DOKOLIČERAJ – Prvi grijeh fotoaparatom

KOLUMNIST: Matej Delaš

Nakon objave teksta u elektroničkome glasilu, autor se povukao u osamu negdje u sjeverozapadni dio juga Italije. Iako vjeruje u „Ne ubij glasnika“, svoju opstojnost povjerio je bijegu u inozemstvo. Pristupio je jednomu sumnjivom redu i svaki dan spava do podneva. Ponekada i do jutra. Hrani se skakavcima i morskim plodovima. Ponekada lovi vlastitu sjenu. Još uvijek ne pije, no čuo je da se to može.

Više su me puta, draga Čitateljice i poštovani Čitatelju, promatrajući kako pred vrlom zgradom viših institucija (ili u njima) želim rabiti bljeskalicu ili tek svoj telefon koji je odmakom svih dobrih vremena dobivao sve pametnije potomke namijenjene kupovini desetogodišnje gospode (koja, opet vremenom, više nisu mogla preživljavati bez te premosnice svojih srdačnih prijateljstava), upozoravali kako odgovorni ne dopuštaju baš tako fotografiranje vrlih prostorija, no kada bih obnarodovao da Pripovjedač tek želi na svojoj nastavi, dakle svojim vrlim učenicima, pokazati što može zabilježiti tek krećući se (opet vrlim i poštovanim) površinama voljenoga mu rođenog grada i svih njegovih obujama, bez ikakvih potpitanja dobio bi dozvolu, a možda i podsmjeh (ili podsmijeh) koji mu prija kao skromnomu znanstveniku ratnički komentari na nedruštvenim mrežama (koji su, naravno, znanstveno i stručno utemeljeni, ako ih pitate, k tomu životno iskustvo stoji za njih). Tako sam hrabar, odvažan, simpatično naivan i bezvezno zainteresiran počinio smrtni grijeh fotoaparatom pred takozvanim šalterom ustanove čiji ću naziv prešutjeti, no nalazi se točno na onome raskrižju gdje je kineska trgovina čudnoga naziva, gdje je ona uvijek prazna (no lijepa kao grijeh) terasa, gdje je iza onaj neki kip kojem nitko ne zna stvaratelja, gdje je parkiralište ispred soc… Uglavnom, stvoriti predloženu vrhunaravnu fotografiju pod drukčijim kutom značilo bi isto što i izazvati nepostojećega zaštitara izbaciti me pristojno nakon stvaranja neugode poštovanoj djelatnici soc… koja je, naravno, razlog za moje slanje (iz)van prostorije pronašla u nedostajanju nekoga sasvim poštovanog komada papira. K tomu, počinio sam taj grijeh fotoaparatom vjerujući u oprost jer sam, kako kažem, skupljao živi materijal za svoju nastavu koja to (zapravo) nikada nije odveć cijenila, no kako to već i najneuspješniji kazališni redatelj zna reći, važno je koliko to sam cijeniš. Da skratim nervozu nezainteresiranoj Čitateljici i zaljubljenom Čitatelju, izraz od strane toliko je na predloženoj fotografiji suvišan i zarazan (blago rečeno) da ga se i sam pasivni oblik (o kojem hrpa samoprozvanih intelektualaca zna ustvrditi kako zapravo u hrvatskome jeziku ne postoji dok je, kažu, u engleskome taj pasiv pravo jezično blago, poštovani leš prekriven najmirisnijim cvijećem latinizama i germanizama) zapravo stidi kao osjetljiv ili mlad nastavnik greške na ploči. Dakle, Nalog treba potpisati osigurana osoba ili (kad već toliko volimo taj nepostojeći pasiv) Nalog treba biti potpisan od osigurane osobe. I u čemu je problem osim u strani koja zapravo ne znači ništa, koja zaista ne služi ničemu drugom osim dokazivanju poznavanja valjda administrativnoga stila i vladanja jezikom ugovora i aktova (koji zapravo i nije jezik). Račun koji je tekuči podsjeća na osobno ime sjevernokorejskoga nogometaša (ili japanskog, ili kineskog, iako ne znam što je kod njih ime, a što prezime) koji je godine 2010. zajedno s još nekolicinom (za vrijeme nacionalne himne uplakanih) suigrača pobjegao sa Svjetskoga prvenstva u Južnoj Africi (nakon zadnje utakmice u skupini, no važno je spomenuti da je u drugoj primljeno osam komada od Brazila) kako bi otkrio neki valjda slobodniji svijet u kojem bi moglo biti slobodno sve za što mu potvrde da je slobodno. Da skratim nervozu, draga Čitateljice i tek poštovani Čitatelju, račun je tekući jer (i popridjevljeni) glagolski prilozi ne završavaju na -či, već na –ći; preciznije rečeno, tvore se nastavkom –ći (ako se misli, naravno, na sadašnji). Uostalom, kao i kipući, svjetleći, padajući, teleći… Kako bi rekao J. C., jedan prekrasan glumac i još veći filantrop kojega ne bih imenovao, Jim Carrey u filmu koji opet ne bih imenovao, Ace Ventura, dosadilo mi je biti u pravu.

