POGLED S TRIBINE – Probaj, šta te košta…?

PIŠE: Ivan Grigić – Šinko

Šinkili moj, nisam proš’o na probi u Austriji… Kakav je to tamo cirkus bio, to je teško za ispričati, a kamoli za povjerovat!

Znate onaj, često korišteni izraz, „noćna mora za obrambene igrače“? E, Miroslav Bojko je doslovno bio moja noćna mora pred jednu utakmicu, ali o tome nekom drugom zgodom. Ovom prilikom mi je Bole, ime koje izaziva poštovanje kod velikog broja ljubitelja nogometa u Hrvatskoj, bilo da se radi o igračkoj ili trenerskoj karijeri, ispričao najneobičniju priču o probama ikada, a konkurencija je žestoka.

 – Došao sam u klub nakon cjelonoćne vožnje autom o svom trošku, naravno. Rečeno mi je da ću odigrati jednu utakmicu na osnovu koje će me procijeniti. Dobro, rekoh, spreman sam, sam ću ih sve pobijediti.

Vidi, ja bih ih vjerojatno i pobijedio sam da se igrao sport kojim se bavim, dakle klasičan nogomet  11 protiv 11. Ali ne, na terenu bilo 40 igrača! Da, četrdeset(!?!). Dakle, ne može se nitko sastati sa loptom, ne znaš di udaraš, ne možeš se okrenuti…

Nakon prvog poluvremena, trener je rekao da su samo dvojica zadovoljila, a da su ostali slobodni. E da, ta dvojica su slučajno došla s trenerom u autu…

Bole moj, sada s odmakom od neke 24 godine, moram ti priznati da mi je izuzetno drago što tada nisi prošao. Te 1998. u proljeće si potpisao za drugoligaša Cibaliju, zabio 14 golova u polusezoni + još 2 u kvalifikacijama i bio najzaslužniji za naš povratak u elitu!

Da si u životu odigrao samo tu polusezonu, nama dosta!!!

Na slici: 03.06.1998. Segesta – Cibalia, kvalifikacije. Miroslav Bojko iz „teško ranjenog kuta“ postiže gol vrijedan 1. lige!

Živeći u nogometnim krugovima , sličnih priča sam se naslušao toliko da sam već pri nečijem odlasku na probu, pomalo zlobno, predviđao ishod.

– Vidi, doći ćeš tamo, odigrati odlično, zabiti dva gola i asistirati za treći! Ali, šta reći, predsjednik doveo svog igrača i on je potpisao ugovor. Sam ćeš morati platit smještaj i put nazad, ali ti je barem ostalo dobro iskustvo… I trenerka koju si slučajno ponio kući.

– Sve je prošlo odlično, trebao si sutra potpisati, ali taj sportski direktor koji te obožavao, dobije otkaz! Došao novi koji je doveo svog igrača, a tebi rekli da dođeš iduće godine.

– Bit ćeš odličan, ali jednostavno nisi mogao doći do izražaja jer te ekipa u startu nije prihvatila. Igraš na mjestu domaćeg momka, rođenog Austrijanca/Nijemca/Albanca i cijela ekipa se urotila protiv tebe, nitko nije dodavao loptu jer ne žele stranca, žele da ostane njihov prijatelj!

– Zamisli, odigraš odlično sve tri probne utakmice, ljudi oduševljeni, dogovoriš sjajne uvjete i šta se dogodi?! Tvoj menadžer odluči tražiti veći ugovor da bi on mogao dobiti više novca, ovi ne pristanu i, jebiga, vraćaš se kući.

– Vrhunski si igrač, točno onakav kakvog traže, samo što su sada u financijskoj krizi pa ti ne bi mogli ispuniti ono što ste dogovorili. Odigraj ovu sezonu za stan i hranu pa ćemo vidjeti iduće godine, klub trebaju kupiti neki talijanski Švicarci ili švicarski Talijani, gotova je to stvar!

– Taman kad si trebao potpisati četverogodišnji ugovor, izbije državni udar i, logično, sve propadne.

