POGLED S ISTOKA – Veličina nije bitna

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko  

Nikad mi neće biti jasni ljudi koji navijaju za velike klubove. Oni su rasterećeni drame, slave titule kao rođendane, a broj tih slavlja otupljuje intenzitet uzbuđenja, njegovu jedinstvenost.

Navijati za mali klub znači držati život u svojim rukama. Znati cijeniti svaku pobjedu, svaki remi. Suočiti se s nevoljama i iz njih vaditi korisno. Navijati za mali klub znači uživati u trijumfu… I pričati o njemu godinama… Do sljedećeg.

Vrijednost pobjede mjeri se sopstvenim suzama, vrijednost poraza ličnim očajem. Navijat za mali klub znači imati stav u životu, suočiti se s nevjerom, ne biti emotivno kastriran, već potentan i moćan. Navijati za veliki klub znači biti utopljen u gomilu, biti emotivni eunuh, bizaran tip, dio gomile, bezličan, blijed. Netko tko se skriva iza mnogo poznatih boja…

Na žalost, ovo što ste upravo pročitali nisu moje riječi, već tijek misli jednog doktora, doktora koji mi je draži i od Dr. Drea. Namjerno nisam stavio navodnike na gornji tekst ne bih li vas prevario, ali dr. Nele Karajlić ima takav vokabular i emociju da je gotovo jedinstven. Savršeno je opravdao nešto s čim se dugi niz godina nisam mogao pomiriti i što sam uporno negirao: ja navijam za mali klub, CIBALIA JE MALI KLUB! Ono što mi je nekad zvučalo kao uvreda i kao sasvim dovoljan razlog za šljagu autoru takve rečenice, sada mi je normalno, prihvatljivo pa čak me i ispunjava ponosom.

Znate kad je po meni bio početak kraja za The Beatles? Ne, nije Yoko Ono u pitanju, već izjava Johna Lennona da su „Beatlesi veći od Isusa“. To „bogohuljenje“, koje je, po običaju, izvučeno iz konteksta, velik broj fanova nikad nije mogao oprostiti.  Ja ću, uz ispriku što se stavljam u istu rečenicu sa Isusom i Beatlesima, ponoviti svoju tezu Cibalia je mali klub i nadati se da ovo nije početak mog kraja.

– Alo, konju kanovački, kako možeš reći da smo mali klub!!? Magare jedno, osnovani smo prije 102 godine, igrali smo jugoslavensku 1. ligu koja je bila jača od današnje francuske Ligue 1, imali najbolje strijelce, reprezentativce, kod nas su igrali izbornici i trenirali nas izbornici! Pobjeđivali smo prvake, rušili ih kod kuće i na gostovanjima! Igrali u Europi, eeeeej! Stvarno si idiot, neću više ni čitati tvoje glupave kolumne, ionako sve prepisuješ od Aljoše Vojnovića!

Pođimo od pretpostavke da ispod netom objavljene kolumne ili na zaslon mobitela sleti ovakav komentar. Na prvu, pa čak i na drugu, sve je istinito, argumentirano i ima smisla (osim možda ovo „konju“?). Međutim, je li to dovoljno? Mišljenja sam da sve navedeno, a i mnoge stvari koje imaginarni komentator nije naveo, nisu dovoljne da neki klub, koliko god on tebi bio drag, proglasiš velikim. Prije su to iznimke (popriličan broj iznimki, priznajem!) koje potvrđuju pravilo! Navedimo samo najbitnije nedostatke koje nas razotkrivaju kao malen klub: organizacija, kontinuitet, vizija, financije, infrastruktura, sadašnjost, neizvjesna budućnost i, ono najvažnije: trofeji! Odnosno kronični nedostatak istih.

Ima jedna stvar kod Cibe koja me kopka pa, usudio bih se reći, od prve utakmice koju sam pogledao. Iz nekog razloga smo neutralnim promatračima simpatični, zanimljivi pa čak i dragi! Često smo na tim našim putovanjima sretali ljude koji su otvoreno i bez uvijanja sipali rečenice „nakon Rijeke, najdraža mi je Cibalia, „plak’o sam dva puta u životu; kad mi je umra ćaća i kad vam je otelo Kup“ ili „svi naši u Berlinu vas obožavaju!“…  I to je super čuti, ali to nas i dalje ne čini velikim, čak naprotiv, čini nas „simpatičnim gostima iz Vinkovaca“, kako će ti tepati svaki radijski komentator nakon što dobiješ pet komada!

Mogao bih ja sad tu ubaciti izraze „srednje velik klub“, „oveći“, „tek nešto veći od srednje omanjeg kluba“, ali vidite gdje bi nas to dovelo.

– Šta se nismo rodili u Londonu pa da navijamo, štajaznam, za Chelsea! Danas lagano gostovanje na Old Traffordu, u srijedu dolazi Barca u polufinalu Lige prvaka, a već u subotu gradski derbi s Arsenalom!

Koliko smo samo puta vrtili takve maštarije u kombiju ili busu, vraćajući se praznih ruku i mokrih nogu s tekme iz Pule, Šibenika ili Siska. Stvarno, zvuči savršeno, jel’ da? A je li zaista tako…?

