POGLED S ISTOKA – U zmajevom gnijezdu

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

 

Čitav život čekaš ovaj dan i onda dođeš zadnji!? Stvarno imaš muda! – odmah me s vrata dočekao rafal.

Bruno Buhač, trener koji me vodio u Lokomotivi, a sada pomoćni trener Cibalije, ne propušta realizirati ovakve penale.

Odlično“, pomislih, „ako bude li-la za ostanak, imam nekog tko će se založiti za mene“, kalkulirao sam unaprijed kao neki natjecatelj reality showa.

– Bok, treneru, bok svima! – pozdravio sam pruživši ruku, iako nisam siguran da me itko drugi čuo. I vidio… U svlačionici je bilo 40-ak ljudi i svi su nešto užurbano radili. I pričali u isti glas… Neka kombinacija njujorške burze, vinkovačke pijace i frizerskog salona za žene.

Znači, ovako izgleda kad dođeš na probu?“, proleti mi glavom iako se kasnije pokazalo da ovo nije bilo ni „p“ od probe.  Bio sam poprilično impresioniran ili, bolje da kažem po naški, izgubljen.

– Šinko, sjedi ovdje, tu ti je slobodno! – začuh poznat glas.

Jure Jurić je navlačio štucne i nogom pokazivao mjesto do sebe. Da, „onaj“ Jure Jurić, nezamjenjiv veznjak sjajne Cibine generacije, čovjek koji je zabio golove u valjda dvije najvažnije utakmice u posljednjih četrdesetak godina.

Gol u finalu nam je trebao donijeti trofej i basnoslovnu zaradu svim tattoo majstorima koji gravitiraju Vinkovcima, a onaj na tekmi protiv Obilića zapravo nije bio protiv Obilića.

Znali smo se iz bezbrojnih zajedničkih izlazaka i isto toliko utakmica (on na terenu, ja na tribini, jasno), ali ću svejedno naglasiti da mi je bila čast sjesti pored takvog igrača!

Hvala, Juka moj! Kakav cirkus, a?- upitao sam grleći ga.

– Tako je svake godine na početku, prorijedi se to brzo.

Jure Jurić, FOTO: Juha Tamminen

Šarao sam pogledom po svlačionici koja se, ustvari, sastojala od dvije zasebne prostorije jer gdje bi inače stali toliki ljudi. Sve do jedne poznate face, polako sam se opuštao uvidjevši da ovo (možda) i nije tako strašno.

Kad pokušavam napisati smislenu kolumnu, od dvije stvari zazirem kao Žak od brokule; korištenje izlizanih fraza i suhoparno nabrajanje. Koliko sam u tome uspješan dalo bi se razglabati, ali ovaj puta jednostavno moram nabrojati likove koje sam zatekao u svlačionici, tek da vam dočaram gdje sam to zalutao. Većina ih je tu bila od prošle polusezone, plus 7-8 mladih lavova priključenih iz juniora…  I da, ponovit ću, nikako mi nije bilo jasno da je ova ekipa završila godinu na pretposljednjem mjestu :

VRATARI

Ivica Marić

Zvonimir Bubalo

Tomislav Vranjić

OBRANA

Boris Leutar

Mario Lučić

Dražen Pernar

Igor Tkalčević

Mario Čutura

Mladen Križanović

Ninoslav Parmaković

Petar Tomić

VEZNI

Jure Jurić

Goran Meštrović

Dejan Pavličić

Ivan Lajtman

Ivan Žgela

Benedikt Panić

Hrvoje Kovačević

Ivo Bošnjak

Igor Kirin

Senad Ljaljić

NAPADAČI

Velimir Grgić

Zoran Ratković

Domagoj Abramović

Mladen Bartolović

Svim nabrojanim dodajte još nas petnaestak „novih“ koji smo tražili svoje mjesto pod reflektorima i dobit ćete kompletnu sliku.

Odlična vijest je bila ta što sam poznavao sve u svlačionici. Manje dobra je što su i oni poznavali mene…

Kako sam došao posljednji, već su sve stvari bile razgrabljene. Prebirao sam po nekim „ostatcima ostataka“, usput se pozdravljajući sa Letom, Đelom, Ćutom, Cigom, Tkalcem i ostalim dečkima .

– Šta je, Ultras, nisi mi dosta dresova pokr’o pa si došao po još?!

Taj tenor bih prepoznao i na punom Wembleyju!

– Gdje si, Lemi, barabo jedna?! Brate, znaš da ja ne kradem, a ako vjetar zapuše pa ubaci koji u ruksak, šta ja tu mogu!?

