POGLED S ISTOKA – Šta ti to treba?

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 

Posljednjih mjeseci često čujem ovo pitanje. Možda i prečesto…

Uglavnom mi ga ljudi postavljaju oprezno, puni brige, ali ponekad i kao slabo prikrivenu prijetnju… Shvaćam da ih zanimaju moji motivi i namjere.

– Šta ti to treba, ne smiješ čačkati protiv NJIH, znaš šta su sve u stanju napraviti?!

– Razmišljaj o budućnosti, imaš dvoje djece, nećeš se moći nigdje zaposliti.

– Mali, pazi da te mrak ne pojede…

Počeo sam prije par godina s grafitima, transparentom, plakatima, nastavilo se prekršajnim i kaznenim prijavama, komičnim sudskim procesom, da bih danas, tu i tamo, napisao pokoji tekst…

Reakcija ovih štakora na vlasti bila je očekivana: pritisci na šefa da me nabije nogom u guzicu, direktne poruke da se „manem ćorava posla“ i još direktnije „nek’ se smiri malo, neće dobro završiti“. 

Nije me iznenadilo ni oduševljenje običnog vinkovačkog puka, znao sam da ogromna većina ne može ni na slici vidjeti tu postavu iako ostaje nejasno tko onda uporno glasuje za taj ljudski šljam.

Nešto drugo me potpuno šokiralo.

STRAH!

STRAH U OČIMA LJUDI KAD SE PRIČA O „NJIMA“, ŠAPAT, RUKA NA USTIMA , OSVRTANJE SE OKO SEBE kao da će se svakog trena iza ugla pojaviti neki Staljinov, Titov ili Kimov egzekutor.

Vinkovčani, na šta smo mi spali!?

Oduvijek smatram da je moj grad jeben, al’ ono pravo jeben! Ne želeći kopati dublje u povijest,spomenimo samo posljednjih pedesetak godina… Nikad se nismo se dali zajebavat raznim grobarčićima, cigančićima i ostalim formacijama koje su prije rata u Vinkulju (ne)rado hrlile na utakmice. Da im je ovdje uvijek bilo veselo, ne kažemo mi…

U Domovinskom ratu je isti ološ pokušao upasti u grad na malo ozbiljniji način… Ponovno je ostalo samo na pokušaju.

NO PASARAN!

Zadnjih tridesetak godina, gotovo da se ništa nije promijenilo; i dalje smo težak teren za sve koji pomisle nametati svoja pravila u našem gradu.

Tim više mi je nejasno da se takva sorta ljudi, ponosni i neukrotivi, daju 30 godina maltretirati od strane najnižeg oblika bakterije zvane HDZ.

Da odmah razjasnimo, nisam ovdje da bih ikome prigovarao na inertnosti i kukavičluku jer sam upravo ja, od svojih 47 godina života, pune 44 proveo u šutnji, klimanju glavom i dubokoj nezainteresiranosti. Zadnje što mi je na pameti da nekom držim lekcije, nisam u poziciji…

Nego, što napisati o toj skupini drumskih razbojnika?

Ta kratica od tri slova je u narodu postala toliko omražena da je  uspjela sve ostale troslovne kratice učiniti manje bitnim. Oni su…

Pokvareniji nego KOS.

Hrvatski koliko i INA.

Veći kriminalci od jedne “naše” banke.

Lažljiviji od KGB.

Iritantni kao VAR.

Štetni poput GMO.

Nepodnošljivi kao PMS.

Htjedoh napisati rečenicu „Više morala, poštenja i iskrenosti ima u naprljavijem tajlandskom bordelu nego u Hrvatskoj demonkratskoj zajednici“, ali je pravna služba spustila rampu!

– Bolje nemoj, duboko je uvredljiva za širok spektar ljudi i siguran sam da bi primili nekoliko tužbi za povredu dostojanstva, ugleda i časti.

