Političari NE znaju upravljati Cibalijom – empirijski dokazano kroz 30 godina!

Bila ona udruga građana ili dioničko društvo, Cibalia je uvijek bila u rukama političara. Pa čak i u vrijeme samoupravnog socijalizma, simbol Vinkovaca uvijek bio igračka u rukama tada „funkcionera“, a danas dužnosnika“. Dakle, vrijeme i sustavi se mijenjaju, no glavni glumci ostaju iz iste večernje škole.

No, unatoč svim raspoloživim sredstvima, klub je uvijek grcao u upravljačkim problemima koji su za posljedicu imali nenormalne financijske gubitke. Isti su se protupožarno rješavali pretvorbama, privatizacijama, dokapitalizacijama ili, po (ne)normalno novom, portugalcima“, „švicarcima“, „talijanima“ i „nijemcima“. A nikada DORH-om, USKOK-om, poskokom i ostalim –kokovima.

Pa se onda normalno nameće pitanje; kako političari uspiju prikazati da su uspješni u upravljanju gradom, ali ne i Cibalijom?

Za odgovor na to pitanje potrebno je najprije ući u model funkcioniranja lokalnih političara. Njihov je jedini zadatak dobro obećati, a ako je to obećanje još u razini ostvarivog, onda je on i uspješan. Kad raspolažeš s 300-tinjak milijuna kuna godišnje i potrošiš ih na udžbenike (nitko te ne pita daju li ti udžbenici uspješne učenike), ceste (nitko ne propitkuje kvalitetu i opravdanost pojedinih cesta), dječja igrališta (rijetko tko pita stoji li voda na njima poslije svake kiše ili ne…), energetske obnove (zapravo, obične fasade!) i sl., nema tu mjerljivosti koja jamči buduće koristi. Postoji mjerljivost, ali samo ona vidljiva – sadašnja.

Razlika je upravo u tome što političar u svom svakodnevnom radu ne mora misliti o rezultatima, već samo o dojmu koji jedini donosi nove mandate.

Tako nije bitno hoće li npr. na Kanovcima izgraditi pet dječjih igrališta ili će dva niknuti na Kanovcima, a po jedno u Novom Selu, Centru i Slaviji. Važno (mu) je da na kraju može reći – napravio sam pet igrališta. Gdje? Nebitno. Kakvih? Nebitno. Po kojoj cijeni? Još manje bitno. Tko će ih održavati? Nitko nikad!

Međutim, u sportu stvari funkcioniraju na razini koju prosječni (i uglavnom potkapacitirani) političar ne može razumjeti. Na razini – rezultata. Egzaktnog mjerila, jedinog relevantnog u sportu. U kojem ne možeš skriti (ne)rad jer ti se on prije ili kasnije vrati ili kao bumerang u glavu. Ili kao zlatna koka. Nije sport cesta koju ćeš zakrpati ili vodovodna cijev koju ćeš popraviti kudeljom.

Sport je ono što ti unutar kalendarske godine daje odmah odgovor – uspješan si ili nisi!

U sportu ne možeš obećati da ćeš biti među prvih pet u Drugoj ligi jer to nikoga ne zanima. Ne možeš reći: „Ostvarili smo fantastičan rezultat četvrti smo u ligi!“. Jer, netko će primijetiti: „Da, ali u Drugoj ligi!“. Stvar je, dakle, mjerljivosti. Pojma nedokučivog za političara u Vinkovcima.

Empirijski dokazano na vremenskom uzorku od 30 godina.