POGLED S ISTOKA – Voulez vous coucher avec moi ce soir?

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Bordeaux je gorio tog popodneva!!! Hrvatska repka je pisala povijest na Svjetskom prvenstvu ’98., stručnjaci i komentatori su bili oprezni u prognozama, ali mi navijači nismo davali ni grama šanse Rumunjima u osmini finala. A Rumunji su redom bili, za tu priliku, „izblajhani“ Hagi, Ilie, Popescu, Munteanu, Petrescu… Odlična repka!

Pobijedili smo golom iz ponovljenog penala, a zabio ga je čovjek koji je bio vjerojatno najbolji nogometaš tih godina i najlošiji karakter u godinama koje slijede.

– Za neke likove je stvarno šteta što nisu umrli s 30 godina, ostali bi zapamćeni kao heroji. Ovako, poživjeli su dovoljno dugo da ljudi vide da nema tog gola koji može pokriti ljudsku pokvarenost…

Poslije meča smo umorno teturali sa stadiona, vruć ljetni dan i cjelodnevno navijanje je ubilo Boga u nama, ali ipak uspijevamo zakuvati sa Osječanima, što je tih godina na repki bila izuzetna rijetkost. Kuvanje, ne Osječani…

Kompletna vinkovačka navijačka postava se vraćala kući, umorna od svega, neki su bili već 20 dana na gasu. Ica i ja smo gulili 9. dan i bili potpuno mrtvi. Možda vam ne zvuči puno devet dana u Francuskoj, ali kad nemate kune u džepu, lutate dan i noć, a za spavanje se snalazite, umori čovjeka…

Je li adrenalin govorio iz mene ili sam možda hrabriji no što mislim, ali ja sam odlučio ostati i dogegat se do Lyona gdje za 4 dana igramo četvrtfinale sa strašnom Njemačkom.

Izgrlili smo se i izljubili, Želja Bilić mi je tutnuo u džep 100 franaka (oko 100 kuna), a Stipa Sertić dva sendviča sa zanimljivim sadržajem; kuhana jaja i rajčica. Na idućem raskrižju, svi moji su otišli desno dok sam ja skrenuo lijevo…

Napravih kratak rezime u glavi :

MINUSI – sam sam, gladan, žedan, umoran, bez novaca, nemam gdje spavati, trebam doći do 400 km udaljenog Lyona, svježe otuširan prekjučer…

PLUSEVI – igramo u četvrtfinalu s Njemačkom! I imam dva sendviča s jajima i paradajzom….

Razbio sam jednu novčanicu i s govornice nazvao starce u Hrvatsku. Ponosni su bili što sam tamo i što ostajem pa dok sam slušao njihove oduševljene glasove i poetične opise slavlja kod kuće, uhvatio me neki strah pomiješan s tugom. Tu kombinaciju osjećaja ću nazvati „struga“ i priznati da mi je za mog boravka u Francuskoj struga došla još samo jednom.

Žvačući posljednji zalogaj drugog sendviča, čvrsto odlučim napraviti dvije stvari; nikad neću postati vegetarijanac (oni naporni vegani tada još nisu bili ni izumljeni, valjda) i moram pod hitno naći smještaj jer se spuštala ta divna bordoška noć.

Parkovi i klupe nisu dolazile u obzir jer mrkli mrak u svakom velikom gradu izmami na ulice takve individue da bi ih Jason Voorhees i Michael Myers osobno, da slučajno nalete na njih, pozdravili s „Faljen Isus“ i maknuli se u stranu. Tu se definitivno nisam htio kockati.

Pogledat ću na videozidu Argentinu i Englesku, nešto ću valjda smisliti do kraja utakmice – razmišljao sam opušteno.

A tekma je bila takav bombon da se pamti i spominje više od samog finala! Zaboravio sam na sve svoje probleme zabavljajući se s ludim Englezima kojih je u Bordeauxu bilo podosta… Tu(lu)marajući gradom u sitne sate uočio sam požarne stepenice na jednom noćnom klubu koje su mi tog trenutka izgledale kao Stairway to heaven. U trenu sam bio na ravnom krovu, od gajbi i kutija složio utvrdu u kutu, raširio vreću za spavanje i sretan kao majmun na brodu od banana, zaspao! Muzika od susjeda sa donjeg kata mi je bila najbolja uspavanka, mislim da su Carnival de Paris pustili sigurno petnaest puta!

Ljetno francusko sunce me probudilo iznenađujuće kasno. Koliko kasno, to nisam znao jer nisam imao sat. Pozdravio sam svoju kućicu, mahnuo znatiželjnim stanarima na prozorima obližnjih zgrada i ravno u McDonald’s.

