TOMIJEVI PUTOPISI – Pozdrav Izlazećem suncu

FOTO: Tomi Kordić

PIŠE: Tomi Kordić

Broj ljudi koji je čekao  na let za Tokyo, nije prelazio broj ekskurzije nekog 1b u posjeti novootvorenom plasteniku za koji je poljoprivredna škola povukla sredstva iz EU.

Jedino što su “učenici” bili nešto zanimljiviji. Mladi bračni par u bademantilima i velikim Pikatchu papučama, mladić koji je nepomično sjedio u anatomski veoma upitnom položaju, hrpa bakica koje su sve odreda putovale poslovnom klasom.

Nas sigurno jedno 25. U ogromnom avionu sa 3/4/3 reda sjedala.

Poslužili smo sve svatko sa po jedno četiri mjesta. Pod ovim “svatko” mislim na Barbaru i mene, jer su ostali bili japanski državljani, i nikom od njih nije palo na pamet takvo što.

Naravno da je sletjeti u Tokyo blagi šok, mislim, i očekivali ste da bude šok, pa tu nema puno iznenađenja. No, uz malenu pripremu sve stvari koje se čine zamršene postaju vrlo logične i jasne. Prvenstveno strah svih koji prvi put dolaze – transport. To se sve rješava praktičnom, multifunkcionalnom karticom koja postaje najbolji suputnik i omogućava opušteno istraživanje jednog od najzanimljivijih i najvećih gradova na svijetu.

Na temelju broja na karti, stari kondukter nam pokazuje poziciju na peronu, gdje da stanemo. Za koji tren, vrata moćnog špicastog vlaka se otvaraju pred našim nosom i avantura može započeti.

Japan je idealan kad poželiš vratiti onaj osjećaj da imaš 6 godina i jedva nešto znaš pročitati, svemu se čudiš i ne znaš gdje si točno krenuo. Taj osjećaj nas je pratio svih devet dana koje smo proveli u Tokyu i susjednoj Kanagawa prefekturi.

Obzirom da je grad gotovo neprekidan niz gradova, istraživati ga se može mjesecima. Ono što čini uži dio je kružnica gradova od oko 40 km i 13 milijuna ljudi, lijepo povezanih JR željezničkom linijom od koje se dalje granaju i isprepliću nekoliko privatnih linija metroa. I to je sve što vam treba. Kvart u kojem smo bili smješteni zove se Asakusa, stariji dio grada, u kojem se nalazi i jedan od najpoznatijih hramova u Tokyu, Senso-ji kao i brojni mali lokali sa raznovrsnom hranom, starim zanatima, suvenirnicama i tišinom koja nas je dočekala na ulicama i koju uistinu nismo očekivali kao prvi dojam na ulicama Tokya.

A tiho je bilo sve, od automobila i autobusa do ljudi u metrou i ljudi na ulicama. Doduše većina japanaca putuje metroom i automobili nisu previše zastupljeni na ulicama, pa pravih gužvi u prometu ili nedajbože prometnih čepova nismo vidjeli, ali ljudi na ulicama ima očekivano puno što ne biste pomislli ukoliko na tren zatvorite oči.

Svi se ovdje iznimno trude ispoštivati prostor druge osobe, i u metrou čak postoje natpisi koji pozivaju ljude da isključe tonove telefona, kako ne bi ometali suputnike, a kada pričaju čine to vrlo diskretno. Pričati o japancima bez potezanja svih mogućih zapadnjačkih stereotipa je vrlo teško. S druge strane, gotovo svi mitovi i predrasude s kojima smo došli su se izrelativizirali kroz dane provedene tamo. Osim jednog.

Japanci su najljubazniji i najpristojniji narod koji sam na svojim putovanjima susreo i upoznao. U prosjeku, jel. Jer i tu npr postoji ljutita baba koja će ljutito izroniti iz podruma svoje rare and vintage parfumerije i objasniti ljutito da je zatvorena, iako je otvorena. Znam, jer sam ušao. Ali većina koju smo susreli bila je ljubazna do granice neugode.