Mile Perić je čovjek kojeg zaista ne treba posebno predstavljati, bio je srce, duša, bubrezi i gušterača svlačionice! 

Na opće negodovanje nazočnih, predao mi je kompletnu opremu i povrh svega novi, novcati neraspakirani šuškavac. Jedna riječ; čika Mile…

Nezgodna je situacija kad iz klubova gdje si bio jedan od pet-šest (ajd dobro, osam!) glavnih likova, dođeš negdje gdje počinješ sa samog dna. Ovakve geste te ohrabre, napune samopouzdanjem i definitivno pomognu u uklapanju u novu sredinu.

TRENUTNI OMJER NA KLADIONICAMA ZA OSTANAK U KLUBU: 250/1.

Odjednom, kao da je netko stisnuo „mute“ na imaginarnom daljinskom, kompletna svlačionica je utihnula. Na vratima se pojavio jedan drugi Mile i svi su, pomalo panično, posjedali na svoja mjesta!

Iz čovjeka je prštao autoritet i lakše mi je bilo kad sam shvatio da ne osjećam samo ja ogromno strahopoštovanje, nego svi igrači od prvog do zadnjeg. Obraćanje je počeo sa onim standardnim stvarima što se govore prvi trening, a vladao je takav muk da si mogao čuti kako se čaj hladi.

Potrajalo je to neko vrijeme i moram priznati da sam malo odlutao u svojim mislima dok me nekoliko rečenica nije grubo vratilo u realnost.

–  Neću vam govoriti one stvari koje će vam reći svaki trener; svi počinjete od nule, svi ste mi isti! Niste mi svi isti, nije mi isti Bartolović koji je ovdje godinama najbolji igrač i, recimo, Grigić, koji je ovdje 15 minuta!

Svi su, kao po komandi, pogledali u mene, zarumenjenog poput klinca kojeg stara uhvati dok lijevom rukom lista Erotiku. Dobrodošao u klub, bit će ovo duge pripreme… I, bome, tako je i bilo!

Evo malo suhih brojki, tek toliko da vam približim kakav je to bio dril, a i da nekom možda pomognem u pripremi za Legiju stranaca, izraelske specijalne postrojbe ili za Ironman.

Svaki dan dva treninga od minimum dva sata. Ponedjeljak šest kilometara, jedna grupa trči, druga igra nogomet sa zadatcima i to često „čovjek čovjeka“, tako da ustvari jedva čekaš da trčiš krugove. Svaki idući dan kilometar više tako da u nedjelju završiš na dvanaest komada. Prijepodne također: trka, trka, trka… U tu priču ubacite obilan snijeg koji je napadao i dobili ste potpunu sliku.

Prvi vikend igramo međusobne tekme jer ni jedan klub još nije počeo pripreme i jednostavno nemaš protivnika. Idući tjedan počneš od 12 kilometara pa ideš prema dolje, između toga se ubaci fitness i košarkaška dvorana i ne znaš koja je od tih destinacija gora.

Konačno sam bio u Cibaliji i, kakve li ironije, to ni s kim nisam mogao podijeliti; svaki slobodan trenutak bih iskoristio za spavanje! Samo trening, jelo i „sova“.

Da nastavim usporedbu s reality emisijama; trenutno nas je bilo 40, a ostat će nas 22. Dakle, gotovo polovica igrača će sreću potražiti negdje drugdje…

Svaki tjedan se odabiralo tko napušta svlačionicu i moram priznati da je bilo poprilično stresno. Unatoč svemu, niti u jednom trenutku nisam primijetio zlobu, zavist, podmetanje ili ogovaranje, funkcionirali smo odlično.

Mene osobno su prihvatili sjajno i brzo sam se uklopio.

Ajde, bratko, izdrži, još samo šest kilometra… – hrabrio me Dejo Pavčličić, obilazeći me za čitavi krug. Zlobnici bi rekli da je to zato što u meni nisu vidjeli ozbiljnu konkurenciju, ali ja ću ostati pri svom mišljenju da je ova postava bila sazdana od vrhunskih momaka, što su, uostalom, kasnije i pokazali!

Nakon nekih 14 dana i tridesetak(!?!) treninga slijedio je debitantski nastup! U goste nam je došao „uvijek neugodni“ županjski Graničar, moji stari trećeligaški rivali, imali smo epskih okršaja dok sam igrao u Lokomotivi, (vidi kolumnu „Volim žene, pivu i Lokomotivu“), a te sezone je Dilj vodio borbu s njima za ulazak u 2. ligu.

Za jednu pripremnu utakmicu, ulog je bio poprilično visok; nakon tekme, 1/8 igrača napušta klub.

