POGLED S ISTOKA – Zanimanje navijač 3: Sila se budi

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Vraćajući se s Atalante (vidi kolumnu „Zanimanje navijač 2 : Priče iz davnine“) s prepunim ruksakom dojmova i s „glavom u balunu“, već sam kombinirao iduće gostovanje na koje ću se odvažiti.

Ta 1990. godina je donijela još jednu veliku novost u mom životu; prvi put sam promijenio klub za koji navijam. Više nisam bio fanatik Dinama vinkovačkog, postao sam Cibalijin vojnik (13. rujna 1990. godine je vraćeno staro ime vinkovačkom nogometnom klubu, op.ur.) Zaluđen nogometnim igralištem, a još više tribinama, dočekao sam tako i ’91., uredno pohodeći stadion Mladosti, lupajući „recke” na domaćim tekmama i, poput igrača s klupe, strpljivo čekajući novu priliku za nešto veliko.

Kad pogledam u retrovizor, posjedovao sam sve predispozicije za brzo odustajanje od navijačkog života; petnaestogodišnjak s Gimnazije, odrastao na Kanovcima, nevidljiv u gradu, nevidljiv na gostovanjima, tek tu i tamo koja ulična tučnjava…

Međutim, imao sam nešto, odnosno nekog, tko mi je širom otvorio vrata za ulazak među viđenije momke – velikog brata!

Marko je bio (i, zanimljivo, još uvijek je) dvije godine stariji i sa svojih 17 već je izgradio zanimljivu reputaciju u gradu, tako da sam, htio ne htio, idućih nekoliko godina bio „Grigićev buraz“. Brzo sam upoznao sve likove koje treba znati i, što je još bitnije, hrpu onih koje je bolje ne poznavati…

Markan, kao i vjerojatno svaki stariji brat u tom periodu života, nije bio pretjerano oduševljen kad bi se mlađi buraz negdje pojavio, strpljivo me je podnosio i živio s činjenicom da ga, tu i tamo, osramotim ponekom pikanterijom iz zajedničkog života.

Ne znam kako bi se moj navijački put dalje razvijao u mirnodopskim uvjetima, ali rat mi je otvorio oči i pomogao da zauvijek odjebem Dinamo (Z) i počnem navijati samo za klub iz svog grada. Dakle, mogu reći, kao i pojedini  vinkovački poduzetnici, da sam ja od rata profitirao!

A spominjući već rat, dozvolite mi malu digresiju….

Često ponavljana laž nakon nekog vremena će postati  općeprihvaćena istina. Jedna takva, grubo bi bilo reći laž, ali jedan mit iz tog perioda me svakog proljeća iznova naživcira!

Domovinski rat je počeo na Maksimiru 13.svibnja 1990. godine!

Kad čujem tu rečenicu, momentalno mi se zacrni pred očima…

Iz poštovanja prema većini sudionika tog događaja na Dinamovom stadionu, neću upotrijebiti riječ „glupost“, ali ta konstatacija bi bila najbliže istini.

Jedna neodigrana utakmica, navijački obračuni, brdo milicije, „Grande Boban“, deseci razbijenih glava, stotinjak privedenih i, hvala Bogu, niti jedna žrtva stavljaju ovaj događaj u kolektivnu memoriju svih i zasigurno je veliki, rekao bih i povijesni, događaj.

Ali, proglašavati to početkom Domovinskog rata, uvreda je sve istinske branitelje i žrtve kasnijeg pravog rata…

Ne želeći kolumnu potrošiti na detaljan opis zašto je tomu tako, evo samo kratak podsjetnik na nekoliko događaja koji su se odigrali nakon „početka Domovinskog rata“ u Maksimiru. Fokusirat ću se na sport, bez političkih, estradnih i društvenih događanja.

– uredno je odigrano iduće prvenstvo Jugoslavije 1990/91. Dakle, ne iduće kolo, nego kompletno prvenstvo! Srpski klubovi su bez problema putovali u Hrvatsku i obratno, a ista ta Crvena zvezda je na Maksimiru odigrala utakmicu točno 370 (!!!) dana  nakon „početka rata u Hrvatskoj“.

– hrvatski su nogometaši (posljednji put!) u sastavu Jugoslavije nastupili u Beogradu 16. svibnja 1991. u pobjedi 7:0 nad Farskim Otocima. Igrali su: Tomislav Ivković, Robert Jarni, Zoran Vulić, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban, a s klupe su ušli Dražen Ladić i Davor Šuker.

