POGLED S ISTOKA – Volim žene, pivu i Lokomotivu

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Hladni vjetar s Drave je pirkao kroz otvoren prozor automobila i baš mi je godio. Parkirali smo podalje od gužve….

– Znaš kakav je osjećaj zabiti gol u 90. minuti!? E, ovo ti je milijun puta bolje…

Tim riječima mi je prijatelj Ibro ponudio tri stvari na zadnjem sjedištu njegova BMW-a; smotanu novčanicu od 100 njemačkih maraka, osobnu iskaznicu (puno veću nego današnje) i na njoj šest, uredno izvučenih, linija kokaina.

Vrijeme radnje ’94., mjesto radnje osječka Tvrđa, točnije parkiralište nedaleko kluba Vega. Skoknuli smo na koncert Majki jer u ta (po)ratna vremena nismo propuštali niti jednu priliku za bilo kakvu budalaštinu. Na suvozačevom mjestu je sjedio treći junak priče, moj Imenjak.

Ma, neću vam ja to, znate da sutra imam tekmu… – neuvjerljivo sam odbio iako ni sam ne znam zašto.

Tragično je što sam u dobi od 18 godina drogom smatrao samo špricu, iglu i herion, a ovo sam doživljavao nekom vrstom razonode. Da su ponudili još jednom, vjerojatno bih „povukao“…

– Haha, jaka tekma, Lokomotiva!? Pa, ne igraš u Barceloni! Ne moraš, pico, bit će više za nas! – nasmijali su se i bratski krenuli dijeliti šest lajni.

Daleko će tebe dovesti ta tvoja Lokomotiva… – više sebi u bradu nego naglas je prokomentirao Ibro, vukući bijelo uz neizostavan uzvik svih štovatelja tog opijata 90-ih godina – Uuuu, JE- BO- TE!!!

Ibro, Imenjak i ja smo bili nerazdvojni tih godina i, iako različitih hobija i ukusa, super smo se slagali. Bili su fantastični momci, kad bi ih morao opisati u dvije riječi, rekao bih; pravi gradski frajeri!

Vidiš, ja se trudim naučiti nešto o nogometu zbog tebe, potrudi se i ti pa nauči nešto o motorima! – često mi je govorio Ibro, rugajući se mom poslovičnom neznanju o automobilima.

„Nogomet me izvukao iz siromaštva, sklonio s ulice i spasio od pakla droge, alkohola i kriminala!“. Ova rečenica bi bila odličan opis mog djetinjstva da sam odrastao na ulicama Fort Apachea u Buenos Airesu ili u favelama Rio de Janeira, takve priče se prodaju na tone. Ali, istina je nešto drukčija.

Odrastavši u najpitomijem naselju Vinkovaca i da želim frizirati biografiju, ne bih imao puno prostora; dobro situirani roditelji, Gimnazija, glazbena škola, falili su samo satovi baleta i francuski. Doduše, imali smo mi Kanovčani zapaženih akcija, ali da netko napravi top listu najopasnijih vinkovačkih kvartova, siguran sam da bi bili na posljednjem mjestu.

Međutim, Vinkulja kao grad je tih godina nudio sve postojeće poroke u svim mogućim varijantama. 

Sve ilegalno što se moglo kupiti u Birminghamu, Marseillesu ili Napulju, moglo se nabaviti i kod nas, uz jednu iznimku; oružja smo imali više nego svi oni zajedno.

Daj, konju, dođi makar na jedan trening, samo da vidiš… Znaš sve dečke, oduševit ćeš se! – uporni su bili Tomo i Veco, čvrsto odlučivši da me tog ljeta ’93. dovedu u Lokomotivu.

Nisam bio pretjerano zagrijan, svoju dnevnu dozu nogometa sam dobivao na „teniskom“, Lokosima ili Gimnaziji, ovisno o danu, ekipi i gužvi na terenima. Ipak, jedne noći u žestokoj pijanskoj priči sam im obećao da sutra dolazim na trening i nije više bilo nazad. Eto, tko kaže da čovjek pod utjecajem alkohola donosi samo loše odluke…

NK Lokomotiva je oduvijek bila, da posudim Barcin slogan, “més que un club”! Odmah mi se svidio interijer koji je pamtio sretnije dane, jedinstvena tribina poznata u narodu kao „čardak“ i teren s pogledom na Cibaliju. Klub bezobrazno bogate prošlosti, iz svakog kutka je vrebala neka požutjela slika, ukoso izrezan članak iz novina ili pehar osvojen 1954. u Derventi. Moraš osjetiti strahopoštovanje kad, kao klinac, kročiš u takav klub… “Tu će biti teško izboriti mjesto u prvih 11, vjerojatno nemoguće“, pomislih!

