PSIHOTERAPIJA – Zašto smo nesretni?

PIŠE: Mirko Mrnarević

JESMO LI NESRETNI?

Naravno da je odgovor osoban. Svatko za sebe može reći da je u većoj ili manjoj mjeri sretan. S obzirom na istraživanje koje je prošle godine objavio Eurostat, Hrvati su među najnezadovoljnijima u EU. Jedan od kriterija bilo je zadovoljstvo osobnim odnosima (međuljudskim odnosima) i vidljivo je da smo kao narod vrlo nezadovoljni. Nešto se mijenja u ljudima od vremena Domovinskog rata do danas. Nemate više ljudi koji po selima sjede na klupicama, nema pjesme po selima. Svatko se uvukao u svoj mali svijet. U gradovima je to još izraženije.

Dijagnoza: usamljeni smo. To je jedan od najvažnijih faktora unutarnjeg zadovoljstva čovjeka.

KOJA JE POVEZNICA ŽIVOTNOG NEZADOVOLJSTVA I USAMLJENOSTI?

Kada neka osoba osjeća u sebi usamljenost, ona je pod velikim stresom. Možemo reći: “Pa, sama je, nitko ju ne živcira!”. Da. 

Ali, zamislite da hodate ulicom. I da Vas neki vrlo snažan čovjek fizički napadne i počne Vas tući. Bili biste vrlo uzrujani, borite se za život. Sve u Vama je pod stresom; od krvotoka, mišićnog sustava, živčanog sustava. Istu razinu stresa osjeća osoba koja je usamljena. Ako je netko izložen dugotrajnom osjećaju usamljenosti, izložen je dugotrajnom stresu.

Zašto je to tako?

Mi smo tisućama godina bili bića zajednice. Živjeli smo u surovim okolnostima i jedino kao grupa povezani smo mogli preživjeti. Ako si bio izvan zajednice, bio si osuđen na smrt. Ne možeš preživjeti sam, izložen si smrtnoj opasnosti. I to je ostalo u našoj podsvijesti. Zato osobe koje su usamljene ustvari osjećaju konstantni stres borbe za život. I to vodi životnom nezadovoljstvu.

KAKO MOŽEMO BITI USAMLJENI AKO IMAMO TAKVU TEHNOLOGIJU?

Razdvajanje i udaljavanje ljudi u globalnom smislu koje je donijelo osjećaj usamljenosti imalo je svoj vrhunac taman u vremenu ekspanzije tehnologije. Zanimljivo, umjesto da su se ljudi više povezali putem interneta, dogodilo se suprotno. Došlo je do još većeg međusobnog udaljavanja i ispunjavanja vremena sa “on line prijateljima”.  Tehnološki razvoj potaknuo je ljude na zatvaranje umjesto na povezivanje što mu je bio cilj. Moderna tehnika pojačala je osjećaj usamljenosti i nezadovoljstva. Virtualni svijet je postao način bijega od samoga sebe. Krajnost su virtualne ljubavi (ljudi koji se nikada nisu vidjeli uživo su u ljubavnoj vezi) ili ovisnosti o internetu (koje u pozadini imaju tešku anksioznost i depresiju).

ŠTO JE USAMLJENOST?

Usamljenost ne dolazi kao posljedica toga da fizički nema nikoga oko nas. Usamljeni se možemo osjećati u masi ljudi, unutar braka, na poslu gdje su drugi ljudi oko nas, u školi. Usamljenost nastaje kada nitko nije zainteresiran za nas da nam daruje podršku, pomoć, zaštitu, i kada nema nikoga tko želi da nas čuje. Postalo nam je normalno da puno svojih doživljaja i misli držimo u sebi. Na taj način samo pojačavamo unutarnji svijet samoće za koji mislimo da ga nitko ne može razumjeti. Bojimo se izložiti iskreno, pokazati sebe kakvi jesmo. 

Nema više direktnih, iskrenih odnosa i razgovora. To nas čini samima i nezadovoljnima.

IZLAZAK IZ USAMLJENOSTI

Postali smo toliko komotni da sjedimo u svojim kućama i čekamo da nas netko primijeti, da otkrije našu usamljenost. No, nitko se ne pojavljuje. Počinjemo misliti da moramo biti sami i osjećati se sami. Da bismo izišli iz usamljenosti mi smo ti koji trebaju učiniti prvi korak. Potražiti društvo ljudi koji su nam slični. Pitati susjeda treba li mu što pomoći, kako je… Nabaciti osmijeh i pokazati prijateljsko lice. Obići ljude koji su usamljeniji od nas, bolesne, siromašne. Dati signal drugim ljudima da smo ovdje, da smo živi, da se želimo družiti.

PSIHOTERAPIJA USAMLJENOSTI

S jedne strane ne postoji nešto što možemo nazvati psihoterapijom usamljenosti jer nitko ne dolazi u terapiju da bi rekao: osjećam se usamljen. Uvijek je neki drugi problem u fokusu: strah, deprimiranost, osjećaj izgubljenosti, gubitak drage osobe… Ali, s druge strane u dubini gotovo svake osobe koja zatraži psihoterapiju vidi se isti problem, isti obrazac: osoba je duboko u sebi usamljena godinama, sve je morala sama, živjela je emocionalno izolirana od roditelja, od školskih prijatelja, od bračnog druga… Međutim, toga nije bila svjesna. Dok je mogla, nosila se sama kroz život i kada više nije mogla došlo je do psihološkog poremećaja ili psihičke bolesti. Psihoterapija pomaže da osoba to osvijesti i da postane sposobna otvoriti se za kvalitetne kontakte ili izići iz usamljenosti. Ponavljam, gotovo sva psihološka problematika klijenata koji dolaze na psihoterapiju dolazi iz njihove usamljenosti.