POGLED S ISTOKA – Tri puta sam plak’o zbog crvene zvijezde

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Svibanjsko sunce je najavljivalo lipanj iako je bilo vruće kao da se srpanj sudara s kolovozom. Kad u Jugi puniš trinaest godina i završavaš 7. razred (ili, u Raletovom slučaju, puniš šesnaest godina i završavaš 7. razred), to je značilo samo jedno; na Titin rođoš slijedi „komunistička krizma“, odnosno primanje u Savez socijalističke omladine Jugoslavije iliti omladince. Ni ova „osamdeset osma“ nije bila iznimka…

Primanje u pionire u prvom razredu, odnosno „komunistička pričest“ je bila ogromna stvar, ali ovo…

Poredani u kolone na staroj 6. školi strpljivo smo slušali govor nekog lokalnog funkcionera o „tekovinama revolucije“, „bratstvu i jedinstvu“ i nešto o tome kako je u ratu jeo koru s drveća.

Kako mlađoj populaciji objasniti izgled tadašnjeg lokalnog političara? Pa, nije teško. Po izgledu i retorici ni malo nije odskakao od ovih današnjih pijavica u foteljama, možda su ovi danas zeru bolje odjeveni.

Čim je prošao službeni dio, razbježali smo se po gradu, uz naređenje druga nastavnika učitelja Samardžije

– Za sat vremena da ste svi nazad, slijedi slikanje sa Sekretarom za narodnu obranu i zaštitu, vlak iz Beograda malo kasni…

Iskoristio sam trenutak nepažnje gostujuće obrane i sa sobom ponio veliku crvenu „titovku“ od stiropora, napravljenu na satu Tehničke kulture specijalno za ovaj dan.

Tuta, Nemeš, Šele, Džina i ja smo sjedili u parku i razmišljali kako iskoristiti ovaj suvenir za subotnju utakmicu kontra banjalučkog Borca. Naravno, bio sam ekstra dobro dijete pa sam zvijezdu svakako mislio vratiti za slikanje, ali kasnije je samo naša…

– Gdje ste, Aurelijo, opet nešto mudrujete…? – obratio nam se Njoka, vješto kombinirajući desni kroše i lijevi aperkat na zamišljenom protivniku.

Njole je bio gradski mangup koji je savršeno predstavljao VK ulice tih dana. Stariji od nas nekih desetak godina, idol i uzor, pogotovo nama Kanovčanima. Uvijek spreman za pojest, popit, potuć, putovat…

– Ivane, šta si se ti tako sredio? – od prvog dana našeg prijateljstva oslovljavao me imenom.

– Njole, primljen sam u omladince! – i da sam htio, nisam mogao skriti ponos, što zbog omladinaca, što zbog činjenice da mi se Njoka obratio.

– Ooooo, pa to se mora proslaviti. Ajd’, vodim te na jedno mjesto.

– Ali moram biti za pola sata u školi!?

– Ne beri brigu, vratit ćemo se do tada…

Kao kad napraviš penal i automatski dobiješ crveni, tako sam ja napravio dvije greške u sekundi; zgrabio sam zvijezdu i uskočio u Njoletovog „pezejca“…

Kafana Livnjanka u Radićevom bloku bez problema bi mogla poslužiti kao kulisa bilo kojem Kusturičinom film. Dakle, bez ikakvih dodatnih zahvata, samo rasporedi glumce i uključi kameru…

Ili, još bolje, samo uključi kameru….

U narodu poznata i kao „kod Joke“ po vrlo živopisnoj konobarici koja je savršeno žonglirala s izuzetno neobičnom klijentelom tog ugostiteljskog objekta.

Već na vratima te zapljusne miris piva, nikotina i znoja, kroz dim razabireš konture sumnjivih likova, na svakom stolu, kao obavezna oprema, limene pepeljare, stolnjak Burberry uzorka, karte „mađarice“ i kutija Filtera 160.

Iz zvučnika je treštala ona svima nepoznata Skini džemper, skinut ću i ja…, a ja sam samo kontao kako stići natrag u školu.

Uklapao sam se kao Sadio Mane na godišnju konvenciju Ku Klux Klana, ali kako sam došao s Njokom, automatizmom sam dobio status VIP gosta.

– Joko, daj nam dva piva i daj cijeloj kafani šta će popit, Ivan nam je postao omladinac! – dovoljno glasno je naručio da pobere ovacije svih nazočnih.