Do granice da, iako ne govore engleski, ne mogu si pomoći da ti ne pomognu, pa verglaju na japanskom, iako im je istovremeno jasno da ih ništa ne razumiješ. Do granice, da se oni tebi klanjaju i zahvaljuju jer si ih pitao nešto. Do granice, da ti kondukter poklanja set razglednica, jer je ponosan što si posjetio njegov gradić i što te zanima Japan ili ti prodavač napitka fermentirane rižne ne naplati ništa, jer ti se svidio njegov homemade proizvod ili majstor čaja koji te časti, jer mu se svidjelo pričati s tobom, do granice da svjesno propuste svoj vlak, kako bi ostali i pojasnili ti detalje na mapi.

Postoji nešto što japanci zovu Omotenashi. Nisam siguran bi li “gostoljubivost” bilo ispravan prijevod, ali otprilike jest, i to je ono što pokreće ideju iza tipičnog japanskog odnosa, kako privatno tako i u poslu. Osjećaj dužnosti da se stvari obave jasno, s maksimalnim trudom, i na potpuno zadovoljstvo druge strane. Čak i na uštrb sebe. To je inače, upravo zbog ovog zadnjeg, često kontroverzna tema u japanskom društvu. Nama kao strancima, vrlo je teško proniknuti u svijet koji je toliko drukčiji od našeg, ali je svakako korisno na ovakvim putovanjima upoznati osnove na kojima ta kultura počiva.

Istraživati dijelove/gradove koji čine Tokyo je posebno zanimljivo, zato što je svaki od njih karakterom različit i poseban. Stoga je teško definirati što je ustvari Tokyo. Mi smo počeli umjereno i lagano, ostavljajući “onaj Tokyo sa slika” za kasnije u priči.

Korak po korak odmotavaju se ulice, od Asakuse preko Uena i Ameyoko street marketa, ona manje blještava dimenzija, grad običnih, prosječnih ljudi, koji vraćajući se s posla vuku vrećice polugotove hrane iz Family marta ili sjede u trošnim, ali i dalje besprijekorno čistim lokalima završavajući dan katsudon pohancima, yakitori ražnjićima, posudom vrućih noodlesa i točenim Asahijem.

Dalje prema jugu ili jugozapadu, put nas vodi u Akihabaru. Živopisan dio grada gdje svoju oazu nalaze pobornici anime/hentai i cosplay žanrova kao i elekroničkih gadgeta svih vrsta. Stotine radnji sa tisućama stripova, figurica, igara, igračaka, ali začudo ne tolikim brojem stvarnih kostimiranih osoba na ulici, kako smo znali vidjati čitajući o ovom mjestu. U jednom trenu sam se našao u podrumu sex shopa, odakle se širio čudan miris, gume, kanalizacije i ponoći, pa sam pobjegao van, ne bi li me ne upotrijebili u čudne svrhe.

Akihabara je bila preblizu jednom drugom dijelu grada koji me zanimao neusporedivo više..Ochanomizu guitar street. Također nebrojeni broj trgovina u nizu, stiješnjenih jedna pokraj druge, na po 8 katova gitarskog ludila. Barbara se nadala da će ovo potrajati kraće, ali gitarist se ovdje jednostavno pogubi. No sve je završilo u relativno pristojnom vremenu i posjetom ESPovom custom shopu gdje sam se sprijateljio s jednim od zaposlenika, koji je kasnije dotrčao da nas da mi pokloni trzalice   Senzorno preopterećenje gitarama i galopirajuća glad, odvela nas je konačno iz Ochanomizua.

A kad je glad u pitanju Tokyo je, uz recimo Bangkok, postao meni jedno od najdražih mjesta za biti gladan.

Hrana je doslovno svakih sto metara. Počev od onog bazičnog tipa gotovi ili polugotovi dnevni meniji u 7/11, Family martu i ostalim trgovinama, do lokalnih japanskih i kineskih fast food lanaca koji ima nekoliko vrsta, a svima im je zajedničko da nemaju veze s fast food lancima na zapadu. Menu ovakvog japanskog lanca  sastoji se od najčešće juhe, pohanog/ pečenog mesa i riže i salate. Onako, da Stipa iz Orahovice ne bi skužio da jede u Japanu. I sve je vrlo ukusno i svježe. Uz to, naravno, postoji bezbroj pravih malih i velikih restorana, koji nude izvorniju, zanimljiviju i raznolikiju hranu, uz naravno nezaobilazne sushi restorane. Zanimljivo je kako restorani u izlogu, 3D modelima prikazuju cjelokupnu ponudu, toliko realno, da samo se morao taktilno uvjeriti o čemu se radi.