Dodat ću (zapravo već bezobrazno jesam) i fotografiju na parkiralištu neimenovanoga Hotela Slavonija kojem ću također prešutjeti naziv, a koji isto tako poštujem da boli glava kako ga poštujem dok činim smrtni grijeh zanemarivanja bljeskalice usred najpoznatijega gradskog parkirališta. Mislim (ili još uvik slipo virujem) da Pripovjedač u poštovanome gradu nije naišao na taj plavi znak na kojemu je uporaba hrvatskoga jezika potpuno korektna, no naići će uz čvrstu vjeru. Toliko inflatorna, uporabom rastuća, k tomu promašena uporaba spojnice (o kojoj mnogi znaju da je to tek crtica, što nije isto) napredovala je čak do uporabe u sklonidbi vlastitih imena (dakle kroz padeže) pomoću te crtice. Tako sam naišao na život Steve Jobs-a, slaganje s Matej-om, uspjeh Bill Gates-a, nesuglasice u Most-u i tomu slično –  blago rečeno, nakazno. Otkada se išta plaća putem „m-parking“-a? Družite li se možda i na „Facebook“-u? Razgovaramo li s kolegama putem „Zoom“-a? Naravno, očekujem barem primjedbu da je od početaka djelovanja poštovanoga jezikoslovca kojega neću imenovati, Stjepana Babića, nastalo barem šezdeset i pet (brojkom 65) grješnih gramatika i još toliko paklenih pravopisa (dakle cca tri komada godišnje puta dva) koji su obespravili tako opravljen puk naviknut (valjda još od sedamdesetih, ako ih pitate) na m-parking-e i računalo-e. Vjerojatno i na Bill Clinton-a i na Ronald Reagan-a. Što nedostaje rečenici Parkiranje je dopušteno s kupljenom kartom na parkomatu ili aplikacijom m-parking? Problem bi valjda, da se vratim na nevažno, bio u tome što bi to bila cjelovita rečenica, a dobro znamo da to znakovi ne trpe jer bi u tom slučaju možda čak prolaznicima pokazivali tako cjelovite rečenice. Zaključno, spojnica se u sklonidbi bilo kakvih imena rabi uz pokrate (a pokrata se odnosi kao ime koje ima pravo na svoju sklonidbu), a ne uz riječi pod navodnicima, strane riječi te, bošsačuvajtakošta, osobna imena i prezimena. Dakle, bili smo u FINA-i, zadovoljni smo radom HAZU-a i tako dalje, i tako bliže, no nikako nismo zadovoljni m-parking-om.

Ako ikada, predraga Čitateljice i tek spomenuti Čitatelju, naiđete na primjer vrijedan smrtnoga grijeha fotoaparatom, javite se Pripovjedaču i on će na svojoj nastavi vaša imena dostojno slaviti. Dajte da i Vaša ludost nađe put do spasenja svetim fotoaparatom koji to zapravo i nije. Ako slučajno poželite dovesti u pitanje oprostivost spomenutih smrtnih grijeha te predložite kaznu vrlome Pripovjedaču, On će vaše kritike poslušati, počastiti vas šutnjom i uljudno, kada god budete željeli, otpiliti na najljepši mogući način (što vam treba puno značiti).

Vrli Autor

Svojim preosobnim i nadasve posebnim rođenjem u poštovanoj vinkovačkoj bolnici koje sam proživio prema istinitome događaju, iako tek u krugu najuže obitelji, obogatio sam (kažu mnogi) siromaštvo naših bijednih života. Danas (točnije, u trenutku stvaranja prvoga erotskog štiva) sam se nekako, uz preveliko poštovanje prema rođenome (iako ne rodbinskome) gradu, počeo osjećati potpuno dostojno slaviti svaki korak voljenoga mi vinkovačkog poteza na prostranstvima miloga mi slavonskog Worda. Upravo zato, s vjerom u nevjeru Čitateljica i Čitatelja, s nevjerojatnošću vjerojatnosti da će pregršt čitatelja zaobići predloženo (za mnoge erotsko) štivo prepuno razgolićenih natpisa i zaista prostačkih Pripovjedačevih riječi koje ne vrijeđaju samo dobar (iako upitan) ukus Publike, već i sasvim razumljivu i prihvatljivu nepismenost službi odgovornih za odveć poštovani tekst te s prebivalištem u jednome neimenovanom mjestu koje ću radi vlastite sigurnosti i ugleda koji nemam prešutjeti (a koje se nalazi u Jarmini), odlučih svojim fotografijama, stvaranima u zemaljskome prahu nekolicine telefona, dušu udahnuti puhanjem u prašinu na zaslonu acera, a rebra im, kao Adamu u Evinu slučaju, oduzimati svakoga u mjesecu ponekada i jubilarnog datuma objavljivanjem na precijenjenome portalu koji nije poznat samo na području Slavonije, već i u cijelome gradu Vinkovcima. Moj preuzvišeni naklon!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Vinkulja.hr portala.