POGLED S ISTOKA – Sveti Ante Kanovački

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Iskreno se divim ljudima koji ispale rečenicu tipa: „Ne žalim ni za čim u životu, da se mogu vratiti u prošlost, opet bih sve napravio isto!“.

Takvi su; ili donosili najbolje odluke u svakom trenutku i svugdje ili jednostavno ne govore istinu. Ovo drugo mi se čini izglednijim, al’ dobro…

Ja, nasreću, ne žalim za puno stvari, možda stotinjak, dvjesto, najviše tisuću… I, opet nasreću, nisu od životne važnosti pa da legnem navečer u krevet i satima ne mogu zaspati jer sam „trebao prihvatiti ponudu menadžera Bradvice i otići u Kanadu igrati nogomet“.

Uglavnom su to benigne stvari poput „…zašto sam profesoru iz Ekonomijske politike rekao da je da je pakšu i studiranje produžio za minimalno dvije godine“ ili „možda nisam trebao potrošiti novac namjenjen kćerinom školovanju na porculanskog Dylan Doga u prirodnoj veličini”.

Pa i Đole priznaje da se ne grize zbog puno stvari, ali od njegove dvije koje je „…ostao željan“, jedna je prilično bezazlena („…bršljana s jednog zida visokog“), a druga ipak malo ozbiljnija (…i Bube Erdeljan!)“ 

E sad, kako mi je sin Vidan počeo trenirati nogomet, jedna avet iz prošlosti mi se uvijek iznova vraća kao ovrha u Cibaliju; iskreno žalim što nisam počeo ranije!

Trenirati…

Garantirano ne bih završio u lakorunjskom Deportivu, sigurno ni u LASK-u ili Gençlerbirliğiju pa ni u Tuzla Cityju, ali vjerojatno bih se u Cibaliji šlep’o pokoju sezonu.

Ovako, kad se počneš ozbiljnije baviti nogometom kao sedamnaestogodišnjak, nema te ulične škole kojom možeš preko noći nadoknaditi desetak godina ozbiljnog (ne)treniranja.

Teme poput; koliko je treniranje nekog sporta važno za mladu osobu i njen psihofizički razvoj, koji su benefiti, kako odabrati pravi sport, ostvarivanje vlastitih potencijala, suočavanje s autoritetima, nepravdom…, sve to, i još mnogo drugih stvari, možete pročitati negdje drugdje.

Mene muči jedna druga dvojba; odabrati individualni ili kolektivni sport?

U pojedinačnom sportu poput tenisa, ovisiš jedino o sebi! Kakav si tenisač, kakav karakter, koliko si mentalno jak, voliš li trenirati, kako si se spremio za meč?!

Ne zanima te je l’ ti suigrač ozlijeđen, koliko ih je noć prije zatvorilo kafane i hoće li trener staviti u ekipu najboljeg ili „najboljeg“.

Jednostavno, sam si obućar svoje sudbine ili kako se to već kaže…

Zvuči super, zar ne?

Imam jednu pričicu za vas…

– Joj, već vidim šta slijedi: kad sam ja igrao u Virovitici…

Jebote, postao si k’o stric Albert iz „Mućki“; during the war…

Vaš bezobrazluk je potpuno neopravdan, jer ovo uopće nije takva priča… iako ima veze s VT.

Te „dvije i prve“ sam, ne znajući to, igrao svoju posljednju sezonu u Lokomotivi. Ždrijeb nam je pretkolu Hrvatskog kupa dodijelio TVIN Viroviticu, ozbiljnog trećeligaša iz grada koji će mi, stjecajem neobičnih okolnosti, idućih nekoliko godina biti dom. Ulog je bio „all in“; jedna utakmica na njihovom terenu, pobjednik ulazi u 1/16 finala i ugošćuje Hajduka!

Ima nešto uzbudljivo u tome kad igraš protiv kluba o kojem znaš malo ili ništa, kad se malo odmakneš od uobičajenih ligaških protivnika i poznatih terena.

A mi?! Vrlo dobra ekipa, fajterska i mangupska, uvijek na granici incidenta… Idealan balans starosti i neiskustva, posebno su nas veselila gostovanja i utakmice „na nož“, što divljije to bolje!

Na slici: Lokomotiva – Grafičar Vodovod Osijek 1:0. Ovako se nekada borilo za klub! A taj dan čak nije ni padala kiša…

A u Virki spektakl: blagdan Velike Gospe, predivan dan, odličan teren i prepun (doduše omaleni) stadion.

Zbog takvih tekmi igraš nogomet, odlučujućih, onih zbog kojih ti koljena klecaju kad izlaziš na teren, one zbog kojih ne spavaš noćima!

Obožavao sam ih i, neskromno ću napomenuti, odlično sam igrao pod pritiskom.

Kapetanski sam poveo komandose i u ovu bitku, održao motivirajući govor i zagrlio svakog igrača ponaosob!

I već u 7. minuti zabijam fantastičan gol glavom u rašlje!

Naš vratar Marčetić je bio potpuno nemoćan…

Uffffff, kad tako važnu utakmicu otvoriš autogolom, možeš je nastaviti samo na dva načina; kao Brazilac Lucio kontra Engleza, kad je nakon ranog kiksa ostatak utakmice odigrao maestralno ili , opterećen greškom, ostatak utakmice glavinjat po terenu k’o gluvo krme.

