POGLED S ISTOKA – Samo pošteno, pa ‘ko koga zajebe…

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Na početku, jedan mali uvod za one koji misle da je varanje u sportu rezervirano samo za nas Slavene, Balkance, Ruse, Čečene…

Kad čuješ da je NK Ekser iz Budrovaca u dogovorenoj utakmici razbio piškorevački Teferički 6-0 jer mu je trebala pobjeda od minimalno četiri gola za plasman u viši rang, nećeš tome pridavati puno pažnje.

Ali kad u istom scenariju i identičnim rezultatom Argentina pobijedi Peru pa zahvaljujući toj šteli uđe u finale Svjetskog prvenstva 1978. i osvoji naslov prvaka svijeta(!!!), to malkice jače odjekne. 

Priča je tragična i najmanje se tiče nogometa, a uključuje sve što prosječan južnoamerički špijunski triler mora sadržavati; brutalnog diktatora, vojnu huntu, političke zatvorenike, nestanke, likvidacije, zastrašivanja i novac… Hrpe novca!

Do 1982. godine i idućeg Svjetskog prvenstva, onog u Španjolskoj, posljednje utakmice grupne faze, dakle one koje odlučuju o putniku u drugi krug, nisu morale biti odigrane u isto vrijeme. Znate li koje su dvije reprezentacije te godine namjestile svoju utakmicu u grupi pa je uvedeno to pravilo ?

Čad – Senegal? Albanija – Grčka? Sigurno lažljivi Bugari protiv pokvarenih Rumunja? Prevarantski Jugoslaveni? Pokušajte malo zapadnije…

U posljednjoj utakmici skupine B sastale su se dvije moralne, etičke i kulturne velesile; Njemačka i Austrija. Obje reprezentacije bi prošle dalje ako Nijemci pobijede s jedan ili dva razlike, dok bi bilo koji drukčiji rasplet u drugi krug lansirao Alžir. Švabe su u 10. minuti zabili gol i nakon toga niti jedna ekipa više nije opalila po golu! Ostalih 80 minuta su se neumorno dodavali…

– Poštovani gledatelji, molim vas da ugasite televizore! – antologijska je rečenica austrijskog komentatora tijekom sramotnog 2. poluvremena, dok je njegov kolega s njemačke televizije, crven od stida, cijelo drugo poluvrijeme iz protesta – šutio! Na stadionu je zapaljena njemačka zastava… Bez brige, nije bilo diplomatskog skandala, zapalili su je sami Nijemci…

Primjera je, nažalost, milijun; od suca Hoyzera u Njemačkoj do Calciopolija u Italiji, od Danske i Švedske na Euru 2004. godine do polufinala(!?) Kupa UEFA Anderlecht – Nottingham Forest. Vjerujem da će vam nakon ovih crème de la crème lažiranih natjecanja biti malo lakše čitati o nama, lokalnim probisvjetima.

U jesenskom dijelu prvenstva, namještenih utakmica gotovo da i nema. Sve ekipe se uglavnom uzdaju u vlastite snage, snimaju konkurente i važu svoje izglede. Tu i tamo netko nekome vraća stari dug  („mi smo vama pustili prošlo prvenstvo da ne ispadnete, sad to vratite“ ili stručnim rječnikom rečeno – vrati koko što si pozobala), neka ekipa „uđe“ u suca u lokalnom derbiju jer je to ipak „više od utakmice“ ili se bliski klubovi dogovore da igraju „tri za tri“.

Što je točno „tri za tri“? Vrlo jednostavno; dva kluba, recimo NK Nosteria iz Nuštra i Mladost iz Cerića se dogovore da će u jesenskom djelu tri boda uzeti Nosteria, a u proljetnom dijelu Mladost. Znači, ide se na sigurnu varijantu domaće pobjede i gostujućeg poraza. Na tim utakmicama se igrači „čiste“ od kartona, ne bude niti jednog starta i općenito podsjećaju na onu seriju „Krv nije voda“; loša gluma u još goroj predstavi. Logično je da su takvi mečevi lišeni rezultatske neizvjesnosti, negledljivi su i apsolutno promašeni. U biti, spadaju u ranije navedenu kategoriju „namještenih utakmica dogovorom klubova“, samo ne radi kladionice, nego rezultata. Ne želeći daljnje polemike, namjerno sam odabrao ova dva kluba koja se vjerojatno ne bi mogli dogovoriti oko toga tko će prvi krenuti s centra, a ne igrati „tri za tri“.

