PSIHOTERAPIJA – Moja mama ima karcinom

PIŠE: Mirko Mrnarević

 

ŠTO ZNAČI OVAJ NASLOV?

Govori o osobama koje boluju od karcinoma, o tome što one proživljavaju i kako se prema njima odnositi. Istovremeno govori i o osobnom iskustvu u mojoj obitelji.

ŠTO PROLAZI OSOBA KOJOJ JE PRIOPĆENO DA IMA KARCINOM?

To najbolje samo oni znaju. I svaka osoba reagira drugačije. Ali, mi koji gledamo sa strane možemo reći da postoje pet faza (psiholoških stanja) kroz koja osoba prolazi. 

 1) Šok i negiranje – šok je stanje velike uznemirenosti i straha kada shvaćamo da nam se život kakav smo do sada imali raspada. To je bomba u mozgu koja razara cijeli koncept življenja koji u glavi nosimo. Najčešće kreće negiranje u smislu, ”Neee, to su sigurno zamijenili nalaze u bolnici, mora da je neka greška…”, ”Nije to ništa, ma ja sam dobro…”, ”To je mačji kašalj…”, sve su to oblici negiranja. Kod nekih ljudi to traje kratko, neki mogu zapeti u ovoj fazi i u njoj ostati.

2) Ljutnja – Zašto ja? Nije pošteno! Tko je kriv? Što sam Bogu učinio da me kažnjava? Vidi onoga koji je lopov pa je on zdrav, ja sam pošten, a bolestan sam? To je normalna reakcija ljutnje. Ljudi mogu biti ljuti na sebe, na druge i pogotovo na najbliže osobe. Postaju teški. Zato je jako važno razumjeti ovu fazu i ne “uzimati k srcu”, ne suditi i ne shvaćati ljutnju osobno.

 3) Pregovaranje ili pogodba – Još imam vremena, pa mogu nešto učiniti. Osoba se obraća višoj sili; ”Bože, ako ozdravim neću više psovati…”, ”Bit ću dobar…” (u rovu nema nevjernika, svi su vjernici), ”Dat ću nešto od sebe ili dat ću sve da ozdravim…”. U ovoj fazi ljudi počinju moliti za svoje zdravlje, ići na hodočašća.

 4) Depresivna faza – Tijekom ove faze osoba počinje shvaćati da ona doista boluje od karcinoma, da je to ozbiljno, da je izdvojena od drugih ljudi. Tu se ljudi povlače, budu tužni, neki ne žele posjete, neki plaču, tuguju. Zatvaraju se. I ovo je normalna faza da osoba prolazi tugu i ne treba ju pokušavati razveseljavati. Neka procesuira što je u njoj. I tugu, i strah, neka to proživi. To je faza kada možemo biti samo tiho prisutni i zagrliti čovjeka, držati ga ruku i plakati s njim.

 5) Prihvaćanje – Nakon što je osoba prošla dolinu suza, više nije ista. Nastao je novi čovjek koji zna da ima karcinom, koji je to prihvatio, pomirio se s tim i živi sasvim normalno. Ide na liječenje. Kad s tom osobom pričate ona i ne spominje da ima karcinom.

Osobe koje se mole tijekom svoje bolesti puno brže prolaze kroz ove faze. U pitanju je rušenje jednog svijeta i stvaranje novoga unutar čovjeka. A to boli. Zato treba biti nježan prema onome koga boli. Napominjem, netko može zapeti u jednoj od faza i ostati u njoj tijekom cijele bolesti. Netko može stalno negirati, netko biti stalno ljut ili deprimiran.

KAKO SE PONAŠATI PREMA LJUDIMA KOJI IMAJU KARCINOM?

Nažalost, još ima mnogo ljudi koji misle da je karcinom zarazan. I zato bježe od ljudi koji su bolesni. To je tužno.

Drugi opet znaju biti teški i naporni, pa pokazivati lažnu brigu. To je odiozno.

Mnogi ne znaju što reći, pa pričaju gluposti: ”Eto, pušio si, tako ti i treba!”, ”To te je Bog kaznio!”, ”Znao/znala sam ja da će to tako biti!”… Ne možete više povrijediti osobu koja ima karcinom nego da joj dođete s takvim pričama.

Ona je sama, uplašena i Vaša agresija ju dodatno boli.

 Tim ljudima treba Vaša blizina, ali samo onoliko koliko oni kažu. 

Zato je najbolje najprije kontaktirati obitelj i pitati kako je bolesnik, želi li posjet, pitati koliko mu odgovara da ostanemo, treba li treba društvo ili želi biti sam… Izuzetno je važno poštivati osobu oboljelu od karcinoma u njenim emocijama. Ako kaže da ne želi društvo, to ne znači da Vas ne voli nego da nema snage.

KAKO RAZGOVARATI S LJUDIMA KOJI BOLUJU OD KARCINOMA I PRUŽITI IM PODRŠKU?

Pažljivo. Morate najprije znati psihičko stanje u kojem se osoba nalazi. Nemojte nastupati s riječima kako je to sitnica i kako će to proći i biće sve dobro. Stavite oboljelu osobu u središte, a ne sebe. Pitajte ju kako joj je bilo u bolnici, što je prolazila, kako se osjećala.

Puno možete učiniti ako osoba želi o tome razgovarati, a Vi samo slušate. Možete pitati: ”Mogu li te uzeti za ruku?”. Ako se smije, smijte se s njom, ako plače, plačite s njom. Tako će osoba osjetiti da joj dajete PODRŠKU. Pustite ju da prolazi fizičko i psihičko stanje u kojem je, nemojte to mijenjati. SAMO BUDITE UZ NJU. Te tri riječi su čarobne: UZ TEBE SAM.

Pitajte koliko osobi odgovara da ostanete. Ako osjetite da je Vama previše, u redu je da odete. Nemojte svoje strahove i frustracije rješavati preko nje. Niste Vi važni tog trena, nego ta osoba. Najveća psihološka pomoć je biti uz osobu, da nije sama, ali samo onoliko koliko njoj odgovara.

ŠTO TIM LJUDIMA JOŠ POMAŽE?

Molitva i vjerski život. To ih umiruje i daje im jednu novu perspektivu. Blizina njihove djece, osobe koje su smirene, realne i vedre. Jedna normalizacija života. U redu, karcinom je tu. Idemo zajedno s njim dalje. 

Važno je biti iskren. To ih smiruje. Često puta ljudi se znaju jako povezati kroz svoju bolest s najbližima. Osoba koja boluje od karcinoma osjeća duboko u sebi strah. I sve što ju umiruje za nju je dobro. Blizina ima moć da ljudima koji su bolesni od karcinoma podari krila.

PRIČA O STRAHU KOJI JE ODNIO 50.000 ŽIVOTA

Upravo o tome govori jedna kratka priča, autor joj je Anthony de Mello. Ide ovako:

Kuga je bila na putu za Damask i u pustinji je prestigla karavanu.

– Kamo žuriš? – upita je vođa karavane.

– U Damask. Kanim uzeti 1.000 života – odvrati Kuga.

Na povratku iz Damaska Kuga je ponovno prošla pokraj karavane. Vođa joj reče:

–  Odnijela si 50.000 života, a ne 1.000, kako si rekla.

– Ne. Uzela sam 1.000 života. Ostale je odnio Strah – odgovori Kuga.