– Teta, ja Vam ne pijem pivo! – pokušao sam stopirati narudžbu, ali podsvjesno htjedoh da me kelnerica ignorira. Želja mi se ostvarila…

– Živio, omladinac! – stizale su zdravice s okolnih stolova i to mi je, neću lagati, poprilično godilo!

Nakon nekoliko gutljaja, zaboravio sam i Tita, i Partiju i petokraku na zadnjem sjedištu auta, u potpunosti dokučivši svu mudrost izreke „pijem da zaboravim“!

Tri piva i isto toliko sati kasnije, teturao sam preko Vašarišta, pokušavajući pogoditi Kanovce. Normalno, kod kuće je već bila proglašena opća opasnost.

Iz škole su zvali da ne mogu odraditi slikanje bez zvijezde (ne misleći pritom na mene), da sekretar već mora dalje, tako da me tražilo pola naselja.

Mara i Mata Grigić inače nisu bili skloni fizičkom kažnjavanju, ali tu večer su napravili iznimku; dobio sam takve batine da su one kasnije na ivankovačkom kirbaju prema ovima izgledale kao spa tretman.

Dobro sam oplakao primanje u omladince iako, da budem potpuno iskren, više sam isplakao one šatro suze da stari misli kako me kvalitetno tuče, nego što me boljelo.

Na slici: Damir Jozić Njoka (u sredini) u odabranom društvu. Lijevo Merdžan, desno Gnjurac

Neki filmovi koji ti u djetinjstvu predstavljaju cijeli svijet, jednostavno ne izdrže test vremena i kad ih pogledaš u odrasloj dobi izgledaju poprilično bezvezno. Nasreću, postoje i Goonies, Povratak u budućnost, Ratnici podzemlja…i Karate Kid!

S tom svevremenskom pričom o dječaku koji voli nogomet, doseljava u novi grad, baci oko na najljepšu lokalnu curu i postane meta školskih nasilnika, bilo se lako poistovjetiti, pogotovo klincu netom doseljenom iz Gunje.

Koji voli nogomet…

I baci oku na curu…

U kinu Crvene zvijezda, od milja zvanom „Veliko kino“, vladala je neopisiva gužva, nogometni komentatori tog vremena bi sigurno upotrijebili frazu „ovdje više ni igla ne može stati“, ali to je tada bila česta pojava. Za Karate Kida se cijeli tjedan tražila karta više, mi Kanovčani smo uspjeli kupiti pred sam kraj prikazivanja.

Sjedio sam pored Špileta i gutao film razjapljenih usta, razmišljajući jednako kao i svi u kino dvorani; odmah sutra se upisujem na karate, a dodatno ću vježbati perući aute i farbajući ograde (‘ko je gledao film, znat će).

Morate znati još jednu stvar; tadašnja kino publika nije bila operirana od emocija kao ova današnja. Smijalo se i komentiralo kad treba i kad ne treba, svaki dobar potez popraćen je pljeskom, aktivno se sudjelovalo u radnji što je posebno dolazilo do izražaja kod horrora; kad bi se prsata brineta, bježeći od Jasona ili Fredija, sakrila na neko izuzetno glupo mjesto, a u pozadini se vidjelo kako ubojica polako prilazi, kinom bi se zaorilo:

OKRENI SE!!!

BJEŽI, GLUPAČO!!!

ZIPA ĐALE!!!

E sad, u takvoj južnoameričkoj atmosferi dolazimo do vrhunca radnje: Daniel-san, nakon prolaska raznih tortura, ulazi u finale karate turnira, gdje ga, naravski, čeka vođa istih onih nasilnika.

Daniel Larusso, kojeg glumi Ralph Macchio, neizostavni lik u sobi svake tinejdžerice tih godina, još ima i slomljenu nogu tako da ga samo čudo može spasiti.

Na rubu sjedala, svjedočim jednom od highlightova mojeg djetinjstva:

perfektno izvedenim „Ždralom“, naš junak nokautira protivnika i osvaja turnir, curu, respekt svojih dojučerašnjih neprijatelja i srca svih klinaca svijeta.

Naravno, kino Crvena zvijezda je eruptiralo, sjemenke su letjele zrakom, Apa kola se slijevala niz lica, a ja sam tog trenutka zaplakao kao od majke rođen (mislim da se tako kaže). Suza je suzu stizala, međutim, morao sam se sabrati jer se svjetlo u kinu upalilo…

Kad bi se pročulo po školi da je to „onaj koji plače u kinu“, nema tog mister Miyagija koji bi me idućih godina spasio svakodnevnih batina.

