Semper fidelis?

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 

U neobičnim vremenima živimo.

Najnepošteniji među nama su najcjenjeniji, a oni najgluplji najutjecajniji.

Što veća funkcija, siromašniji vokabular…

Što siromašniji vokabular, skuplji automobil…

Što skuplji automobil, jeftinija suvozačica…

Pitanje je trenutka kad ćemo na nekom portalu pročitati „PRIJELOMNA VIJEST: Automobilom pokosio djevojčicu na „zebri“. Zaustavio se, odvezao ju u bolnicu i prijavio se policiji!“

Nažalost, toliko smo moralno potonuli da bi ta osoba vjerojatno bila nominirana za „Ponos Hrvatske“.

Pripisat ću ovaj tamno obojan uvod siječanjskoj depresiji i nastaviti u nešto vedrijem tonu…

Koliko moraš biti glup da u današnje vrijeme tetoviraš omiljenog nogometaša još omiljenijeg kluba, kad postoji ogromna mogućnost da nećeš ni potrošiti tubu Bepanthen masti, tattoo neće još ni zacijeliti, a on će otići u, recimo, redove najvećeg rivala?

– Koliko moraš biti glup da se uopće tetoviraš?! – sasvim na mjestu bi bilo pitanje vas koji još niste okusili slatku ovisnost šaranja po tijelu, ali bit će prilike i za razglabanje o toj temi.

Ilustracija

Monoklubija (izmišljena riječ za stanje u kojem igrač čitav život nastupa samo za jedan klub) je davno izumrla kategorija i relikt neke bolje prošlosti. Jednostavno se moramo pomiriti da tu pojavu više nikad nećemo vidjeti, poput snijega za Božić ili potpuno prirodne tridesetogodišnjakinje.

Vjernost jednom klubu je kao suzdržavanje od seksa prije braka; zaklinješ se u svoje principe, odbijaš sve prosječne i manje atraktivne prilike, ali kad sjevne ponuda koja izuva iz kopački, sve se zaboravi i padaju sva moralna načela… I gaćice.

Ne treba se previše čuditi, sve je podložno „komercijalizaciji“ i „globalizaciji“, zašto bi takav biznis poput nogometa bio iznimka?

Namjerno kažem „biznis“, a ne „igra“ jer nogoš već godinama nije igra.

Misao da je nogomet „nekad igrala sirotinja, a gledali bogataši, a danas igraju bogataši, a gleda sirotinja!“ bi još i mogao podnijeti da za buduće vrijeme ne postoji i mračna prognoza „…igra koju igraju bogataši, a gledaju bogataši“.

Podatak koji možda i najbolje pokazuje koliko se nogomet promijenio je taj da je glazgovski Celtic osvojio Kup prvaka 1967. godine s igračima redom poniklim u vlastitoj školi!

Ti momci, zapamćeni kao „Lisabonski lavovi“, redom su rođeni i odrasli (izuzev jednog) u krugu petnaestak kilometara od Celtic Parka. Dovoljno?

Na slici: Lisabonski lavovi? Ne, Vinkovački jazavci! Poveznica s temom: slika je napravljena, ne morate mi vjerovati, desetak metara od ulaza na Celticov stadion.

Danas, kad dvadesetogodišnjaci promjene četiri kluba u isto toliko sezona, pisati o vjernosti je bespredmetno. Mlade zvijezde odrastaju u uvjerenju da je vrhunac lojalnosti (trenutnom!) klubu kad vam pizza majstor Mino naredi da ne prihvatite ponudu od 40 milijuna eura jer će sjevnuti ona od 60. Plus bonusi.

PODATAK KOJI VAM NIKADA NEĆE TREBATI

Hector Adolfo Enrique, igrač koji je dodao loptu Maradoni za gol kojeg većina nogometnih znalaca nazivaju Golom stoljeća, poslije utakmice je ispalio:

„Moje dodavanje je bilo toliko dobro da Diegu nije bilo teško zabiti!“

Ovu čarobnu asistenciju stvarno čovjek može gledati bezbroj puta.

Da ne bude zabune, mijenjanje klubova nije neka novotarija, oduvijek postoji mercato i transferi, ali na jednog Bobu Vierija koji je igrao u valjda svim ekipama na svijetu osim slakovačkog Meteora i Lovora iz Nijemaca, dolazio bi jedan Puyol koji je čitavu vijek proveo u Barci.

I tu postoje kategorije, definitivno; puno je lakše čitav život ostati vjeran Milanu, imati gastronomske ugovore, osvojiti sve moguće trofeje i biti zvijezda sa milijun obožavatelja (ne umanjujući pri tome Maldinijevu veličinu!), nego se zakopati u Bilbau, osuđen na prosječnost, šesta mjesta na tablici, poluanoniman i, naspram spomenutog, poprilično siromašan (nogometni gigant Julen Guerrero).

Imao sam najozbiljniju namjeru čitavu karijeru igrati u klubu gdje sam i počeo, vinkovačkoj Lokomotivi. Vodeći se po onoj „bolje prvi u gradu, nego zadnji na selu“, nizao sam utakmice, sezone, suigrače, ispadao iz lige i ulazio u više rangove.

