PIŠE: Mirko Mrnarević
Oni koji su malo stariji sigurno se sjećaju kako se nekada percipiralo drogiranje? Bilo je rijetko, društveno neprihvatljivo, za mlade nezamislivo. Danas je normalno da klinci već u osnovnoj školi u gradu ili na selu konzumiraju najjeftinije i najopasnije vrste droge. Postalo je normalno da na svakoj zabavi droga bude prisutna u gotovo svim oblicima. Droga je postala nešto sasvim normalno. Pa kakav je to party bez kokaina? Toliko prisutno da nešto što uništava čovjeka nekad nenormalno danas postaje normalno.
Nekada se sjedilo pred kućama, razgovaralo. Susjedi iz iste zgrade su se znali skupiti, napraviti fiš, roštilj… Svako bi nešto donio i počelo je druženje. Nekada, u starom svijetu, ljudi su razgovarali. Zamislite, muž i žena su razgovarali. Igrali su se s djecom. Uživali ”gubeći vrijeme zajedno”. O problemima se razgovaralo i bilo je posve normalno imati vremena za bračnog druga, djecu, prijatelje. Danas je normalno da – ”nemamo vremena”. Sve je postalo važno osim žive osobe. Postali smo svi veliki menadžeri koji jako puno rade, sate provodimo online. Sjedi obitelj u istoj sobi i svatko gleda u svoj mobitel. Dvoje zaljubljenih mladih ljudi iziđu na kavu i gledaju u mobitel. Hodamo ulicom s telefonom jer je svaki poziv toliko važan. I to je postalo normalno. Ne, to je novi nenormalni svijet koji nastaje. A svi smo beskrajno usamljeni. Kako je teško ugasiti TV, isključiti mobitel i samo biti s ljudima koje voliš. Depresija je postala moderna i normalna bolest jer smo se odvojili jedni od drugih i svaki od nas svoj teret nosi sam. I onda se slomiš. Vidio sam jednom zgodom u Njemačkoj kako jedna obitelj petkom upali vatru u kaminu, donesu malo vina i sira, pozovu prijatelje i pričaju… Do jutra.
Dolaze mi na pamet javne službe i posebno bolnički sustav. Kada dođem pred šalter uvijek se osjećam kao neki parazit ili onaj koji smeta. Ako mi se osoba preko puta obrati ljubazno, tj. normalno, budem iznenađen. Nekad je bila u svakom uredu jedna “Mica ubica” (pogledajte taj video klip ako niste) i to se znalo. Danas je ponašanje prema građanima bez poštovanja postalo normalno. Ako me iznenadi nečija ljubaznost u sustavima javnih službi, onda znači da je rijedak događaj. I nekako se osjećam zahvalno što se netko prema meni ponio kao prema ljudskom biću. Isto iznenađenje doživim i u bolničkom sustavu. Ima predivnih ljudi ondje. I oni me iznenade s koliko topline i ljudskosti razgovaraju s pacijentima. Tim ljudima treba ruke poljubiti. Posebno kada su ljubazni prema starima, ljudima sa sela koji teško razumiju što im se govori. No, postalo je normalno da u bolničkim sustavima susrećemo osobe koje nisu humane. Završio sam nedavno na hitnoj u jednom gradu i dobio porciju u stilu ”zašto smetam?”. Zato što sam tek navečer saznao da mi je život u opasnosti. A moj liječnik ne radi. Pokušao sam to osobi objasniti… I pomislio: „Ne bih bio tvom mužu u koži…”. Toliko nedodirljivih veličina bez truna ljudskosti. Osjećaš se kao broj koji satima čeka. I svima nam je to normalno. Nije, osobe u bolničkim sustavima rade tamo da bi bolesnima pomogli i ponašali se humano i ljudski. Jer svi smo mi, s titulom ili bez nje, samo obični ljudi koji na koncu umiru.
Osobno se užasavam bankarskog sustava. Koliko je ljudi, obitelji propalo zbog ”švicarca”? Ljudi su ostajali bez posla, bez domova, na ulici, bez ikakvih primanja. Ubijali se. A kažu Vam: „Pa, sve Vam piše sitnim slovima”. Niti ih vidim pročitati, niti ih razumijem. Je li bio problem klijentu detaljno objasniti sve stavke ugovora? Sjesti i ljudski porazgovarati? Banke su željele više, bez obzira na žrtve. Kupio sam novi mali auto na kredit. Poslije dva mjeseca imao sam prometnu nesreću, direktan sudar. Čovjek je zaspao u autu. Ostali smo svi živi. Auto potpuno uništen. U banci su mi rekli da sva odšeta za vozilo ide njima te da moram sav kredit isplatiti u cijelosti. Odmah. Bez obzira što nisam kriv. Bojim se tog dominantnog bankarskog sustava u kojem ne postoji čovjek kao osoba. Samo brojevi. I sitna, ubitačna slova na kreditu koji potpisujem. Nije normalno da se čovjek zgazi poput crva i da mu se uništi život jer nekome nije bilo dosta zarade. Želio je još.
Gledamo sve ovo, sliježemo ramenima i kažemo: „To je normalno“. Nije. Ovo je novi nenormalni svijet u kojem poštovanje prema čovjeku nestaje i gubi se. Nije čudo ako smo u ovakvom svijetu usamljeni, deprimirani, imamo osjećaj kao da mu ne pripadamo. To je zdrava reakcija na nenormalne okolnosti.
Traže se danas heroji s vlastitim stavom i mišljenjem. S načinom života kojim nikome ne žele ugoditi nego se vode zdravim razumom i toplim srcem. Potrebno je samo biti čovjek pod svaku osobnu cijenu. Ima prekrasnih ljudi…
Ali.. Tako ih je malo… Nije li Diogen svijećom tražio Čovjeka? Da, Čovjeka s velikim Č.