Nakon tog savjeta sam odustao od rečeniceViše morala, poštenja i iskrenosti ima u naprljavijem tajlandskom bordelu nego u Hrvatskoj demonkratskoj zajednici“, tako da je ovdje nećete moći pročitati. Iako…

– Nema frke, neću to napisati, ali strah od tužbi vam je bezrazložan. Poprilično sam siguran da nas ne čitaju na Tajlandu i da tamošnje prostitutke imaju preča posla od podizanja tužbi, iako, priznajem, usporedba zvuči stvarno ružno.

– I, usput, pisac – reče mi urednik – imaš tipfeler. Napisao si „DEMONkratskoj“ umjesto „demokratskoj“.

– Nije greška, ostavi…

„Vrijeđanje je argument neznalice“ je rečenica s kojom se u potpunosti slažem jer vam se sigurno dogodilo da neku raspravu, vi ili vaš sugovornik na rubu živaca, završite rečenicom: „Ma, ti si idiot!“

Mišljenja sam da je ovo drukčiji slučaj jer kakav god epitet upotrijebio u opisu HDZ-a, oni su ga svojim djelovanjem i ponašanjem debelo zaslužili i opravdali!

Kad bi si netko dao truda i napisao knjigu „Sabrana zlodjela Hrvatske demokratske zajednice“, bila bi tolika da bi prema njoj Enciklopedija Britannica izgledala kao Lidlov letak.

Vinkovačke konjokradice, džeparoši i šibicari okupljeni u sektu neobično pogrešnog imena Hrvatska demokratska zajednica i dalje smatraju da svakog mogu zastrašiti, kupiti i podmititi, pritom zaboravljaju da još postoje pošteni, pravedni i moralni ljudi koji će ostati takvi unatoč svim pritiscima i ponudama.

Na vlastitu sreću, ja nisam jedan od njih…

Uglavnom, da vam objasnim zašto sve ovo radim odnosno „šta mi to treba“.

Dva su scenarija na koja „pucam“ …

U prvom, koji je vrlo izgledan, cilj je da, u zamjenu za doživotnu šutnju, iskamčim zaposlenje u nekoj od gradskih firmi ili čak u Poglavarstvu. Bit ću neskroman pa se pohvaliti da već imam određene kontakte tipa „ajd’ naleti pa ćemo te negdje ubaciti, ipak si ti (slijedi hrpa ljigavih komplimenata op.a.), šteta da nigdje ne radiš“ ili „Čekaj, ti si pravnik, je l’ da? Pa Marica ti ide u mirovinu na jesen, zvat ću ja Tomu, riješit ćemo to!”

Neću biti previše izbirljiv, ali neću ni prihvatiti bilo što: u obzir dolazi neki zamjenik pročelnika, referent za nešto, savjetnik, koordinator, savjetnik koordinatora. Može i neko radno mjesto koje će izmisliti specijalno za mene pa kad me netko pita:

Čujem da si počeo raditi! Kako ti je na poslu?“

da mogu s ponosom odgovoriti:

„Ma, izmišljeno!“

Pošto ih se po uredima Županije i Poglavarstva nakotilo toliko da „na kant“ moraju prolaziti jedno pored drugog i ozbiljno računaju da uvedu drugu i treću smjenu, velika je vjerojatnost da neću dobiti vlastiti ured.

Možda me dopadne onaj mitski ured u zgradi Županije u Vinkovcima gdje svako jutro dođe četiri-pet „zaposlenika“ koji su inače neraspoređeni, nemaju nikakvih zadataka i obveza, ali uredno primaju plaću.

Sjednu, popiju kavicu, prelistaju vijesti na internetu i odu na pauzu… s koje se više ne vrate.

I sutra ponovno…

Iako sam stažirao godinu dana u županiji i svjedočio mnogim stvarima, tu „kancelariju“ nisam vidio. Ustvari, možda i jesam, ali nisam skužio, većina ih tamo tako izgleda.

Ali, ako postoji, prijavljujem se „za tamo“.