Glumio sam u ovakvim igrokazima, na sreću, ne često, ali i na tih (dva)desetak u kojima sam sudjelovao, osjećao sam se kao gusti sok u Šeksovom mini baru; suvišno i nepotrebno.

U početku se trudiš da to izgleda koliko-toliko uvjerljivo, ali kad ti se počnu smijati i protivnici i publika, shvatiš da je bolje otrpjeti zaslužene uvrede s tribina i čekati kraj te blamaže. Ili tražiš izmjenu, što je džoker koji sam iskoristio nekoliko puta.

Mislim da varijantu namještene utakmice u kojoj ti protivnik pusti da pobijediš, a ti mu zauzvrat daš određenu svotu novca, nije potrebno posebno opisivati. Poprilično su česte, dosta puta sam bio što kupac što prodavač i šta reći osim – veži konja gdje ti gazda kaže….

E sad, nakon što ste se podsjetili (neću reći „informirali“ jer ne vjerujem da postoji osoba koju su ove stvari iznenadile) na to koliko klubovi i igrači mogu nisko pasti u lažiranju, žarko sam želio složiti pokoji redak o najvećem zlu hrvatskog nogometa, sucima i sudačkoj organizaciji. Međutim, po prvi put otkad pišem na ovom portalu, susreo sam se s cenzurom.

NE MOŽEŠ NAPISATI IMENA I PREZIMENA KORUMPIRANIH SUDACA!!! Imaš li dokaze? Znam i ja da je to tako, ali ako nas odluče tužiti, kožu s leđa će nam oderati! – rezolutan je bio glavni urednik.

– Ali s imenima će tekst imati veću težinu i snagu! Svatko može općenito optužiti „sudačku organizaciju“, ali ja bih baš prozvao imenom i prezimenom pa nek’ se znoje i nek’ demantiraju!

Ne, ne, nema teorije! Prozivaj ih u slobodno vrijeme, piši transparente, otvori Facebook, briga me…

– Pa zalijepi ispod teksta ono čuveno „Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.“

Je l’ ti razumiješ hrvatski? Ne može!

– Mogu li makar napisati „kokošar čije se prezime rimuje s Tikić ili „onaj osječki prevarant Gatinić“?  

– Završili smo razgovor!

– A da je Reno Sinovčić najveće smeće koje je ikada sudilo neku utakmicu, hoćeš to objaviti?“

To može…

Reno Sinovčić je najveće smeće koje je ikada sudilo neku utakmicu.

 Ajmo prvo sentiš pa ćemo kasnije gangsta rap…

Svjestan sam koliko je sucima teško, pogotovo u nižim ligama.

Zamislite da dolazite u neko selo ili grad suditi utakmicu, u startu vas dočekaju uprave klubova (komada dva) u kojima često sjede kojekakvi indijanci koji u životu nisu šutnuli mačku s praga, a kamoli loptu i tu već počinje pritisak na vas.

Zatim, tu su 22 igrača na terenu i svi do jednog pričaju, galame i usput sude utakmicu. Među njima su barem četvorica koji nemaju grama odgoja, a IQ im je jednak broju na dresu ( dobitna kombinacija). Ne zaboravimo trenere i igrače s klupe oba tima, koji će uredno prokomentirati svaku sudačku odluku, kakva god ona bila. Ako suci sve to uspješno izignoriraju, publika je tu da ih 90 minuta podsjeća da imaju majke, sestre, supruge i to na najkreativnije načine koje možete zamisliti… Pa sami ocijenite je l’ lako biti nogometni sudac.

Ipak, to što su tri suca na terenu naizgled sami protiv svih, ne opravdava ih da rade takva razbojstva iz tjedna u tjedan.