– hrvatski sportaši su nastupali za reprezentaciju i u ostalim sportovima, a čak 13 mjeseci kasnije (!) na Eurobasketu u Rimu nastupaju Kukoč, Rađa, Perasović i Komazec. Za reprezentaciju Jugoslavije, jasno… Jedan od njih na novinarsko pitanje hoće li i dalje igrati za Jugu, odgovara: „Pa naravno, a za kog’ drugog?!“

– uostalom, kakav je to rat u kojem gotovo jedanaest mjeseci nitko nije poginuo?

Pitate li me je li rat počeo u Pakracu, na Plitvicama ili u Borovu Selu, neću vam znati odgovoriti, ali ću definitivno znati kad i gdje NIJE ZAPOČEO!

Ako mislite da sam se uozbiljio u pisanju, što ćete pomisliti za iduće rečenice;

Vinkovačka navijačka scena na prijelazu iz ’91. u ’92. egzistira na nekoliko lokacija i u nekoliko podružnica.

Jezgro, glavnina i elitni dio navijača se nalazi u Vinkovcima i okolnim selima te sudjeluje u obrani grada i ratnim akcijama. Primirja i slobodne dane koriste za odlazak na utakmice.

OK, mogu i ozbiljno kad hoću, ali vratimo se mi na tvorničke postavke…

Velik broj momaka, premladih za „kalaš“, a prestarih za sličice, nalazi se u Zagrebu u svojstvu izbjeglica i prognanika. Nevolja nas zbližava tako da i dojučerašnji ljuti kvartovski neprijatelji zaboravljaju (pra)stare nesporazume i svi se držimo zajedno. U glavnom gradu su se iskristalizirale dvije baze koje su postale dnevni boravak većini Vinkovčana tih mjeseci…

Karaka – nekada fensi kafić koji će svakog starog purgera asocirati na okupljalište Dinamovih nogometaša šampionske ’82. tih je ratnih dana postala neosvojiva utvrda Ekipe Vinkovci U-17… Savršena lokacija na tromeđi Trg-Gajeva-štajga zadovoljavala je većinu tadašnjih potreba tinejdžera iz provincije. Uopće nisi morao dogovarati gdje se nalazite poslije škole, odakle se ide na tekmu ili gdje stiže starija ekipa s fronta. Postojala su samo dva mjesta : Karaka i…

Pub – podrumski kafić kratkog imena, smješten tik uz Mimaru… Biljar, spotovi na MTV-u, poker-aparati (umro u najgorim mukama onaj tko ih je izumio!) i jeftina cuga. Na spomen Puba, na pamet mi pada najsinhroniziraniji fizički obračun koji sam ikada vidio, izgledao je kao u režiji Johna Wooa… Uglavnom, Njoka i Vugla su najglasnijeg momka iz skupine koja je sišla u lokal s rečenicom „Di su ti Vinkovčani?!“ tako skladno i uigrano istukla, kao da su to vježbali mjesecima. Čista poezija!

Treća bitna podružnica je Vinica kraj Varaždina gdje je nekim spletom okolnosti, u bivšoj vojarni JNA, bila smještena poprilično brojna kolonija vinkovačkih srednjoškolaca. Vrlo zajebana ekipa, od neprocjenjivog doprinosa na gostovanjma u Varaždinu i Zagrebu , a posebice na domaćoj Cibinoj tekmi u Čakovcu (da, Cibalia je te 1992. godine bila domaćin u Đakovu, Požegi, Zagrebu i Čakovcu).

Na slici : Ekipa Vinkovci u Varaždinu 1992. Par minuta kasnije ostajemo bez transparenta i kreće kaos… (privatni album)

Sudbina je htjela da baš Cibalia odigra prvu utakmicu prvog prvenstva Hrvatske i to baš na Maksimiru. U prvoj minuti smo popili prvi gol, ali to nije teme današnje priče. Da mi je vračara nakon Atalante gledala u dlan i kazala; „ Opet ćeš se naći na maksimirskom sjeveru za nešto više od godinu dana i još jače ćeš navijati, ali PROTIV Dinama!“, vjerojatno joj ne bi dao ni lipe za tako loše predviđanje.

Skupilo nas se oko 200, kad se raširimo možda i 250 i najavili smo točno ono što HNL može očekivati od nas idućih trideset godina. Bili smo glasni, originalni, neumorni, duhoviti… I bezobrazni, izrazito bezobrazni!

Svatko tko je ikada zalutao u navijački kop, nije mogao ne primijetiti da, uz standardne navijačke pjesme, ponekad čuje neku koju bi očekivao u svatovima, crkvi ili kirbaju, ali na stadionu nikako!

