Popularna kultura, mediji i noviji tekstovi u čitankama iz Hrvatskoga jezika

Piše: Matej Delaš

Kada se prije približno šest godina donosio prijedlog tekstova koji su trebali osuvremeniti tako siromašne i neugledne čitanke te naći se na popisu djela za cjelovito čitanje, nastala je rasprava o tome što svakako mora ostati, što se svakako ne smije primiti (jer bilo bi štetno) te što bi za tako napaćenu naciju značilo ostati bez Marulićeve „Judite“ na spomenutome popisu. Ne treba dodavati što je tko dodavao: povremeni tradicionalisti, koji su svoj identitet osjetili ugroženim, vikali su da je to napad na hrvatsku kulturu, iako svjesni da zapravo većina (među kojima je i većina njih) „Juditu“ nikada i nije cjelovito pročitala; nazovibože progresivci, uvijek onako razumni i skloni stručnomu komentaru, vikali su (potpuno stručno) da se „Judita“ ionako ne razumije te da je dobro razmisliti o modernosti (možda i o Čorbinoj poetici); dok prosječan srednjoškolac, sklon statusarskomu izrazu, nije znao što ga točno snalazi takvim odlukama i prijedlozima politike čija je uvijek zadnja (a nečija mora biti kad je već struka heterogena).

Čak i tada nalazili su se Arsenovi tekstovi u čitankama, za lektiru su se (pokraj triju obaveznih naslova) preostalih šest ili sedam davali često po izboru učitelja/nastavnika, pojedini udžbenici za gramatiku donosili su vrlo suvremene teme (kako usporiti starenje, veliki znanstvenici i izumi), šesti je razred na lektirnome popisu imao poeziju i prozu o Domovinskome ratu (koju bih obradio u dvosatu), a k tomu suvremenosti je bilo koliko hoćeš u projektnoj nastavi gdje su se učenici upoznavali sa suvremenim glazbenicima, filmskom industrijom, sitcomima, igranim filmovima, suzbijanjem diskriminacije i ostalim simbolima progresivnosti koji, kad ih ugradite u kurikul sedmoga razreda, zauzmu puno prostora, vjerovali ili da. O tome kako je popularna kultura zaživjela u čitankama nakon 2018. godine, prve godine Eksperimentalnoga programa, pitali smo Anitu Šojat, autoricu nekolicine čitanki i udžbenika Školske knjige, članicu SRS-a za izradu kurikula za Hrvatski jezik, te istražili nastavni sadržaj u Profilovim čitankama.

Područje kultura i mediji donijelo je obilje novih tekstova u čitankama Snaga riječi. Učenici će tako u sedmom razredu obraditi svima dobro poznatu pjesmu The Beat Fleet, Lud za njom uspoređujući identitet i popularnu glazbu, djela klasične književnosti i popularne kulture. Reklame i medijske poruke analizirat će na tekstu Dubravke Oraić Tolić, Coca-Cola, a globalne fenomene proučavat će na tekstovima Dubravka Jagatića, K-Pop – kako je glazbeni proizvod azijske pop kulture zaludio svijet i Stephenie Meyer, Sumrak. Proučavat će i supkulture na prvom mjestu društvene ljestvice na tekstu Influenceri, gameri, youtuberi, blogeri, vlogeri i stripu Krešimira Zimonića Zlatka – Crna i bijela u boji. Kako mediji mogu utjecati na društvenu sredinu, saznat će kad budu kritički promišljali o popularnoj televizijskoj emisiji Ivane Paradžiković Provjereno – tvrdi Anita Šojat.

Svakako treba dodati da u nakladničkoj kući Profil kao i u Školskoj knjizi napreduje (nadam se trajno i zdravo) poticanje primjene digitalnih alata u nastavi Hrvatskoga jezika. Iako bi ih se mnogi najradije riješili, uz pravilno doziranu uporabu za domaću zadaću, neko vrijeme uz česte asistencije učenicima i uzevši u obzir poticanje učenika na stvaranje digitalnim alatima, ne može se tako jednostavno tvrditi da im u nastavi nije mjesto – više ne.

Malo drugačiji iskorak od školskoknjižnoga čini nakladnička kuća Profil. Tekstovi Jorgea Bucaya „O književnosti“ i „Jadne ovce“ nalaze se u čitankama Šestica i Sedmica, Gibonnijeva „Cesarica“ obrađuje se zajedno s Lucićevom pjesmom „Jur nijedna na svit vila“ u sedmome razredu, tekstovi Anđelka Jurkasa i Lane Ciboci o medijskoj pismenosti i popularnoj kulturi rabe se kao predlošci u šestome i sedmome razredu, „Nikica“ autora Sempea i Goscinnija (odgovornih za popularnu seriju „Lucky Luke“, za one koji ne znaju ili ih ta dva imena asociraju na nešto) nalazi se u čitanci za peti razred, u raznim je čitankama već objašnjen pojam klikolovke, točnije senzacionalističkih naslova iza kojih ne stoji baš ništa itd. Naravno, imena poput Ivana Kušana, Mladena Kušeca, Vesne Parun, Dobriše Cesarića, Grigora Viteza, Antuna Mihanovića…, bila moderna ili ne, i dalje se nalaze u čitankama, na radost svih tradicionalnih ljubitelja pisane riječi, ali i na radost svih onih koji su izgledali kao da naivno plaču o tome kako će se više čitati smjesti li se i poneki status poznatoga književnika iz geta u poštovanu čitanku voljenoga mi predmeta. Učenici srednje ili osnovne škole, naravno, i dalje ne znaju što ih točno snalazi, jedino je važno to da prema obećanju lakša školska torba (koja bi se postigla boljom digitalizacijom nastavnoga sadržaja) ostaje lakša samo zato što su je u većem broju škola nastava organizirana, kada se god može, u dvosatima.