PIŠE: Mirko Mrnarević
Dvije zgode opisuju ovakve situacije. Prva govori o autobusu punih nasmijanih ljudi. Od njih nitko nije bio sretan samo su glumili jedni pred drugima. Jedan od putnika je u krilu držao sanduk pun vojnog eksploziva. Na sanduku je pisalo piše: “TNT”. Dolazi kondukter i nasmije se putniku i reče:
– Gospodine, ne morate taj sanduk držati u krilu, stavite ga pod sjedalo.
Putnik zahvali i nastaviše svi zajedno putovati. Nasmiješeni i nesretni.
Druga je naša domaća; pitali bećara kad će se ženiti? Kaže on:
– Kad nađem ženu radi koje ću iz birtije žuriti kući, a ne iz kuće u birtiju.
Kada završi radno vrijeme mnogima se ne žuri kući. Znaju što ih čeka. Ili tko ih čeka. To je sasvim razumljivo i opravdano. Kome se žuri u stres?
Kako počinje ta priča u kojoj nam se ne žuri kući? Počinje povredom u komunikaciji i ponašanju. Prvo se među zaljubljenima javlja faza izuzetne bliskosti gdje njih dvoje postaju sve na svijetu. Najbolji prijatelji. A onda, najčešće kada počnu zajedno živjeti, skidaju se maske i počinje nešto drugo. Osobe koje su zrele samo nastavljaju razvijati povjerenje i bliskost. I osjećaju se presretno i voljeno. Probleme rješavaju direktnim razgovorom, ne drže stvari u sebi.
Većina ljudi ne može uspostaviti takvu komunikaciju i počinju povređivati jedno drugo. Ne razumiju se. Kako rješavaju povredu? Negacijom. OK, ništa nije bilo, idemo dalje. U stvari svoj eksploziv iz krila stavljaju pod sjedalo. I kada se nakupi dovoljno eksploziva sav odnos može nestati u bolnoj eksploziji.
Povreda u osobi ostaje na takav način da se useli u duši i polako mijenja stav prema voljenoj osobi. Stvara se prva distanca. Prvo udaljavanje. Ako se povrede nastavljaju ubijaju sve lijepe osjećaje bliskosti i hladnoća postaje sve veća. Gubi se volja za drugoga. Za kratko vrijeme imamo dvoje ljudi koji su daleko jedan od drugoga. Brak im je pakao, a zbog djece ostaju zajedno. Ustvari, svatko je od njih sam unutar odnosa. Evo pukotine kroz koju sve može ući. Dugi odlasci od kuće, nevjere. Nastalo je minsko polje u kojem često dolazi do nagaza na minu. Počinje međusobno razaranje ljudi unutar odnosa. Rane postaju toliko duboke da je popravak gotovo nemoguć. Imamo dvije nesretne, povrijeđene osobe koje su u braku zbog djece. Apsurdno je da djeca sve to vide i kuže. I misle:
– Ja sam kriv što se mama i tata svađaju.
Da, kada biste ušli u dječju glavu vidjeli biste baš tu misao. A u srcu, vidjeli biste koliko to dijete pati, koliko je zapravo uplašeno, nesigurno, muči ga krivnja… Ono ne zna to izreći. A boli ga. Djeca su kao spužvice. Sve upijaju i to u njima ostaje. Oni ne slušaju toliko riječi koliko upijaju lošu atmosferu u sebe i postaju nesretna djeca. Slomljena djeca, jer se mama i tata svađaju. Povređivanje bračnih partnera uništava cijelu obitelj. Ako ste religiozni, eto Vam vraga na djelu.
A bilo je potrebno tako malo. Da kod prve povrede oboje sjednu i razgovaraju satima ako treba dok ju ne riješe. Da svaki ima pravo reći do kraja sve što ga muči ili boli. I nema drugog načina. To mogu samo oni koji imaju volju da spase svoj odnos ili brak. Ili, drugim riječima, samo oni koji se vole. Strašan je problem što takvi razgovori umjesto da liječe samo još više povređuju. Jer, bar jedan želi dokazati da je u pravu na način da optuži drugoga. A drugi ima osjećaj da razgovara sa zidom. Umjesto blizine poslije razgovora javlja se još veća bol i nerazumijevanje.
Na koncu sve je to stvar dobre volje. I najbolji kockari ponekad otvore sve karte jer im je nešto važnije od toga da pobijede ili budu u pravu. Važnija im je ljubav, odnos i ona osoba preko puta.