjda!!!!?

Okrenuo sam ga…

Kad me tad nije šlogiralo!

Smijao se…

– Znaš da Marko Babić igra u Bayer Leverkusenu. Kad sam vidio da su u skupini s Deportivom i da gostuju u La Corunhi, nazvao sam ga i naredio da samo s jednim igračem može zamijeniti dres. 

Sjeo sam na haubu i obukao ga, na ramenu je još bio prljav od trave…

Do dana današnjeg, to je ostala najvrijednija materijalna stvar koju posjedujem, što možda više govori o mojoj financijskoj situaciji nego o samom dresu. Ponekad ga i obučem: vjenčanje, rođenje sina, ćerina krizma…

A kad smo već kod ćere…

– Je l’ ti žao što nisi ostao u Cibi? – davi mene, s vremena na vrijeme, moja Korana.

– Ljubavi, pitala si me već to sto puta. U početku nije bilo jer mi se te godine dogodilo toliko sjajnih stvari da nisam ni stigao razmišljati o tome.

Ali, kako vrijeme prolazi, malo ti bude žao…

Gledala me kao iz tuđe glave, očekujući barem neko dodatno pojašnjenje…

– Koro, što prije shvatiš, lakše će ti biti kasnije; život nije hollywoodski film, ne pobijedi uvijek glavni lik na kraju.

Odgovor ju nije zadovoljio…

– A kako bi u tvom slučaju bilo da je život film?

– Kako bi bilo? Pa, kad već pitaš…

Tarantino je otkupio prava na priču za do tada neviđenu cifru u filmskoj industriji. Snimanje se očekivalo s ogromnim nestrpljenjem, stvar prestiža je bila pojaviti se u ovom budućem klasiku. Za glavnu ulogu su se otimali Gerard Butler i Mark Wahlberg, a pobijedio je ovaj potonji zbog boljeg poznavanja pravila nogometne igre i sličnijeg torza.

Mileta Petkovića je glumio Anthony Hopkins i to samo iz razloga što je Bata Živojinović umro netom prije snimanja, svlačionica bi, zbog pretjerane političke korektnosti priglupih Amera, bila nakrcana crncima, azijatima, Židovima, indijancima, Marsovcima i svim ostalim manjinama, zalutao bi tu čak i poneki Hrvat, da se netko ne bi našao uvrijeđenim. Na stranu što se radnja odvija početkom stoljeća u Slavoniji, kad još nismo imali ni Kineze, ni Bosiljkove Nepalce, ne zamara se Hollywood tim detaljima…

– Kako misliš „nakrcana crncima“? Valjda Afroamerikancima?

– Ne, baš crncima!

Ne smijem zaboraviti ni gay lobi, tako da je minimalno jedan vezni igrač bio romantično fokusiran na nekog od suigrača.

U tom filmu bih, naravno, ostao u klubu, mučio bih se s ozljedama i maltretiranjem od strane starijih igrača, ne bih dobivao priliku da zaigram pa bih utjehu tražio u tabletama protiv bolova, alkoholnim napitcima i smiješnom duhanu.

Ni kod kuće situacija nije sjajna; otac diler, majka ovisnica o heroinu (bar nije morala daleko po robu), a brat veteran Domovinskog rata koji još živi u ’91.

Cura me ostavi zbog najveće zvijezde protivničkog tima i to u trenutku kada, zbog kockarskih dugova, ostanem na ulici …

Klišej na klišej…

Radnja kulminira posljednje kolo kada Cibalia odlazi u goste Osijeku, kojem treba bod za ostanak u ligi, a nama, naravno, pobjeda. Stadion krcat kao Westfalen, El Slavonico s drugim najvećim ulogom ikada…

Tekma obiluje prekidima, grubim startovima, navijačkim neredima i sudačkim previdima.

Igra se sudačka nadoknada. Dejo Pavličić je iznesen s terena… Trener se okreće ka klupi na kojoj sjedimo samo klupski doktor Faletar i ja.

