Htjedoh početi rečenicom „Slučajno poznajem momke koji su u osječkom zatvoru…“, ali skužih da to ne bi bila istina.
Poznajem ih namjerno.
I to me čini ponosnim…
Za razumijevanje slova koja slijede, trebali bi znati moju nacionalnost, vjeroispovijest, političko opredjeljenje i seksualnu dezorijentaciju.
Ustvari, mislim da nije potrebno, dovoljno je reći da prezirem svako veličanje fašizma, kapitalizma, nacizma i bilo kojeg drugog „…izma“, uključujući USTAŠIZAM.
I grozio bih se pjevanja ustaških pjesmica na stadionu… Kad bi ih pjevale ustaše.
Ali, kad pjeva petnaestak momaka iz inata, rugajući se HNS-u, policiji i kojekakvim besposlenim drukerima i sisačima novca iz proračuna, zažmirim na oba oka.
Ustvari, jebeš takvu atmosferu kad na stadionu od 13 tisuća ljudi, ti čuješ omanju klapu Ultras, al’ to je već ispričana priča.
Jebeš ga, krivi smo
Je l’ bilo primjereno na utakmici pjevati „Korak ide za korakom…“?
NE!
Jesmo li napravili ogromnu glupost i problem reprezentaciji?
DA!
Treba li kazniti Kulturno-umjetničko društvo Ultras and co.?
DA!
Treba li se zbog toga iživljavati nad njima i njihovim bližnjima?
NIPOŠTO!
Ne želeći širiti priču na genocidne Hrvate, Jasenovac, Srbe koljače, Ovčaru, stare rane i one nešto svježije, što su teme na kojima će političari jahati dok nas ne pogodi asteroid ili izbriše nuklearni rat, jedno bih volio da znate.
Te dečke možete, možda i trebate, mrziti i osuđivati zato što su ispali glupi, pijani ili glupo pijani, ali…
Ti momci nisu „ustaše“, niti su „potomci ustaša“, a bome ni njihovi roditelji.
Nisu niti skinsi, neonacisti, rasisti ili ksenofobi.
Ti dečki ne mrze nikoga, eventualno možda onog šupka Sinovčića.
Kad su gorjele Vodice, većina te ekipe je bila ondje, pomagali su koliko su mogli.
Pola te postave je bila u Petrinji odmah dan nakon potresa, vozila se pomoć, radilo se noć, dan, pa opet noć.
Sjećam se L i D u Posavskim Podgajcima, u jeku one najjače poplave, panika i vika, a njih dvojica u japankama lopataju do koljena u blatu i pjevaju „Budi moja vodaaa…“. I svi počinju pjevati!
U Danima velikih oluja, pentrali su se po ceranskim, gradištanskim i otočkim krovovima, u letu učivši termine poput „epoksi smola“ ili „ubodna pila“, a mlađahni S već nakon sat vremena viče na iskusnog krovopokrivača: „Ne šaljite mi tristo trijest trojke, treba mi četristo četvorka!“
Humanitarne akcije, davanje krvi, turniri za potrebite… Samo recite, sve imamo.
Naša braća
Da mi je škola išla malo bolje, pa da sam danas advokat, na ovakav polupatetičan način bih pokušao zastupati svoje klijente.
Međutim, danas mi nije cilj ikoga braniti, nego samo pokušati objasniti ljudima koji nisu u našoj priči, a takvih je ipak 99 posto, da nije sve tako ustaški crno.
A pošto uvijek pišem isključivo u svoje ime, ali sad ću napraviti izuzetak jer sam u ovo potpuno siguran :
Ultrasi stoje uz svoju braću, pomoći ćemo im na sve načine pa čak i one legalne.
Jer, naše dečke koja su u zatvoru možemo smatrati ranjenicima.
A ranjenici se ne ostavljaju…