Mislim da se nitko nikada nije vratio sa probe i rekao „jebiga, nisam ja za tu ligu, ljudi su bolji od mene, lete terenom.“ 

Unatoč svemu, s neskrivenim divljenjem sam gledao prijatelje i poznanike kako hrabro i s mudima odlaze u takve avanture ne znajući što ih čeka, nebitno radi li se o klubu iz susjedne županije ili vijetnamskom prvoligašu.

Imali su srce i ganjali snove, koliko god to otrcano zvučalo, i samim tim svaki taj momak kod mene ima plus, što im, siguran sam, ne znači baš puno.

Ako razmišljate o odlasku na probu, iz tuđih iskustava ću vam dati par savjeta :

  1. Budite u top formi, nemojte ići nespremni. Da bi nekog impresionirali, morate dati najbolje od sebe, a to ne možete ako se sedam zadnjih dana niste trijeznili.
  2. Ponesite svoje razgažene kopačke, nikako nove, netom kupljene za tu priliku od sumnjivog, tetoviranog dilera s Kanovaca (žuljevi zagarantirani).
  3. Ignorirajte sva obećanja i ponesite popriličnu svotu novca, ovisno o udaljenosti destinacije, možda će zatrebati za smještaj, hranu i put nazad kad vam se menadžer prestane javljati na pozive.
  4. Ne vodite nikog sa sobom, pogotovo ne curu, ženu, djecu… Zna biti jako stresno i skupo, lakše ćete to prebroditi sami, koliko god to čudno zvučalo.
  5. Bez obzira u koji rang natjecanja dolazite, ponašajte se skromno, pristojno i s respektom prema domaćinu. Ako vas svlačionica prigrli, obavili ste 90 % posto posla.

Da, definitivno je postojala ta jedna doza ljubomore na momke koji su se odvažili na takvu avanturu. Gledajući njih, gledao sam sebe koji je imao nekoliko konkretnih ponuda za otići na probu, ali nikad se nisam odvažio. Da budemo jasni, nisu to bile neke extra lige i klubovi, iako je taj dio čak i manje bitan. Važnije je bilo ono uzbuđenje dolaska u novu zemlju, grad i svlačionicu. Ipak, jednu priču vam moram ispričati…

– Dođi kod nas, imati ćeš veću plaću nego Bartolović u Cibaliji!– bio je jedan od argumenata kojim me je Zdravko Grbac, sportski direktor NK Virovitica, pokušao navabiti tog ljeta 2002. godine.

– Trener Vukušić ti je tu, a i tvoji Vinkovčani Ratković, Novoselac, Bereš i Miličić.

Upravo sam se vratio sa Svjetskog prvenstva, malko me je još pucao „jet-leg“ pa sam dane provodio na Banji ležeći i razmišljajući o budućnosti. Ustvari, samo ležeći…

Mjesec dana ranije ušli smo s Diljem u 2. ligu, imao sam 26 godina i nije mi se išlo iz Vinkovaca, pogotovo ne u neki anonimni trećeligaš 155 kilometara udaljen od Emporija.

Na slici : i    1 Djed Mraz

                     2 Jacka

                     3 Cole

                     4 Ultrasa

                     5 Cibalijinih prinčeva

Da ne idem sad u opširne opise pregovore, jer to nije tema ove priče, stisnut ću to u trap verziju na ovu stvar.

Pozivi, davljenje, dogovor, plaća

Rale, ekipa, združena braća

Ugovor, vojska, kopačke, pila

Pripreme, Tonko, Virka, idila…

Virovitica je bila vrlo poželjna udavača tih dana i oblijetali su je mnogi udvarači (čitaj: nogometaši). U klub je ušao novi gazda i nije štedio novaca, a to se među nogometnim plaćenicima brzo pročuje.

Tih prvih dana nas je bilo nekih tridesetak u svlačionici, od toga desetak „domaćih“ i mi ostali sa strane. Nitko još nije ništa potpisao, ali postojala je jasno vidljiva razlika između igrača na čijem je dolasku klub inzistirao od onih koji su sami došli na probu.

Sale je došao sam. Visok, šutljiv, nenametljiv, pristojan… Osim ovog „visok“, sve redom epiteti koji će ti u nogometu više štetiti nego koristiti. Živio je u Osijeku ili okolici, igrao do tada u Grafičaru i odlučio probati.