Šta igraš, majstore? – upitao me je, tog mamurnog petka, trener juniora Sučić.

– Igra u špici, napadač… – odgovorio je Veco umjesto mene.

– Jesi dobar?– zanimalo je trenera.

– K’o violina! – ispalio je Tomo.

– Dobro, sutra igraš u prvom timu, broj devet!

Inače, većina gradskih mangupa, bitangi i jebivjetara (ili jebivjetrova?) je, makar u jednom periodu svog života, zaigralo u Lokomotivi. Mene je u svlačionici dočekala slijedeća postava :

Goran Šemperović Šerpa

Mario Petrović

Boško Hardi Bole

Darko Rako

Goran Miličić Picajzla

Šimun Franić

Mladen Šarac

Zlatko Jocić Car

Dejan Kerić Kera

Damir Galović Dacko

Želimir Šimić Želja

Branislav Vidaković Bane

Tomislav Japundžić Brzi

Ronald Fabijan Ronica

Tomislav Koncul Tomo

Vedran Smilović Veco

Mario Bošnjak Mofor

Tomislav Đordić Bubi

Kad bi, tih godina, čovjek vidio ova imena, prije bi pomislio da je to popis uhićenih Ultrasa na Inker- Cibalia u Zaprešiću, nego nogometna ekipa. Bili smo vrlo osebujna družina. Možda nismo bili najbolji tehničari, vjerojatno taktički nismo znali puno, fizička sprema nam je bila katastrofa, ali… Ustvari, nema „ali“, to je otprilike to.    

„Kao skupina sociopata za koju nisu vrijedili nikakvi zakoni i moralna načela, kada su se pojavili, više su sličili čoporu bijesnih pasa, nego ozbiljnoj momčadi. Nisu znali previše nogometa, neki od njih čak su bili ekstremno netalentirani…Prozvani su – Luda banda.“  https://www.telegram.hr/sport/oni-su-bili-crazy-gang-toliko-grozni-da-ste-ih-morali-voljeti-zadnji-otok-amaterizma-medu-nogometnom-elitom/

E, u slavonsko-juniorskim okvirima bili smo kao FC Wimbledon, samo bez trofeja, a najbolje nas je opisivao grafit koji je dugo stajao na zidu stadiona…

Dakle, debitirao sam sutradan i ostao devet godina, sasvim dovoljno da Lokomotivu mogu zvati SVOJIM najdražim klubom. Kasnije su se neke ekipe ozbiljno približile toj tituli, ali Lokose nitko nikad ne može skinuti s trona!

Zaista se ne mogu sjetiti koji smo rang tada igrali kao juniori, ali protivnika se sjećam; Dilj, županjski Graničar, Kutjevo, Slobodnica, Željezničar iz Broda, Slavonija Požega…

Pripreme za tekmu su nam bile kao iz priručnika čuvenog nutricionista Paula Gascoignea, „10 stvari koje ne smijete napraviti noć prije utakmice“. U Radićevom bloku je radila jedna opskurna birtija imenom Calypso i to nam je postala baza subotom navečer. Smežurani starčići od 70 i kusur godina i minimalno 3 promila znatiželjno su gledali glasne, bahate klince kako se bore s velikim pivama. Karantena se nastavljala u gradu, red cuge u Veteranu, hamburger kod Sokrata pa fizički obračuni ispred BB cluba. Iz tog perioda datiraju i moji nadimci Mirotvorac i UNPROFOR koji su mi prišili bijesni suigrači jer sam gotovo svaku pizdariju pokušao smiriti.

A nedjeljno jutro pred polazak na utakmicu je bilo čista lutrija jer se  jednostavno nije znalo tko će se od igrača pojaviti… I u kakvom agregatnom stanju.

Možda bi bilo pošteno prema tim momcima da napišem pokoju riječ o našim nogometnim vještinama. Pošto smo o nogometu znali tek nešto više od jablanova koji su okruživali naše igralište u Lenijama, neku vrlinu smo ipak morali posjedovati da bi uopće sličili ekipi. E pa, imali smo ono što se ne može naučiti…

Dribling ti možeš usavršiti, centaršut izbrusiti, taktički se obučiti pa čak i popraviti brzinu… Ali srce, srce ako nemaš, ne možeš ga kupiti ili uzgojiti! A mi smo ga imali u  izobilju…

Znate onu sportsku frazu „pozitivan bezobrazluk“? E, mi smo posjedovali onaj negativan… Bili smo izuzetno borbeni i uporni tako da smo, unatoč spomenutim nedostacima, svima bili nezgodan protivnik.