Odlična vrsta sushi restorana je, gdje kuhar slaže ideje na pokretnoj traci koja prolazi ispred nas, a vrsta tanjura određuje u koji cjenovni rang spada pojedino jelo na njemu. Uz to postoji i neograničena količina matcha praha za čaj koji možete konzumirati uz jelo. Nismo nažalost stigli probati otrovnu fugu ribu i posjetiti čuveni Tsukiji fish market, ali neka nešto ostane i za slijedeći put 😉

Ono što smo jesmo stigli je, ući u baš svaki supermarket na koji bi naišli putem, pokupovati čudesa od kojih smo realno znali prepoznati samo ledeni čaj i onda na kraju dana, kada bi došli u hotelsku sobu, isprobavali to uz više ili manje sreće pri ulovu. Većinom manje sreće.

U gotovo u svakom kvartu smo pronalazili izvrsne artisan pekare, koje bi bez problema mogle biti smještene negdje u ruralnoj Francuskoj. Obično bi stajali na semaforu i zapuhnuo bi nas miris svježe pečenog maslaca. Od tud bilo je dovoljno slijediti svoj nos kao u crtanom i par minuta kasnije bi izašli s hrpom što poznatih, što nepozantih vrsta peciva s japanskim twistom. Mene obično oduševljavala kombinacija koja je zgražala Barbaru. A to je već naš standardni ritam 🙂

Ovaj put se radilo o butter kiflici punjenoj pastom crvenog graha ( okusom vrlo sličnom kesten pireu) i tučenim bjelanjkom kao šampita. Ja bih to mogao jesti svakih sat vremena. Naravno u Japanu smo, i egzotičnih spojeva okusa ne nedostaje, pa ako baš ne uživaš u slatkom pecivu s prženom hobotnicom, isti tren si nadješ najukusnije kroasane,  pašticadu s njokama ili ušećerenu jabuku s kirbaja.

Ipak većina hrane koju smo probali, iako drugačija, nema one intenzivne okuse i mirise koji dominiraju npr kuhinjom JI Azije i vjerujem da bi se ljudi iz našeg podneblja vrlo lako priviknuli kada bi božemiprosti i nedajbožesveti morali posjetiti Japan.

I da razbijemo veliki mit o Japanu, prosječne cijene hrane se kreću izmedju 30 i 70 kn. Da, jeftinije ili isto kao primjerice u Zagrebu. Limenka kokakole je 6 kn, pivo je 12 kn, gradski prijevoz između 7-10 kn. Hoteli na vrlo dobrim lokacijama se mogu naći i za 50tak eura, dok su popularne kapsule daleko jeftinije. Jedino što je uistinu skupo je voće. Nenormalno skupo. Komad jabuke/ banane 10 kuna skupo.

Ulice u Tokyu su posebna priča.

To što možete namirisati svježe otopljen maslac usred grada, otprilike realno pokazuje koliko su ulice čiste. Nema smeća (ni kanti za smeće), prašine i razvaljenih kolnika. Dobro, vidjeli smo prvi papirić negdje sedmi dan, i jedan čovjek je možda izgledao kao da je beskućnik, ali moguće da je samo bio umoran od bijega iz staračkog doma ili slušao grunge. Pješački prijelazi se ne bojaju kao kod nas, nego se jednostavno otope i smotaju i stave novi na jednak način, a umirovljenici u špaliru peru rukohvate branika uz cestu. Uz naravno ogromne mjere preusmjeravanja prolaznika, što vizualnom signalizacijom, što usmenim načinom.