Sa starim Matom i burazom Markom sam bio redovan posjetitelj stadiona Mladosti i to njegove zapadne tribine, a o tome sam nešto već i pisao…

Utakmice Dinama vinkovačkog tih godina definitivno nisu bile mjesto za jednog devetogodišnjaka, da su tribine eventualno prenošene uživo na TV-u, imale bi onu oznaku 18 u krugu. Tonski zapis izdan na nekom nosaču zvuka bi imao upozorenje

Svakakvih stvari se tu moglo čuti i vidjeti.

Crvena zvezda je uvijek bila mamac za gledatelje i tog travnja ’86. nas se natiskalo čak 15 tisuća! Usporedbe radi, nakon postavljanja sjedalica, kapacitet stadiona je smanjen na 9.000 i, kad je pun, izgleda impresivno! A zamislite onda petnajst milja…

Počelo je savršeno, nisam stigao popiti ni sok u tetrapaku, a Rajović je zabio za naše vodstvo!

Tekma se potom neobjašnjivo pretvorila u uspavanku i igru na jedan gol, i to onaj naš, što mi nije bilo neobično jer je Zvezda ipak bila puno jača.

Ali, za ono što je meni bilo neobjašnjivo, oni iskusniji na tribini su imali odgovor:

– Ljudi, jučer na Kunjevcima je dogovoreno neriješeno, odgovara i jednim i drugima! Poznajem konobaricu koja ih je služila, sve je čula.

Vijest se proširila poput tripera u studentskom domu i već pred kraj poluvremena počeli su prvi zvižduci.

Nastavak tekme je bilo pravo mučenje i, unatoč vodstvu protiv lidera prvenstva, negodovanje je bilo sve glasnije…

– UAAAAAAAAAA, IGRAJTE, PEDERI, PA NEĆEMO VALJDA ZVEZDI PUSTITI!!!!

…i jedna posebno upečatljiva

– JEBALA VAS CRVENA ZVIJEZDA!!!

Nijanse su odlučivale o sudbini autora ovog povika; ako bi se ustanovilo da je početno slovo riječi „crvena“ veliko, prošao bi samo s informativnim razgovorom i pokojom „odgojnom“, a u ovoj drugoj varijanti, sva tri znaka bi bila u igri pa čak i GO na GO (godišnji odmor na Golom otoku)…

Kad je u 70. minuti Mitar Mrkela pogodio za izjednačenje, trećina stadiona je skočila od oduševljenja (Zvezda je imala nevelik broj navijača u samom gradu, ali puno više u okolnim selima), a trećina ljutito krenula prema izlazu!

E, sad su i gosti prestali napadati pa stanje na terenu više ličilo na zagrijavanje ili, u najboljem slučaju, igru graničara: svatko na svojoj polovici i nabijanje…

Maštovitost u smišljanju i izgovaranju uvreda je dosegla vrhunac, u sjećanju mi je ostala rijeka ljudi na cesti između stadiona i Lokomotive/Spačve tako da nas nije ostalo previše svjedočiti onome što će se dogoditi u 85. minuti.

A dogodio se Mato Stanić

Nastao je kaos kao da je u najmanju ruku završnica grčkog prvenstva, a ne 24. kolo i relativno nebitna utakmica; kad vidiš odrasle ljude kako se grle i vrište sa suzama u očima, nekako se automatizmom priključiš tom plemenu!

Suze sam brisao vjerojatno do zadnjeg sučevog zvižduka, a za kompletan ugođaj o toj utakmici toplo preporučujem članak koji rasvjetljava mnoge nedoumice o toj mitskoj utakmici, ali ne i onu, možda, najbitniju; do dan danas živi priča da je strijelac tog opjevanog gola u svlačionici pobrao dobre batine! Od vlastitih suigrača…

Puno godina kasnije, jedan je drugi Stanić izgradio impresivnu karijeru igravši u Parmi, Chelseau i repki i vjerojatno bi 99% nogometnih znalaca na pitanje u nekom pub kvizu „Ime našeg proslavljenog nogometaša Stanića ?“ odgovorilo „Mario“!

Samo odabrani dio starih Vinkovčana koji su svjedočili ovoj bajci bi stisnulo „taster“ i, svjesni da daju pogrešan odgovor, ispalili jedini pravi odgovor: Mato, naravno!