Obavio sam jutarnju higijenu, malo pogledao kako drugi jedu i pjehe do željezničke stanice. Nekoliko opcija je bilo u igri, kupnja karte za vlak nije bila niti u jednoj varijanti. Na štajgi sam uvidio da je Lyon udaljen dobrih 450 kilometara i da vožnja vlakom traje oko 6 sati. Što je najgore, vlak staje doslovno u svakom selu.

Nemoguća misija je izbjegavati konduktera šest sati, sigurno će me provaliti i istjerati u nekoj vukojebini gdje još u tajnosti djeluje Pokret otpora. Tim tempom ću stići eventualno na finale…

Ali, tada do izražaja dolazi vinkovačka snalažljivost… U Francuskoj voze možda i najbrži vlakovi na svijetu, čuveni TGV. Jure preko 300 km na sat i direktno spajaju velike gradove. Bez stajanja, što je vrlo bitno u ovoj priči, dakle ne mogu te izbaciti van. Iz Bordeauxa ne voze direktno za Lyon, ali voze Bordeaux – Pariz (udaljen 500 km) pa ParizLyon (još 400 km). Upravo sam te dvije rute prešao za nekih 4,5 sata i sretno stigao u Lyon u ponoć, bogatiji za poznanstvo s dva konduktera, četiri policajca i dvije kazne ukupne vrijednosti oko 1.200 franaka (dobro sam se sjetio, to bih morao platiti ovih dana op.a.).

KROASI!!! – dočekao me povik čim sam sišao s vlaka.

Oniži, sjedi gospodin mi se bacio u zagrljaj, diveći se dresu s kvadratićima.  

Prvi alarm mi se upalio, odrastavši u Vinkulji naučiš puno stvari, a jedna od njih je da u ponoć na lijonskoj štajgi ne vjeruješ onižem, sijedom Francuzu kojeg vidiš prvi put u životu.

Zove se Francois (čita se „Fransoa“, ima koje me i danas štrecne!), taksist je i obožava Hrvatsku!

Ideš spavati kod mene, bit ćeš moj gost! Jučer je obitelj iz Argentine gledala utakmicu u mom stanu, prespavali su i još su tamo! – oduševljeno je predlagao na odličnom engleskom.

Ne, hvala– ljubazno sam odgovorio pokušavši sakriti još nekoliko upaljenih alarma, jer je sve ukazivalo na zaplet nekog negledljivog horrora C produkcije – doći će prijatelj po mene, dogovorili smo se.

Dobro, pričekat ćemo ga zajedno. Ako ne dođe, ideš sa mnom – spremno je rekao.

Ne mogu reći, nije izgledao kao manijak, monstrum ili političar, više kao vodoinstalater iz mađarske verzije reklame za Calgon. Ali, u ovakvim okolnostima, njegova ljubaznost me užasavala…

Nema ovog mog, spavat ću ja na stanici, ništa se Vi ne brinite – rekoh mu nakon nekog vremena, kad sam uvidio da je mala mogućnost da će netko poznat po mene doći na željezničku stanicu u Lyon. Vjerojatno je jedan od razloga što se ni s kim nisam dogovorio…

Ne, ne, ne, inzistiram da makar odemo na piće i da ti pokažem grad. A i stanica se zatvara u 01.00, tko nema kartu i dokaz da čeka vlak, ne može tu ostati – uporan je bio Francois.

Sjeo sam s njim u taxi i razmišljao da sam poprilično glup. Isto tako, kontam da sam jači od njega, što nije bio nevažan podatak.

Krenuli smo u noćnu vožnju ulicama drugog najvećeg francuskog grada i, očekivano, raznih čuda se imalo za vidjeti; bijele rapere i crne transvestite, policajce u civilu i dilere u uniformi, stidljive prostitutke i agresivne umirovljenike…

Malo sam se opustio jer sa svakim smo stali na razgovor, predstavio me i zajedno nas je vidjelo brdo ljudi.

„Da me je mislio isjeći na komade, sigurno me ne bi pokazivao okolo i tako stvarao hrpu svjedoka…“, odagnao sam strah od jednog scenarija, dok mi je druga varijanta i dalje lutala po glavi poput muškarca u Ikei.

Idemo popiti jedno piće pa ćemo kući – reče Francois parkiravši taksi pred kafićem „La Republique“.

– KROASI!!! – odjeknulo je simpatičnim caffeom čim smo kročili unutra. Već sam se oguglao na uzvike oduševljenja kad bi me neznanci vidjeli, stvarno smo bili hit tog prvenstva.

– Sutra definitivno skidam dres i stapam se s gomilom… – pomislih umišljeno kao da sam u najmanju ruku Boban ili Bokšić.

Runde su stizale, pitanja sijevala, a ja sam se, što od piva, što od prijateljske atmosfere, potpuno opustio i isključio alarme. Uključit ću ih opet te večeri, ali bit će prekasno….