Pišući ovaj tekst koristio sam izraz „kupovina sudaca“ koji se ustalio u narodu, ali sam ga kasnije promijenio u „najam sudaca“, što je termin koji je ispravniji. Jer, ti kad platiš sucima, ti si ih SAMO unajmio  za određenu utakmicu, a kad ih vidiš iduće kolo na gostovanju, budi siguran da ih je u najam uzeo netko drugi!

Tri su glavne varijacije na temu najma sudaca; prva, ujedno i najčešća, je plaćanje da sude utakmicu tvog kluba, druga je da im daš novac za kartoniranje igrače kluba koji ti dolazi u goste (vidno oslabljen!) iduće kolo, a treća je rentanje da isijeku tvog glavnog konkurenta na nekoj desetoj utakmici.

Proljetni dio prvenstva je raj za pokvarenog nogometnog suca. U njihovom slučaju, na jesen siješ, a u proljeće žanješ. 

Cijena i gaže rastu proporcionalno broju ekipa koje se bore za „nešto“, bilo to naslov prvaka ili ostanak u ligi, a cjenik suca varira i ovisi o niz čimbenika; o važnosti utakmice, poodmaklosti prvenstva, ugledu suparnika…

Najsmješnija tarifa kojoj sam svjedočio iznosi 200 kuna za glavnog i po 150 kuna za pomoćnike. Dakle, za 500 (slovima: pet stotina) kuna će njih trojica napraviti klaunove od sebe i sprdnju od utakmice, nekom klincu srušiti snove te mu direktno poručiti da je rad i treniranje samo za konje i budale.

Nikada ne valja generalizirati i reći da su svi političari stoka lažljiva, navijači huligani, a državni službenici uhljebi, tako ni svi nogometni suci nisu lopovi. Samo, iskustvo me naučilo da je u njihovim redovima postotak troznamenkast.

Sad kad nisi više aktivno u nogometu, lako ti je moralizirati i dijeliti lekcije. Gdje si bio kad si mogao nešto mijenjati, slavio si naslove zahvaljujući sucima, grlio s njima i šutio?! – posprdno reče vrag, sjedeći na mom desnom ramenu.

Pa nije bilo baš tako, koliko se puta pobunio i prozivao suce pred svima, napadao ih da ne prave sprdačinu i ispričavao se u svlačionici protivničkoj ekipi? – pokušao me obraniti anđeo krhkim argumentima.

Nedovoljno puta, očito! Svi su hrabri poslije bitke, a dok im to odgovara, šute, klimaju  i ubiru plodove… Sad se on našao moralizirati!

Anđeo je samo pognuo glavu i shvatio da je nečastivi u pravu…

U životu su mi „djelitelji pravde“( molim XXL navodnike) puno više pomogli nego odmogli, ali to s vremenom postane toliko degutantno da je teško za provarit. Glavno je pitanje; može li se situacija promijeniti? Teško…

Kad ste čuli da je neki igrač, trener ili predsjednik dao ovakvu izjavu:

– Moram komentirati današnje suđenje koje je bilo sramotno! Sudačka trojka je očigledno navlačila i sudila u NAŠU korist! Penal za nas nije postojao, a njihov igrač je nepravedno isključen!

Ne trebaju samo suci visiti na banderi; krivi smo mi igrači što se ne pobunimo, krivi su klubovi što daju mito, kriva je većina navijača koji šute, ali najveću krivnju snosi vrh Hrvatskog nogometnog saveza, državni i županijski, u kojima sjede beskičmenjaci i klimavci koji će dignuti ruku za bilo što i bilo koga samo da se ogrebu za besplatan put na repku, dnevnicu, garnituru dresova ili tri lopte!

Toliko prljavštine i nemorala ima u tom nogometu, a ti ga toliko voliš! Zar ti se, nakon svega, nije zgadilo igrati utakmice ili ići na tribine? – upita me, onako iskreno, uz čašicu „ljute“, moj šogi Hrvoje.

– Vidi, već sam rekao da je nekih 10 % utakmica štela, volim nogomet zbog onih čistih, uzbudljivih i nepredvidivih 90 %!

Pa je l’ vrijedno svih tih novaca, živaca, suza i vremena?

– Svake sekunde, brate, svake sekunde.…

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.