POGLED S ISTOKA – Volim Osijek

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko 

Zašto ti ne voliš Osijek?! – pitanje je koje mi često postavljaju prijatelji i poznanici, ali najviše oni koji me poznaju samo površno. Toliko često da bih, da sam dobio samo kunu za svako takvo pitanje, sada već mogao kupiti stan na Bosutskom… Ta tvrdnja je toliko daleko od istine da mogu mirne ruke napisati: volim Osijek! Samo tren, uključit ću i velika slova na tipkovnici i podebljati tekst: VOLIM OSIJEK!

Kakav bih čovjek bio kad ne bih volio grad u kojem sam studirao?! Tih fantastičnih 15 godina nikada neću zaboraviti! Grad koji me je povezao s nekim sjajnim ljudima, doživotno. Dalibor „Boro“ Borovička, drugar iz vojske, budući motivacijski govornik i čovjek koju bi ovu kolumnu napisao sto puta bolje od gorepotpisanog. Siniša „Siga“ Plužarić, navijač-veteran, nenamjerni osvajač „Ljetka“ i čuveni egzekutor centaršuta Toše Rukavine. Marko „Markan“ Babić, globtrotter i ljudina, po zanimanju liječnik, ali ustvari doktor! To su momci koji su me spasili da ne poludim na 11. katu zgrade u Vukovarskoj. Imao sam 29 godina i čvrsto sam odlučio u toj „sudačkoj nadoknadi“ moje mladosti pokušati završiti davno započeti „faks“. Raskinuo sam sa starim načinom života (na sreću, samo privremeno, pokazalo se kasnije) i preselio u malu garsonijeru u već spomenutoj osječkoj ulici. U stančiću nisam imao ni TV, niti računalo tako, da sam od tehnike posjedovao samo dribling i stari radio: ništa mi nije smjelo odvlačiti pažnju od zacrtanog cilja. Plan je bio ekstreman, ali je upalio.  Po cijele dane sam samo učio i učio, a kad bih htio malo odmoriti od knjige, listao bih Kazneno procesno pravo.    

Jedno vrijeme je to šljakalo besprijekorno kao obrana Deportiva La Coruna iz sezone 1999/2000. Međutim, takav ekstreman prijelaz je ostavio traga na mojoj psisi. Da ne idem previše u širinu, gore navedena gospoda su me uzela pod svoje i unijela dašak zabave u moj asketski život: jedan dan smo na bazenu, drugi na ćevapima u Makedonki, a treći je rezerviran za belu u Patriciji. Bilo je tu i gledanja tekmi, odlazaka u kino, termina za mali nogoš… Spomenuta tri Osječaninina definitivno imaju ogroman udio u mojoj akademskoj diplomi i mom poimanju Grada na Dravi i to im nikada neću zapamtiti. Moje „lege“!

U Osijeku imam rodbinu, Osijek mi je dao i profesora Fijalu, izbornika Marija Bureka i suigrače iz Pravosa, sjajne momke i nezaboravne turnire u Milanu i Dublinu. Dao mi je i braću Smoje, Ivu i Marina, odlične nogometaše i još bolje ljude. Valentina „Tintu“ Babića, najvećeg boema među nogometašima i najvećeg nogometaša među boemima

Volim Osijek i zbog njegovih parkova, STUC-a, nekadašnjeg Indexa, pijace pa čak se i osječkog zatvora prisjećam s neskrivenom radošću… Danas sa suprugom i klincima često „zapalim“ u Zoološki vrt, pa malo McDonald’s i obavezno kino. Pa ti nemoj voljeti taj grad.

Ne volim Nogometni klub Osijek.

Nije to neka mržnja, ne daj Bože, nego ga jednostavno ne volim. Ustvari, navijam samo za dva kluba: Cibaliju, i bilo koga tko igra protiv Osijeka. Pravi navijači će to shvatiti i mišljenja sam da nema tu ništa čudno, u cijelom svijetu su upravo najveće netrpeljivosti u susjedskim derbijima. Gradski derbiji su davno ispričana priča, o milanskim, atenskim, liverpulskim, rimskim, buenosaereškim (ovo vjerojatno nije ni riječ?) i inim gradskim derbijima su napisane doktorske disertacije, o pokrajinskim (ruhrskim, galicijskim, slavonskim…) također. Jednostavno, to je geografija: što su klubovi bliže, manje se vole! Rijetko ćete sresti dva kluba iz istog grada koji žive u slozi i harmoniji, bez obzira koji rang natjecanja igrali.     

A na niželigaškim terenima je jednako vruće! Imao sam čast biti akter nekih od najžešćih lokalnih ogleda: LokomotivaDilj, Mladost Antin – Zrinski Tordinci, Tomislav Cerna – Slavonac Gradište… To su utakmice koje se odmah po izvlačenju parova zaokruže u rasporedu, prema njima se tempira forma, kolo prije se čistiš od kartona, uprava ponavlja mantru „samo ovo dobijte i možete ispasti“, čak se najavljuju i premije.

E sad, kad se uz spomenutu geografiju umiješa još jedan školski predmet, u ovom slučaju povijest, definitivno nestane kemije (hehehe, i kemija je školski predmet, igra riječi, bravo…). Za Arsenal i Tottenham, primjerice, taj se događaj odigrao 1919. godine kada su Topnici direktno utjecali na to da Spursi ne uđu u viši rang. Nakon toga, derbi Sjevernog Londona se prometnuo u jedno od najžešćih rivalstava, ne samo u Engleskoj. A takvih primjera je bezbroj… Za navijače Cibalije je događaj od 30. svibnja 1999. godine zadnji lijes u čavao ionako narušenom odnosu „dva slavonska prvoligaša“ i točka nakon koje nema povratka. Uzalud apeli razumnijih među nama „pa mi smo svi Slavonci, trebamo si pomagati, bla, bla, bla…“, to je završena priča.

   „El Slavonico“, kako je sjajno tu utakmicu „krstio“ novinar Damir Begović, zadnjih godina se ne igra. Cibalia je u 2. ligi i čeka bolje dane, dok NK Osijek doživljava procvat na svim poljima. Ipak, jedna stvar mi nikad neće biti jasna: kako tako ozbiljan klub s dugom tradicijom poput NK Osijeka, nema navijačku skupinu koja bi ga pratila? Ne mogu razumjeti da se nisu skupili neki momci i odlučili navijati za Osijek, napravili „krpe“ i dali si neko ime? Bodrili ga makar na domaćim utakmicama ako već ne „away“? Mogu shvatiti da Gorica, Lokomotiva ili Belupo nemaju navijače, ali Osijek …? Tek kad taj klub bude imao prave navijače, onda će naše rivalstvo biti potpuno.

Za one koji žele znati više: U svrhu pisanja ovog teksta , riječ „Osijek“ je korištena 14 puta…Tj. 15, ako brojimo i ovu zadnju.