Trener čita sastav, ti oblačiš podmajicu s grbom Cibalije, dres s grbom, trenerku s grbom, šuškavac… Igrale su dvije postave, s tim da 15-ak „starosjedilaca“ nisu ni ulazili. Dakle, prošlogodišnje pričuve, juniori i mi, pridošlice.

Nastupio sam 2. poluvrijeme na lijevom stoperu i s obzirom na dva tjedna krvavih treninga i nogu teških kao prijamni za Oxford, odigrao sam dobro. Pomoglo je i to što je napadao novi snijeg pa su uvjeti bili nemogući, a u takvom odnosu snaga, puno je lakše destruktivcima nego kreativcima.

Tada još nismo imali moderan pomoćni teren s umjetnom travom, ipak računajte da se ovo događa davne 2002. godine….

Pobijedili smo 2:0, a ja sam, u nedostatku posla, švrljao pogledom po onih 100-injak ljudi što su se okupili na pomoćnom igralištu.

Čuvajte Čužića!!! Čužića pazite, taj je opasan kao heroin!!! – viknuo sam spazivši među malobrojnom publikom svog trenera iz Dilja, praveći se da raspoređujem igrače ispred sebe! Mahnuli smo si, a ja sam tu „duhovitost“ ponovio još nekoliko puta tijekom utakmice, poprilično nasmijavši nazočne.

Kad odigraš dobro, nitko ti ne mora reći „Bio si odličan!“, to jednostavno znaš, ali svejedno ti godi malo starog, dobrog tapšanja po ramenu. Sretan i zadovoljan sam se pozdravljao sa županjskim prijateljima i požurio pod tuševe.

– Lega, šef te treba. U uredu… – u prolazu mi dobaci Franjo Šafran, trener vratara.

Oho, čini se da će pasti i prvi komplimenti, bilo je i vrijeme… – razmišljao sam naglas, pjevušeći TBF-ovu „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“, pjesmu koja će biti objavljena tek dvije godine kasnije.

Onakav mokar i znojan, pokucao sam na vrata ureda, pričekao standardno „Naprijed!“  i zakoračio unutra. Prije što sam uspio išta prozboriti, presjekla me je rečenica…

Šinko, možeš li mi reći koji je to Čužić u Graničaru kojeg treba toliko čuvati i paziti?!?

– Treneru, to sam se ja šalio jer je pored terena bio moj trener Mar…

– ZNAM JA TKO JE BIO I GDJE JE BIO!!! EEEEEJ, GOLUBAR, NIJE TI OVO SELJAČKA RADNA ZADRUGA, TO SI MOŽDA MOGAO RADITI U LOKOMOTIVI, OVDJE NEĆEŠ!!! JE L’ SI TI NEKI ZABAVLJAČ!? KAD OBUČEŠ OVAJ DRES, TI SI CIBALIA, MOMAK, CIBALIA!!! NEMOJ DA SE TO VIŠE PONOVI!!!

Inače sam visok 183, ali sam u tom trenutku imao nekih 60-ak centimetara. Složio sam neku nesuvislu ispriku, pričekao otpust poručnika Petkovića i izjurio van.

Pod tuševima me dočekala banda s osmjesima i ruganjem, ali umjereno iz dva razloga; prvi je što je ured odmah do svlačionice i trener sve čuje, a drugi je taj što će biti prozvani igrači koji napuštaju pripreme.

„Nemoj da se to više ponovi! Nemoj da se to više ponovi!“, neprestano mi je odzvanjalo u praznoj glavi i polako navlačilo osmijeh na lice.

„Znači, to implicira da ću imati priliku da OPET napravim neku glupost, što dalje implicira da zasad ostajem!? “ 

Tako je i bilo! Prozvano je pet momaka da se jave šefu, a nama ostalim je upućena naredba :

– Sutra u 7 sati je polazak u Međugorje, ostajemo 10 dana. Ponesite najosnovnije.

Svoju ogromnu radost nisam pokazivao iz poštovanja prema suigračima koji nisu bili te sreće kao ja, pozdravili smo se i svatko se uputio na svoju stranu.

TRENUTNI OMJER NA KLADIONICAMA ZA OSTANAK U KLUBU: 200 /1.

Bilo je nekih pet popodne, siječanjski mrak je već odavno pao, kera nije bilo vani osim par klinaca koji su na „teniskom“ pravili snješka i u čudu promatrali luđaka koji gol do pasa trči, vrišteći: „Ništa mi neće ovi dan pokvarit…!!!!“

 

                                               Nastavlja se…