Uživao sam u esenciji nogometa, neopterećen plaćom (nisam je primao), premijama (također), transferima i popratnim pizdarijama.

Nakon nekoliko sezona, stavimo sad skromnost na stranu, prerastao sam ekipu i ligu u kojem smo se natjecali. Zdrav razum, kategorija s kojom sam čitav život „na rezervi“, nalagao je novi izazov, bolji klub, viši rang…

Nazovite to vjernošću, moralnošću ili jednostavno glupošću, ni po koju cijenu nisam želio napustiti Lokomotivu. Imao sam neke svoje principe, idole i planove, a glavna nit vodilja za vlastitu karijeru mi je bila, pazite sad, jedna pjesma

Zvuči glupo? Jebiga, četvrt stoljeća kasnije i dalje sam ponosan na to, evolucija je očito zakazala u mom slučaju…

Čak mi je stari Mata uvjetovao „ili prelaziš u Vukovar ili nećeš više igrati nogomet!“. Nisam razmišljao ni sekunde, odlazak nije bio opcija tako da sam, u najboljim nogometnim godinama, pauzirao čitavu polusezonu. Stari Grigić je, vodeći se onom „pametniji popušta“, zaključio da tu nema pomoći pa je prešutno odobrio moj kasniji povratak nogometu…

Ipak, u jesen 2001. godine, dobro se sjećam da smo odigrali već pet kola, na konstantan pritisak VLASTITE UPRAVE (?!), prelazim u gradskog rivala NK Dilj. Odluku je olakšala činjenica da ne odlazim vlastitom voljom, da nam je ekipa bila poprilično slabašna, a atmosfera narušena.

Oproštaj je bio nalik odlasku u JNA; red rakije, red suza, zaklinjanje u brzi povratak, ljubljenje, grljenje, prasetina…

I znate šta?

Sutradan je opet izišlo sunce, Zemlja je i dalje bila ravna ploča, samo sam igrao parsto metara dalje…

U Dilju mi je, kao i u idućih sedam klubova, bilo fantastično, ali Lokosi su ostali najveća ljubav!

NA SLIKAMA: stadion NK Lokomotiva, sadašnji HNK Vinkovci, u zimu ratne 1992. godine…je bolje izgledao nego danas. Slikano 19. siječnja 2023. godine.

Stvarno, tko može zamjeriti Khvitchi Kvaratskheliji što je do dvajest druge godine promijenio već šest klubova i vjerojatno će još šest bez obzira što je trenutno u najvećem malom klubu na svijetu (ili najmanjem velikom klubu, svejedno)?

Šta je trebao, ostati u Gruziji čitav život, a definitivno je predodređen za velike stvari? Tipkati esemesove na Nokiji 3310, šaltati brzine u Ladi Nivi i osvajati turnire ulica po Tbilisiju?

Svjesni su i oni najluđi napolitanski tifosi da Kvaradona već sanja Real, Cibaliju ili City i da ga je nemoguće zadržati, ali svima će rastanak lakše pasti ako Napoli osvoji Serie A prvi put nakon 1990. godine.

Možda padne i kakva tetovaža…

Zaključak je da bi bilo Iluzorno očekivati od današnjih nogometaša da čitavu karijeru posvete jednoj ekipi, ali je l’ smo mi navijači ludi ako tražimo makar mrvicu lojalnosti i ljubavi pa da ne odjuriš baš na prvi mig, ne ucjenjuješ klub i ne praviš se ozlijeđen dok te ne prodaju?

Znate kako je to radila „vechia guardia“?

Francesco Totti je godinama bio ponajbolji svjetski nogometaš, a rubrika „Trofeji“ mu zjapi prazna poput glave ministra Filipovića. Ustvari, reći za čovjeka koji ima Scudetto, dva Kupa, dva Superkupa i Svjetsko prvenstvo 2006. da ništa nije osvojio, ne bi bilo ispravno, ali istina je da je mogao puno više….

I nikad nije želio otići iz svoje Rome iako bi u jačem klubu gotovo sigurno bio još bolji i vjerojatno osvojio sve klupske i individualne nagrade.

Godinama je odbijao sve udvarače, neki su na vrijeme shvatili da postoji nogometaš kojeg jednostavno ne mogu kupiti, a drugi su bili uporni…

Priča kaže da se na jednoj FIFA gala priredbi skupio crème de la menthe svjetskog nogometa. Javna tajna je bila da bi Chelsea i Real srušili sve rekorde u transferima samo da uspiju dovesti Rimskog Princa.

Il Capitano je neobavezno čavrljao u društvu predsjednika Rome Franca Sensija, kad su im, svatko s jedne strane, prišli Roman Abramovič i Florentino Perez.

Rus je bio brži… I direktniji!

– Francesco, već sam umoran od poziva, reci mi konačno; kad ćeš igrati za mene!?

Odgovor je bio takav da će vjerojatno, ako već nije, završiti na nekom rimskom muralu…

– Gospodine Abramoviču, zamolite Sensija da Vam proda Romu… Jedino tako mogu igrati za Vas!