I laganini do mirovine…

Druga varijanta, koja je teže ostvariva, ali vrlo unosnija, je da se na lokalnim izborima priključim nekoj od oporbenih stranaka u gradu.

Koristeći sumnjivi novostečeni „ugled“, isposlujem visoko mjesto na listi i uz malo sreće dospijem u Gradsko vijeće. E, kad sam se tu uguzio, zapalim svijeću da je odnos vladajućih i oporbenih podjednak te da moja ruka treba za odlučivanje o recimo, gradskom proračunu.

Momentalno zaboravljam svoju stranku, programe, glasače i ideale te pod uobičajenim izlikama „nisam mogao dopustiti da idemo u nove izbore, ogroman je to trošak“ ili „ ako sam oporba, to ne znači da ne mogu podržati nešto što je dobro, makar je prijedlog i od HDZ-a“, poput Adolfa dižem desnicu u vis, na opće zgražanje kolega.

Nagrada koja sljeduje za taj laki fizički napor je veća nego da si upecao jato zlatnih babuški: možeš birati keš, vlastito zaposlenje, ugurati suprugu u neki od lokalnih privrednih giganata, gradsku gajbu na elitnoj lokaciji, tu nema granica!

Uz glavnu nagradu, tu je još i hrpa „sitnih“ povlastica koje te sljeduju po inerciji pa kad ide natječaj za energetsku obnovu, ti si prošao, kad se dijele neke subvencije i poticaji, evo opet tebe, a ako imaš i neku firmu, poslovi će sami dolaziti!

Bratić, sestrična, nećakinja, ljubavnica, svatko će profitirati od tvog meteorskog uspona.

Dodatni bonus je i taj što im ti kao osoba više ne trebaš, ne moraš se javljati za riječ, replicirati ili, ne daj Bože, nešto konstruktivno predlagati. Bitna im je samo tvoja ruka kad se glasuje.

Zvuči poznato?!

Na slici: jedna od rijetkih fotografija Mladena Karlića u Saboru RH.

Pošto sam nezaposlen, za početak ću ipak izabrati neku šljaku.

Naravno, da ne bi odskakao u tom novom kolektivu, rijetko ću dolaziti na posao, a i kad dođem, trudit ću se da ne ostavim neki značajniji trag. Ako netko i pita, a neće, „kakav je onaj Grigić na poslu? “, kolege će moći odgovoriti :

– On? On je neviđen!

Normalno, svoje stavove više neću iznositi ni privatno, a kamoli javno i postat ću još jedan mali vojnik u nepreglednoj armiji lizača dupeta vladajućih primata.

Vjerojatno će me u početku boljeti što sam, nakon kratke životne epizode u kojoj su mi narasla muda i kičma, opet postao šupak, ali svakog prvog u mjesecu ću si staviti obloge novčanica od krvavo nezarađene plaće na bolno mjesto, proći će…

Kad me dojučerašnji prijatelji, kolege, poznanici ili glasači sretnu, a u našem malom gradu ćemo se sretati često, uredno ću okrenuti glavu.

– Šinkare, hoćemo onu „HDZ grobari, Vinkulju ste ubili!“, pitat će ekipa sa stajanja istok.

– Ma, nemojte to, jebeš politiku, navijajte!

Slušaj ‘vamo: „ODJEDNOM TUGU ZAMIJENILA JE SREĆAAAAA…“

Kolumne, ako ih tada još budem pisao, nosit će buntovničko- anarhističke nazive tipa „Vinkovci- hrvatski Montreal“ ili „Tesla, Einstein, Bosančić i Ghandi: velike misli još većih ljudi“.

Za kraj, dok još mogu neometano iznositi svoj stav i mišljenje, imam za vas jedno nagradno pitanje, izaberite neki od ponuđenih odgovora.

Dakle, u kombiju za Zagreb se voze Tomislav Čuljak, Mladen Karlić, Božo Galić, Damir Dekanić i Ivan Bosančić.

Tko je za volanom?

  1. a) pravosudni policajac