Reći da je navijaču Barcelone, Manchestera ili bilo kojeg drugog velikog kluba dosadno i monotono pratiti svoj klub, bilo bi glupo, to neću ni pomisliti. Pa za velike i trofejne klubove navijaju doslovno milijarde ljudi, a velikoj većini njih je to religija! Želim reći nešto drugo; oni imaju tri-četiri  protivnika u ligi i isto toliko u europskim kupovima koji dignu uzbuđenje i protiv kojih je i bod na gostovanju uspjeh. I to je to… Navijača Barce ne može više usrećiti ni finale Lige prvaka, a da o drugom mjestu u Primeri i ne pričam. Sve osim prvog mjesta je debakl, sve osim pobjeda protiv Elchea, Osasune i Eibara je smak svijeta i dovoljan razlog za potezanje priče o smjeni trenera. Dakle ,što te može zadovoljiti nakon niza od 13 pobjeda zaredom? Četrnaesta? Teško…

Uzmimo za primjer i navijače naša dva najveća kluba, usput i jedina dva koji, po mojim kriterijima, zadovoljavaju uvjete da nose epitet „velikih“ u hrvatskim okvirima. Dinamo ili Hajduk igraju s nekim malim klubom npr. TŠK Topolovcem, Kamen Ingradom ili Osijekom. Koji rezultat i koji scenarij će njih izuti iz cipela pa da kažu „Jebote, ovo je bilo nezaboravno!!!“ Možda eventualno da protivničkog beka otmu vanzemaljci dok izvodi aut…

Navijači Cibalije su svjesni da se vjerojatno, ustvari odmah ću se ispraviti, da se NIKADA neće radovati trofeju osim na turniru u Ruščici i naučili smo živjeti s tim, ali fanovi velikih klubova nikada neće okusiti neke stvari koje su rezerviran samo za nas male.

Nikad neće doživjeti da trojica njihovih momaka putuju do Rijeke 27 sati (!?), promjene do tri vrste prijevoznih sredstava (automobil, bus, vlak), prenoće na autobusnoj stanici, izgube sve novce na pokeru, budu jedini gostujući navijači na istoku Kantride, dogovore se da ne odaju svoju pripadnost i da gledaju utakmicu u miru, jedan od njih ne izdrži i na Cibalijin gol skoči na ogradu i vrišti od sreće, gol je poništen zbog zaleđa, ali položaj je otkriven pa čitavo drugo poluvrijeme trpe zajebavanje, provociranje i dobacivanje dvjestotinjak pripadnika Armade koji su sa zapada prešli na istok i sjeli iza njih, žicaju igrače prijevoz i dovezu se s njima kući, usput stajući na janjetinu.

Sigurno neće dočekati da ih na polufinalu Kupa u Splitu otputuje četvorica i da se poslije utakmice starom Volkswagen „bubom“ probijaju kroz kordon Torcide doslovno gazeći ljude (?!), dok boce Kaltenberga tuku po autu u ritmu Mišine „Odavno više ne plačem zbog tebe.“

Teško će im se u životu dogoditi da im 525. stranica Teletexta stoji na TV ekranu nekoliko dana i nervira sve ukućane jer je, eto, Ciba konačno zasjela na prvo mjesto! Nebitan je podatak da je rani srpanj i prvenstvo još nije ni počelo, u svim rubrikama su nule, a na vrhu se nalazimo samo zbog abecednog reda…

Oni neće bod u Čakovcu slaviti stajući u Pitomači i Koriji „na po jednu“, u Viroviticu na večeru, u Mikleuš na „ajd’ još samo ovdje“, a u Čačincima riskirati šarafciger u leđa i kramp u šoferšajbu prebacujući program u punoj birtiji sa „Sedme noći“ na „1. HNL“ „samo da vidimo golove i  Srećkovu izjavu i odmah vraćamo“.

Svaki navijač manjeg kluba ima poneku sličnu priču, a život te nauči da, na sreću, nije sve u titulama i pobjedama, i da „nije bitan cilj, bitno je putovanje“. Znam da zvuči kao izgovor gubitnika i opravdanje onih koji sa strane gledaju tuđe uspjehe, ali ja zaista vjerujem u to. Nikad se navijač Juventusa neće radovati pobjedi protiv Livorna kao što se navijač Livorna može radovati pobjedi protiv Juventusa.

„Nije sretan ‘ko puno ima, sretan je onaj tko malo treba…“, rekao bi Andrija Čordaš, a Vasa Ladački bi samo tužno klimao glavom i proklinjao sudbu kletu jer

                      „voleo je lepu, al’ sirotu

                       Uz’o bi je samo da je znao.

                       Voleš jednom u životu

                       Sad, bogatu il sirotu

                       To ne bira pamet nego srce…“

Upravo je to srce ludo izabralo, kao i vojska navijača prije i poslije mene, „lepu, al’ sirotu“ iz Vinkovaca i unatoč svim njenim nesavršenostima i manama „tebe volim i nije mi žao“.

Taman kad ste pomislili da nemam više što ukrasti i zalijepiti u ovu zadaćnicu, evo još jedne otimačine… Ovakav tekst mogu završiti samo onako kako sam ga i započeo, doktorski! Izvoli, Nele, ovaj put s navodnim znacima:

„Ajde, kako bi se vi ponašali prema nekome ‘ko navija za Real iz Madrida? Ili za Bayern, ili za Manchester United? Može li to biti ličnost? Naravno da ne. Liči vam na likove iz televizijskih reklama. A zamislite da upoznate nekog ‘ko navija za Queen’s Park Rangers!? Pa da ga vodiš kući odmah!

Mali tim nosi sa sobom veliki san, a veliki tim snova nema… On ih je ostvario.“