U takvim situacijama nemaš puno vremena za neko povezivanje jer već idući trening možeš čuti da su se zahvalili nekom igraču prije nego što ste uspjeli izmijeniti telefonske brojeve. Mi Vinkovčani smo se držali zajedno, domaći su bili drugi klan, a ostali su bili razbijeni u omanje grupice.

Dok nam ne nađu adekvatan smještaj, Sale i ja smo spavali u motelu na benzinskoj stanici. Dovoljno mi je bilo pola sata da provalim da je  vrijedan momak i prava poštenjačina. Igrao je stopera i upravo tako je i izgledao, a došao je onako kako se na probu i dolazi: spreman, gladan i željan! Na treninzima i utakmicama je letio, bio je neprelazan i ne sjećam se da je jedan duel izgubio. Pohvale na njegov račun su pljuštale kao šamari na kirbaju u Soljanima.

Ja sam, kao i na svake pripreme u životu, došao poprilično zapušten. Inače u pauzi, pogotovo zimskoj, nabacim pokoju kilu, ne živim nimalo sportski pa svake pripreme ubiju Boga u meni. Treba mi minimalno tri tjedna da dođem sebi i onda to polako sjedne na svoje mjesto.

Predstavljen kao veliko pojačanje, na treninzima i pogotovo utakmicama, taj epitet ničim nisam opravdavao do te mjere da su, kasnije sam saznao, predsjednik i direktor tražili sastanak sa trenerom Vukušićem.

– Šjor Tonko, ne želimo dovoditi u pitanje Vašu stručnost, ali jeste li Vi sigurni za ovog Vašeg Grigića. Bez uvrede, ne izgleda nam kao materijal ni za 2. županijsku ligu, a mi napadamo 2. hrvatsku!?

– Ništa se vi ne sekirajte, kad malo nadođe, letit će terenom…

– Dobro, vjerovat ćemo Vam, ali razmotrite mogućnost, dok još nismo ništa potpisali, da umjesto njega angažiramo Saleta, samo to mjesto lijevog stopera nam je upitno. Puno manje košta, igra odlično i mislimo da je bolje rješenje u obrani? A ne možemo obojicu ostaviti…

E sad, ovaj prvi dio razgovora sam rekonstruirao iz kasnijih priča s glavnim akterima i 99% je istinit, ali odgovor trenera je 100% autentičan jer se sjećam izraza koji će upotrijebiti svaki nogometni zaljubljenik stariji od 50 godina.

– Ne dolazi u obzir, gospodo, Šinko je za njega televizor u boji!

Tom rečenicom je okončan sastanak, kao i Saletov boravak u Virovitici. Nikom nije bilo jasno zašto mora otići, svi su se čudom čudili, a ja sam tek kasnije saznao za sve što se događalo iza kulisa. I nije mi bilo pravo…

Sale i ja se poslije tih priprema više nismo ni vidjeli, očito je da, kao i pisac ovih redaka, nije napravio bogznakakvu karijeru jer nisam ni pročitao ništa o njemu. Bilo mi ga je jako žao, dovoljno mi je bilo da se stavim na njegovo mjesto i zamislim kakav je osjećaj kad ti nanesu takvu nepravdu.

Nakon njegovog slučaja, imao sam puno više razumijevanja za momke koji dođu s probe s pričom da su „žrtve zavjere“ jer sam direktno bio uključen u jednu, i to u ulozi glavnog negativca.

U jednu stvar sam siguran. Sale, onakav dobar kakav je bio, nikad nije sjeo u birtiju i rekao (iako bi imao puno pravo):

– Ma, lega, nisam prošao na probi, šta da ti kažem!? Igrao sam odlično, lega, svi su me hvalili i trebao sam potpisati ugovor, lega. Ali, lega, trener doveo svog igrača, lega, i on je morao ostati, garant su u „talu“, lega, i dijele njegovu plaću pola-pola, lega! Kakav je igrač? Ma, letva obična, lega, ne može igrati ni pred zgradom…