Nešto vremena nam je trebalo za resetiranje i u trideset i nekoj izjednačujemo. Arsen Piperković nakon kornera, također glavušom.

– Super bi bilo otići na poluvrijeme s „iksom“ – pomislih sekund prije nego što sam dobio žuti karton… I napravio penal!

Naravno, zabili su i sudac je svirao kraj prvog dijela. Ići u svlačionicu netom nakon primljenog gola je kao odlazak na operu. Jednostavno ne želiš biti tamo.

Katastrofalno sam se osjećao… Kapetan bi svojoj ekipi trebao biti jedro, ja sam tog dana bio sidro.

Da sam, već spomenuti, tenisač ili atletičar, već bih davno bio pod tuševima, poražen i utučen. A da sam, kojim slučajem, UFC borac, nakon ovakve predstave bih vjerojatno bio mrtav.

Ali, nogomet je kolektivni sport…

S dresom preko glave, pijuckao sam Isostar, slušao trenera i šarao pogledom po svlačionici. Koga god sam pogledao, taj bi mi uzvratio osmijehom, namigivanjem ili stisnutom šakom!

Malo sam se smirio jer sam oko sebe imao momke na koje se mogu osloniti, svaki od njih može riješiti tekmu.

U skupini odličnih igrača, jedan je bio posebno tih i miran, pristojan i skroman… Ni po čemu se nije isticao.

Osim po igri…

Napisati za Antu Šolu da je bio odličan igrač, bila bi laž.

Ante Šola je bio pravi, pravcati NOGOMETAŠ starog kova!

Brz, lagan, dribler, vic u igri, kreacija, obje noge, igra glavom – imao je sve! I tolika „’ladovina“ da je i vlastite golove slavio tako da nisi bio siguran je l’ zabio ili promašio: lagan okret prema centru, pognuta glava i, ako se baš radilo o bitnom pogotku, lijeno dignuta ruka.

Produkt Cibalijine škole nogometa, jedan od onih dragulja koji su jednostavno morali napraviti puno bolju karijeru.

U nekoj od idućih kolumni ću pisati o tome što sve treba imati mladi nogometaš da ne uspije u nogometu pa vi odaberite u koju bi kategoriju svrstali Antu.

Na slici: sjajna generacija Cibalijinih juniora, sezona 1994/ 95.
Stoje: trener Karaula, Turkalj, Šola, Čutura, I. Jurić, Jović, Antunović, Križanović, T. Jurić, Mikulić
Čuče: Leutar, Panić, Dabro, Subotić, Jurišić, Penić, Marčinko, Krekman

Drugi dio otvaramo upravo Šolinim golom, a ubrzo i drugim! Već mu tada vrištim na uho pred tribinom sa našim navijačima “SVETI ANTE, OVO TI NIKAD NEĆU ZABORAVITIIIII!!!!“

Kroz glavu mi prolazi „samo da ovako završi, samo da ovako završi…“

Nije završilo….

Kontroliramo tekmu sve do pred kraj kada njihova „devetka“ neobjašnjivo ostaje sama na drugoj stativi i zabija gol.

Tko je bio zadužen za čuvanje „devetke“, pogađajte samo jednom…

Ostatak regularnog dijela se svađam sa sucima i publikom, pitanje je trenutka kad ću dobiti crveni karton i do dan danas mi nije jasno zašto me trener Stipo Ačkar nije vadio van….

Dakle, sumirajmo; u najvažnijoj utakmici dotadašnje karijere, bio sam koračić udaljen od „Stoperskog Grand Slama“.

A „SGS“ je situacija kada u jednoj utakmici obrambeni igrač zabije autogol, napravi penal, „njegov“ igrač postigne pogodak i na kraju još zaradi isključenje!

Nekako sam preživio do kraja! Idemo u produžetke…

Tih godina je vrijedilo pravilo „zlatnog gola“, odnosno ekipa koja u dodatnom vremenu prva postigne gol – pobjeđuje.

U produžetku se sjećam samo Šolinog bijega od centra, izišao je sam pred vratara, a ovaj mu je, skraćujući kut, uklizao. Iduće što sam kroz oblak prašine ugledao (znate kakvi su šesnaesterci u tim ligama!) je lopta u golu!

Gotovo je, prošli smo!!!

Ante Šola me je ovim hat-trickom doživotno zadužio, poštedio me na stotine neprospavanih noći i hipoteke da sam jednim lošim danom uskratio svom najdražem klubu ogroman uspjeh.

I da, zaradio je nadimak iz naslova…

Djeco, zato poslušajte savjet od čovjeka koji bi trebao imati sudsku zabranu davanja istih; nemojte pušiti, recite drozi „NE“ i ako se budete nekada dvoumili između ekipnog i pojedinačnog sporta, toplo vam preporučujem ovaj prvi.

Istina, biti će dana kada ćete u ekipi imati nekog „Šinka“ koji će možda prosuti sav vaš uloženi trud, ali puno brojniji i pamtljiviji su oni trenuci kad ćete dobiti svog „Šolu“.

Na slici: E, da… I na ovoj slici je junak naše priče. Sveti Ante Kanovački u neobuzdanom veselju (u kutu lijevo, bijela majica)