PSIHOTERAPIJA – Kako ste?

PIŠE: Mirko Mrnarević

Nerijetko kada na ulici nekoga susretnemo postavimo ovo pitanje: ”Kako si?” Katkad slučajan susret dviju osoba stvara osjećaj nelagode i kako bismo ga izbjegli govorimo ono što su nas drugi naučili. Ispunjavamo neugodan trenutak govorom. Zapravo, niti nas zanima kako je druga osoba, niti nju zanima kako smo mi. Najčešći odgovori su plitki, poput: ”Evo, dobro…“, ”Ide pomalo, a ti?”… Mrzimo kada naletimo na minu, pa na pitanje netko započne dugačak monolog, svoju jadikovku.

Pitanje: “Kako si?” je duboko intimno pitanje i znači: kako se osjećaš iznutra u sebi samome? Odgovor ćemo dati samo osobi kojoj stvarno vjerujemo. To se zove otvaranje i povezivanje. Ako toga nema, u nama raste osjećaj samoće. Zato je ogroman broj ljudi u stvari sam, potpuno sam. Sami unutar obitelji, braka, veze. Nitko ih ne primjećuje, oni samo funkcioniraju. Rade, odgajaju djecu, kuhaju peru, pomažu. I svi oko njih vide samo vanjsku sliku. Kako je netko iznutra, kakva je njegova istina, to nitko ne vidi. Niti ga zanima. Mislim da sam u ovih par riječi opisao tisuće života. To se zove: ne postojati. 

Kada u psihoterapiji postavim ovo pitanje i kažem da me zanima kako se osoba preda mnom osjeća iznutra ljudi su najčešće zbunjeni. “Pa nikada me to nitko nije pitao, ne znam ustvari…”. Zašto je tako? Jer mi samo površinom svijesti zahvaćamo svoje osjećaje i uglavnom ih nismo svjesni. Znamo ih dijeliti na “dobre” i “loše”. Mislimo da je zapravo nebitno obraćati pažnju na to kako se osjećamo. Kakve koristi imamo od toga?

Obično osobu pozovem da si uzme malo vremena, pogleda u sebe i pokuša mi svojim riječima opisati kako se osjeća. Odgovori budu iznenađujući: ”Osjećam nervozu, neki kao pritisak u grudima, uznemiren sam…”. Ili, “Uopće to nisam primijetio!”

Najvažnije pitanje koje sebi možete postaviti je “Kako se osjećam?”. Pokraj svoga muža, jesam li sretna? Na svom poslu, pokraj svog djeteta, u društvu prijatelja… Osjećaji pokazuju kako reagiramo na nešto i to nepogrešivo. Oni su vodič i putokaz. Možete otkriti da se pokraj svog bračnog druga ustvari osjećate jako usamljeno, da se pored svog djeteta osjećate izmanipulirano, da na posao idete s grčem u želucu i da vas užasno troši, da se u društvu prijatelja osjećate  jadno, da samo glumite…

Izraz “pronaći sebe” znači shvatiti što iskreno mislim, osjećam, doživljavam… Ako neprestano podilazim šefu na poslu i to me ubija, osjećam se tako jadno… Nije li vrijeme da si taj osjećaj stavim pred oči? Zašto? Jer ću tako dobiti odgovor što trebam učiniti. Ako se osjećate da u ljubavi dobivate samo mrvice, da je vaš ljubavni odnos težak i niste sretni, možda je vrijeme da si to priznate? 

Ono što život čini lijepim su duboki i povezujući odnosi u kojima svatko može bez straha reći kako se osjeća, što želi ili ne želi. Zašto se klinci počinju drogirati? Često puta samo zato jer ne osjećaju ljubav roditelja. A roditelji žive za njih. Gdje je nesporazum? Roditelji nikada nisu shvatili kako se njihovo dijete stvarno osjeća. Jedno je ono što roditelj misli, drugo je ono što dijete stvarno u sebi nosi. Zato se bojim “dobre djece”, o tome sam već pisao. To su često samo uplašena i slomljena djeca kojima je falio je samo jedan: “Kako si?” u njihovu životu. Toliki brakovi su površni jer partnera ne zanima kako si ti. Žive skupa kao dvije tračnice koje se nikada ne dotaknu.

Možda je došlo vrijeme da sebe stavite na važno mjesto u životu i jednostavno se upitate “kako se sada osjećam?”. Pokušajte to učiniti nekoliko puta preko dana. Otkriti ćete jedan novi svijet. Kao kada prvi puta zaronite u more i otkrijete ljepotu i novinu podvodnog svijeta. Ako vam je dosta stalno obilaziti prijatelje, a oni vas nikada ne nazovu, možda trebate pitati sebe koliko ste s tim sretni?

 Ne treba vam učitelj ili vodič u životu. Ne treba vam nitko dijeliti savjete. Svi odgovori su u vama. U vašim osjećajima i stavovima. Tu je zapisan vaš put.