Tri piva su me dobrano zaljuljala jer su mi zadnji obrok bili jučerašnji sendviči (da, da, s jajima i paradajzom, shvatili smo op.ur.) pa se nisam puno opirao kad smo krenuli prema Francoisovom stanu.

Ako sam dotada i bio pripit, ulaskom u jednosoban stančić sam doživio potpuno otriježnjenje! Ne samo da nije bilo argentinske obitelji, nego NIJE BILO NI TELEVIZORA!!!

„Jučer je obitelj iz Argentine gledala utakmicu u mom stanu, prespavali su i još su tamo”, odjekivalo mi je u, očito izuzetno praznoj, glavi. Još kad je Francois zaključao ulazna vrata i izvadio ključ, nije bilo sumnje; ja sam najgluplji čovjek na svijetu!

Međutim, preča posla od izračunavanja IQ su bila preda mnom jer je domaćin natočio punu kriglu (!!!) votke, izvadio karte za tarot i rekao mi da sjednem na krevet. Jedini krevet u prostoriji, naglašavam….

Sjeo mi je neprirodno blizu, pristojno sam ga odgurnuo, a on nije prestajao vrtjeti te čudne karte i čitati mi budućnost…

„Nikad nećeš biti odvjetnik, evo, karte kažu…“, jedno je od rijetkih proročanstava koje sam zapamtio. I koje je, bome, pogodio…

Ti se prvi otuširaj, vjerojatno to želiš nakon ovako vrućeg dana…

Odjurio sam u kupaonicu uzevši ruksak i vreću za spavanje. Na sreću, ključ je bio u bravi, okrenuh ga dva puta… Uplašen kao rijetko kad u životu, u glavi sam vrtio moguće scenarije, a najgori mi se uporno i uporno vraćao; izići ću iz kupaonice, a vani me čekaju Francois i nekoliko prijatelja iste orijentacije koje je pozvao u međuvremenu.

Vrpao sam po malenoj kupaonici ne bih li našao kakvo oružje za samoobranu i našao sam samo fen i sapun.

– Možda da mu bacim sapun, on se oklizne i ja ga feniram do smrti? – niti u najtežim trenucima me nije napuštao moj upitni smisao za humor.

Nije mi se žurilo van i opet me je ošinula „struga“ na najjače. Osjećao sam se kao oni tupavi američki tinejdžeri iz već spomenutih horrora koji zaglave u napuštenoj kući sa serijskim ubojicom i onda donose fantastične odluke tipa: „Mogli bi se nas šest razdvojiti, tako ćemo biti sigurniji“ ili „Idem ja sam samcat po pomoć, vi budite tu.“ Logično da nakon nekog vremena počneš navijati za ubojicu…

Od sve muke odlučih se na brzaka otuširati jer tko zna kad ću opet imati priliku, zgrabih stvari i izjurih iz kupaonice! Francois nam je raspremio krevet (izgledalo je upravo kako i zvuči – strašno!) i mirno, poput Hannibala Lectera, izustio: „Lezi, brzo ću doći“.

Siguran kako ne ostajem ni sekunde više u ovom stanu, čekao sam da iziđe pa da se i potučemo ako treba jer „Više možete postići s lijepom riječi i pištoljem nego samo s lijepom riječi.“, još je davno utvrdio izvjesni Alphonse Capone, od milja zvan Al.

– Možda sam ipak ja sve to umislio i preuveličao, možda je vremešni gospodin samo pristojan i ljubazan? Zašto bi odmah morao biti neki seksualni manijak?

Dok sam pokušavao u glavi obraniti sirotog Francoisa, on je iz kupaonice izašao POTPUNO GOL, IMAO JE SAMO KOŽNE TANGE NA SEBI, ugasio svjetlo i krenuo prema meni!

U mraku sam ga odgurnuo i počeo galamiti da mi otključa inače ću razvaliti vrata, bacio sam nekoliko stvari sa stola na njega, a on je, vidno uplašen, počeo tražiti ključ.

Gdje ćeš sada u ovo doba, znaš da si u La Duschere, najopasnijem kvartu Lyona?! Vani sada luta vojska manijaka!

Ne vjerujem da ima većeg od tebe… – pomislih dok sam istrčavao van iz stana. Taj osjećaj izlaska na ulicu je bio nenadjebiv, svjež zrak nikad nije toliko godio. Trčao sam još neko vrijeme, smijući se i vrišteći od sreće, nije mi smetala ni kišica ni sumnjiva ekipa pred 0-24 trgovinom.

I dalje sam bio ljutit na sebe što sam se uopće doveo u takvu situaciju, ali u drugu ruku presretan što je ovako završilo. Našao sam jednu trafo-stanicu, popeo se na nju, raširio vreću pod krovićem i legao veseo kao rijetko kad…

Baš me zanima mogu li ikada biti sretniji nego sada?– upitao sam se, ni ne sluteći da najsretniji francuski dani tek dolaze…