– Grigiću, probaj ne zajebati nešto, gurnit ću visoke stopere u špicu, moramo zabiti! Ne bih te ni uvodio, ali nemam nikoga na klupi osim tebe i doktora, a on je nešto ozlijeđen…

Dakle, ostani kao osigurač, nemoj prelaziti centar! Jasno!?

Mutilo mi se pred očima, noć prije sam nazočio nekoj „momačkoj“, potukao se s murijom i iz pritvora izašao netom prije odlaska na tekmu jer su Ultrasi skupili za jamčevinu.

Pogledao sam na semafor, 90:00 !

Četvrti sudac je digao samo minutu nadoknade, iako je ranije bio penal za domaćina, 14 žutih i 2 crvena kartona…

Očajnički nabijajući loptu „u bunar“, iznudili smo korner. Posljednji korner tog prvenstva…

– Sudac, kraj!!! – orilo se Gradskim vrtom.

Tamni oblaci su se nadvili nad gradom, počeo je proljetni pljusak…

– No guts, no glory… – sjetih se riječi rahmetli Tonka Vukušića, u rijetkim trenucima kad je ovaj pričao engleski i pojurim u kazneni prostor domaćina.

– GRIGIĆU, NAZAAAAD!!!! – unatoč silnoj buci, uspijevam čuti naređenje s klupe. Nisam čuo od buke, jebiga….

Mario Čutura je poslao jednu „englesku“ u buket igrača, sudac je stavio zviždaljku u usta, kiša je sad već prijetila prekidom tekme.

Krivo sam, po običaju, procijenio let lopte da bih je mogao udariti glavom… Ostalo je samo probati „škarice“, potez koji sam bezuspješno pokušavao napraviti kroz cijeli film/ karijeru.

Munja je zaparala nebo, loptu sam pogodio u slowmotionu, perfektno, ljevicom… Padajući na leđa, samo sam uspio vidjeti kapljice koje lete s mreže, i to onog dijela gdje se spajaju prečka i stativa.

Ali, kako život nije hollywoodski film nego uglavnom hrvatska egzistencijalistička drama smještena u zabito selo Dalmatinske zagore, stvarnost je izgledala potpuno drukčije.

Za početak, dužan sam jedan ispravak; ranije sam napisao da su te sezone dva kluba ispadala, a dva išla u kvalifikacije. Točan podatak je bio još depresivniji. ČETIRI KLUBA ispadaju, a dva igraju kvalifikacije. Dakle, trećina lige je visila…

Zaista smo te godine igrali zadnje kolo u Osijeku i mogli smo im presuditi (i oni nama, doduše!), ali smo se odlučili na hrvatsku varijantu; dva kola prije kraja sastaju se predstavnici NK Cibalia, NK Zadar i NK Osijek, dakle sjedamo za stol s klubovima koji su nam nepune tri godine ranije, jedan direktno, a jedan indirektno, ubili snove!

Dogovara se sljedeći scenarij; predzadnje kolo Cibalia i Zadar će u Vinkovcima odigrati neriješeno, a zadnje kolo Osijek i Cibalija identično u Osijeku.

S takvim razvojem događaja, spomenuta tri kluba ostaju u ligi, a u kvalifikacije ide Šibenik.

Trebam li reći da se upravo se to dogodilo i doživotno mi se ugraviralo u pamćenje kao jedna od najsramotnijih epizoda našeg kluba u posljednjih nekoliko desetljeća!

Ali, ne želim završiti ovaj serijal tako ružnim uspomenama, ajmo probati nešto veselije.

Cibalia i ja?

Prebolio sam to …

Život furi dalje, leti, melje, znate kako kažu „što te ne ubije, to te doživotno osakati“, ili tako nekako.

7.325 dana je prošlo od „one“ utakmice, ali tko broji…

Danas se rijetko sjetim toga…

Možda ujutro…

I ponekad tijekom dana…

I navečer…

Posebno navečer…

KRAJ ???