Sastavljajući Top 5 najčudnijih i najbesmislenijih navijačkih napjeva te godine, ovi dragulji su se borile za vrh. Uvredljive, nacionalističke, vulgarne i pogrdne pjesme nisu u konkurenciji, one će imati svojih posebnih Top 100.

Na petom mjestu smjestio se poklik „Minobacači!“ uz koji bi u nastavku neizostavno išao „Ve – Be – eR, Ve – Be – eR, Ve- Be- eeeeeeR!“ . Čisti revolt što je kod nas rat, a kod vas, eto, nije….

Četvrtu poziciju čvrsto drži napjev „Vinkovčani travu kose među nogama...“. Molim vas, nađite u svom pretrpanom rasporedu 3 minute i 26 sekundi i poslušajte original po kojem je nastala naša obrada, nećete zažaliti! Cijela pjesma je dragulj pa zamislite zagrljenih tristotinjak, katkad i više, konja kako zborno urliče… Osobni favorit je stih od 1:17 do 1:32 !

 „501, 501, Diesel biti neće, slavonska je šuma, rodila se puma…“, iako vam ova pjesmica na prvu zvuči kao da nema previše smisla, kad se malo zadubite i zagrebete po površini, shvatite da UOPĆE nema smisla. Navodno je inspiracija bio hit Satana Panonskog „Lepi Mario“ i njegov stih „Novi Zeland ima šume, a Jamajka uzgaja pume. Patike Adidas“, što, morate priznati, zvuči kudikamo logičnije.

Na sjajnom drugom mjestu nalazi se bezvremenska uspješnica „Sestra mi je poručila da se udaje“, koja je putem novoselske ekipe stigla na tribinu i izvođena u trenucima posebne euforije. Vjerujte na riječ, zvuči fantastično kad zagrmi. Refren posebno!

Na samom se vrhu neprikosnoveno već 30 godina, sa tendencijom ostajanja na tom mjestu do kraja vremena, nalazi revolucionarna

„Ne treba nam Srbija,

a ni Hrvatska,

Vinkovci i Vukovar

jedna krajina!“

Objašnjavati glupost i kretenluk ove šansone nema potrebe, jednostavno ću reći da je to također bio izraz bunta, revolta i svojevrsnog očaja na događanja u istočnoj Slavoniji. Kad takvu pjesmu iz Vinkulje na tribinu donesu momci netom izišli iz blatnog rova prve linije, tko smo mi da je propitujemo. Pjevana u trenucima očitih sudačkih previda i kao odgovor na provokacije zagrebačkih navijača tipa „Idite u Caritas“.

Dakle, odigravanjem prve utakmice u HNL, dobili smo priliku upisati se u povijest navijačkog pokreta. I iskoristili smo je na najgori (čitaj: najbolji!) mogući način pa ako ikada u križaljci vidite „6 slova, okomito:  Prvo gostovanje, prva bakljada, prvi prekid i prvi neredi u HNL-u!?“, ponosno upišite ULRTAS.

Na slici; Vinkovčani na Maksimiru, 28. 02. 1992. godine, HAŠK Građanski – Cibalia 2:0. U moru „povijesnih“ utakmica koje  klubovi odigravaju pet-šest puta godišnje, ova tekma s pravom nosi taj epitet! (privatni album)

Redovniji čitatelji ovih kolumna su možda primijetili da se trudim biti realan i objektivan glede tema o kojim pišem. Koliko sam u tome uspješan, dalo bi se razgovarati, ali stvari pokušavam sagledati kroz neutralne naočale, uključujući više razum, a manje emocije. Tako želim pisati i o Ultrasima, sa svim našim manama, nedostacima i toj jednoj jedinoj vrlini koju posjedujemo, ne koristeći osnovnoškolske pridjeve „najbolji“, „najluđi“, „najjači“….

Ali, tu večer u Zagrebu smo doslovno pomeli Bad Blue Boyse! Tukli smo se od stadiona skroz do Kvatrića… I još danima kasnije…

Moja zagrebačka epizoda je trajala do lipnja ’92. i kraja školske godine (2. razred, V. Gimnazija, čvrsta trojka!), kad sam se vratio kući i ozbiljno zacrtao na više nema odgađanja: moram odlučiti što želim od života i kako vidim vlastitu budućnost!

Za tu odluku sam si dao razuman rok od 20 godina, a u međuvremenu sam planirao otići na pokoju tekmu…