Kao najveće rivale iz tih dana pamtim Graničar, s njima smo imali najžešće okršaje. U Županji smo se momački potukli za vrijeme utakmice i poslije nje tako da smo uzvrat čekali nestrpljivo kao što 7. b čeka ekskurziju u Rabac. Županjci nas nisu razočarali, došli su u punom sastavu i odigrali smo odličnu tekmu. Pinto, Bućko, Vujo, Kečo, Toma, braća Galović i ostali Olimpijci nisu uzmaknuli niti milimetra i time su zadobili naš respekt.

Kasnije u životu sam shvatio da je Sveti Gral imati ekipu koja je jednako fajterska, srčana i sportski drska kod kuće i na gostovanju. Ova Lokomotiva je bila takva, čak i luđa „na strani“ nego kući…

Nije iznenađenje što nitko od Lokomotivinih juniora generacije 93./94. nije napravio neku dojmljivu karijeru iako ste o pojedincima mogli, u godinama koje su slijedile, često čitati u novinama.

Doduše, ne u sportskoj rubrici, nego nekoliko stranica ranije. Većina je prestala s nogometom prelaskom u seniore. Ipak, brdo stvari proživljenih u toj prvoj godinu mog ozbiljnog bavljenja nogometom ću pamtiti i kad mi cimer bude gospodin Alzheimer, to iskustvo mi je puno pomoglo u kasnijim sezonama i klubovima.

Vecin gol Cibaliji direktno iz kornera, Tomini „tuneli“, Moforov zgoditak nosom (!?!) ili Ronicini i Vecini nezaboravni voleji za koji su nagrađeni dvogodišnjom zabranom igranja nogometa.

Pa, kako možeš biti kažnjen ako opališ loptu iz voleja?

Nitko nije spominj’o loptu…

Utakmicu generacije smo odigrali protiv vršnjaka iz Cibalije pobijedivši ih u prijateljskoj utakmici 4-2. Kad kažem „smo“, to uzmite s rezervom jer pisac ovih redaka nije igrao, bio je na maturalnoj ekskurziji u Budimpešti. Sad znate i razlog pobjede… Ciba je bila nakrcana tinejdžerskim zvijezdama, apsolutni favorit i sve osim 5 i više razlike bi se smatralo iznenađenjem. Eto, bilo je samo dva razlike…

Znate one sportske filmove kad skupina neprilagođenih i pomalo divljih momaka, unatoč minimalnim šansama i protiv svih prognoza, na kraju osvoji titulu!? E, ovo nije takav film, završili smo deveti u prvenstvu…

Tog ljeta ’94. završila je priča o prvoj i ujedno najluđoj ekipi u kojoj sam igrao… Ekipi koju nikada neću zaboraviti, iako moj psihijatar kaže da moram biti uporan, da redovno dolazim na seanse i da, s vremenom, možda uspijem.

Na slici: Malonogometna ekipa „Ševe, šege i mačevanja“, turnir na Lapovcima 1993. godine. Jezgro ekipe čine Lokomotivini juniori. Stoje: Grigić, Vujić, Bošnjak, Bešlić Čuče: Hardi, Smilović, Fabijan, Jurić i Koncul.

Ajde, povuci, lakše ćeš se uklopiti u ekipu vani… – lomio me Imenjak nudeći nove lajne bijelog u WC-u Vege dok sam ga pokušavao razumjeti jer je Bare tulio iz sve snage „…Iz sve snageeeeee“!

Da se uklopim?! Ne vjerujem da bi mi pomoglo i 20 deka koke ovako obučenom… – pomislih naglas gledajući se u ogledalo; široke Big star hlače, bijeli dres Penny Hardaway, plava jakna Yankees i crvena šilterica Redskins. Ne bi se uklopio ni u Cirque du Soleil, a ne na rock koncert.

Imenjak i Ibro su se ukrcali na vlak koji je išao na kokainski pogon, kasnije su presjeli na Heroin Express koji ih je mlade odveo, jednog u smrt, a drugog u zatvor i komunu. Iako je to tada izgledalo primamljivo, zabavno i mangupski, nisam kupio kartu… Odabrao sam drugi vlak. Mene je moja Lokomotiva sigurno dovezla do nekih drukčijih perona. Samo da mi je to napravila u životu, moraš je voljeti…

„Nogomet me izvukao iz siromaštva, sklonio sa ulice i spasio od pakla droge, alkohola i kriminala!“

Jebiga, možda i je….

Album sa samoljepljivim sličicama „Najtraženiji juniori svijeta“