PSIHOTERAPIJA – Zlostavljane žene

U zadnja tri mjeseca imao sam u psihoterapiji tri žene koje su bile teško zlostavljane. U prvom slučaju radilo se o ženi koju je muž deset godina tukao i silovao. Kada vidite supruga, zgleda kao fin gospodin. Ona zbog smrtnog straha nikada nije zvala policiju ili otišla doktoru kada je bila pretučena. Jedne noći je doslovno pobjegla. Imaju djecu. Psiholog je postavio njenom suprugu procjenu da je psihopat. Logično, zar ne? A onda su djeca tijekom postupka višegodišnje rastave pripala ocu kao privremenom skrbniku (dok se rastava ne okonča), jer ima bolje uvjete stanovanja. Više love. Tko je tu lud??? Majka tjedno viđa djecu koja odlaze plačući jer otac ne vodi brigu. Klinci kuhaju, spremaju, prave jedno drugom doručak. Jedno dijete je bolesno, operirano, oca to ne zanima. Majka je zvala sve institucije i svi sliježu ramenima. I djeca redovito idu kod oca zlostavljača vrišteći: “Ne želimo nazad u taj pakao”. Policijski službenik je rekao da ako nema modrica na djeci, da ne može ništa učiniti. Zamislite da ste u toj situaciji i gledate poslije deset godina silovanja i batinanja kako djeca od Vas odlaze plačući. A sve je po zakonu. Po zakonu bez duše. To je stvarna osoba koju viđate po gradu. Koja mirno nosi strahotu svog života i na čijem licu to ne možete prepoznati. Jedna od nas.

Kratko ću opisati drugi slučaj; žena s djetetom pobjegne od muža koji ju je tukao. Opet on ima love, a ona bez posla. Pronašao ju je, svakodnevno joj prijeti. Za to vrijeme njezina obitelj sjedi u sobi jer se ne žele miješati. Nitko nema hrabrosti stati ispred nje i zaštiti ju. Lik je podigao hrpu tužbi protiv nje. Prati je, ponižava… I sustav je nemoćan. Znao je kako prijetiti, a da se to ne kvalificira kao prijetnja. I ona se bojala ranije pozvati policiju, nema dokaza. A on, pun sebe, mirno hoda po gradu. Kao ratni zločinci po Vukovaru. Još je ponosan.

Treći slučaj je toliko težak da ga ne mogu opisivati. Nije za čitanje. Kao horor film, ali u stvarnosti jedne žene. Meni je grč u želucu, šokiran sam i u nevjerici. Kako se te žene osjećaju koje svaki dan žive u tom paklu?

Zato je presudno prevenirati ovakve događaje. Čim je pao prvi šamar, odmah pozovite policiju. To nek’ mu bude i posljednji. Kada se prvi puta izgalami na Vas, pogledajte ga oči i recite mu: “Sad si to učinio i nikada više!” Kada se dogodi prvo silovanje, pođite doktoru i više nikada se ne vraćajte u tu kuću, makar spavali na klupi bez kune u džepu.

Jer on se neće nikada promijeniti. Svaki puta kada nije osjetio snažan otpor samo je ohrabren da nastavi dalje. Reagirajte odmah, istog trena, na prvo ponižavanje. Jer, Vi niste predmet, nego živo biće dostojno poštovanja. Ne bojte se ostati posve sami. Bolje je i tako, nego imati lažnu sigurnost zlostavljačkog doma. Toliko puta sam slušao na seansama psihoterapije kako žene govore: “On je obećao da neće više, on će se promijeniti”. To je iluzija, laž. Ljudi jako teško mijenjaju obrasce ponašanja.

Kada u selu uhvate nekog kako krade šunke, onda dobije batina. On i dalje nastavlja krasti šunke, samo pametnije. Promjena u čovjeku nastaje dubokim uvidom u svoje ponašanje. Iskrenim suzama. Sve drugo je samo manipulacija da ostanete sa zlostavljačem. I što duže ostajete, teže Vam je otići. Strah postaje toliko golem da se osjećate nemoćni. Zlostavljač prvo želi da ne radite, da budete kod kuće, da prekinete vezu s obitelji, prijateljima. Zabranjuje izlaske. I polako, a da niste toga ni svjesni, ostaje pred Vašim očima samo njegovo lice kojeg se toliko bojite da nemate snage otići. Često se događa i sindrom duboke ovisnosti o zlostavljaču. Neke žene odlaze i vraćaju se po nekoliko puta. Jednu ženu je obitelj doslovno skidala s vlaka kada se treći puta htjela vratiti mužu koji ju je tukao. Jer, ”ona njega voli”. Ne voli, to je duboka emocionalna ovisnost koja traži stvarno psihijatrijsko liječenje. Želim Vam da naučite samo jednu novu riječ: “DOSTA!” Ona Vam može spasiti život.