Kako smo se spuštali niže u grad, pred nama se otvarao onaj Tokyo koji smo gledali na slikama. Kvartovi Ginza, Shinyuku, Shibuya. Moderni Japan. Hrpe ljudi, shopping centara, čak primjećujemo i prve prave redove automobila na ulici, ulice ni približno tihe kao u ostalim kvartovima. Primjećujemo puno više bijelaca nego igdje drugdje u Tokyu. Prvim sumrakom pali se bezbroj neonskih i reklama na ogromnim zgradama, vrište na nas video zidovi veličine manjeg igrališta, dizajnerske tvrtke ovdje zakupljuju, ne čitave katove, nego čitave zgrade. Svjetlosni napad sa svih strana. Shinyuku i Shibuya, nezvanični centar Tokya. Najpoznatiji pješački prijelaz u Japanu, Statua psa Hachika i labirinti ulica koji čekaju.

Nismo istraživali s nekim određenim ciljem, jer kad god smo to pokušali pokazalo se naporno i nepotrebno. Nabasaš na sve što ti treba, pa bilo to karaoke bar, momak koji ponosno vodi psa na lancu,ali bez psa, kafić sa živim sovama, tvorovima, anime djevojkama ili ogromnom kapibarom, izbor je na vama.

Ovdje sve modne marke moraju imati svoj prostor. Mlade obitelji, poslovni ljudi, shopping, fine dining, pogled prema zapadu..tako bi se ukratko mogla opisati Ginza, najsterilniji kvart od svih koje smo posjetili. Vrlo često, metro nas je znao izbaciti na kat nekog od nebrojenih shopping centara, koji su daleko kompleksniji od onoga što smo navikli u Hrvatskoj, pa smo tu u vorteksu znali izgubiti nekoliko sati da ni sami ne znamo gdje smo bili. Koncipirani tako da zaokruže svaku vašu želju praktično, tako da ako npr. kupujete set šalica za kavu, na istom mjestu imate izbor od desetak kava, uz neizbježnu degustaciju ili da predvide svaku vašu potencijalno nelagodnu sitauciju.

Tako toaleti imaju prostor za odmor s foteljama i zelenilom, posebne sobe za tuširanje, posebne toalete ukoliko ste mama s djetetom, trudna mama s djetetom, koja doji ,koja ne doji, tata s djetetom..itd itd. Inače svi wci su “oni” wc-i. Programirani za ispiranje i muško i žensko i podesivo i svakako, vrlo često i sa grijanim daskama i senzorom koji pali toplu vodu.

Tu se usput malo pitamo: kako to navodno svi japanci rade 15 sati na dan, kad je u radnom vremenu sve prepuno mladih ljudi s obiteljima koji se vrzmaju posvuda okolo i sjede na beskrajnim kavama?  Podsjeća li vas to na još neku državu?

Imali smo sreću da je bilo vrijeme pred Valentinovo, što je u Japanu drugi najvažniji praznik nakon Božića, i ovdje je Valentinovo jako vezano za kulturu čokolade. Na našu sreću. jer smo u nekoliko dana naišli na dva velika festivala najkvalitetnijih japanskih, belgijskih, švicarskih artisan čokolaterija. To i ne bi bila neka sreća, da sve one nisu neobranjivo nudile uzorke svojih proizvoda na čitavim katovima. Po mojoj procjeni pojeo sam oko 300 eura njihovih čokolada.  Za doručak.

I onda tipično japanski obrat…u 20h, svi shopping centri i zgrade velikih brandova se zatvaraju.

U jednom  od sushi restorana, sprijateljili smo se s Ai, djevojkom s otoka Kyushu, zbog koje je dobrim dijelom odlazak na sushi bio izvanredno iskustvo. Ai nam se kasnije pridružila na putovanju dolje preko Yokohame na obalu, do grada Kamakura. Kamakura je drevna japanska prijestolnica i najveći grad na svijetu.

Ali 1250.god, kada je brojio 200.000 stanovnika.

Danas je taj broj nešto manji i Kamakura ima onaj small town feel, gdje prirodno usporiš čim zakoračiš iz vlaka. U Japanu je malo toga na latinici ili na engleskom i bilo je odlično što smo imali suputnicu koja je japanka koja odlično govori engleski i koja ima volju i želju učiti nas o svemu što nas zanima.

Tim je putovanje je dobilo dodatnu dimenziju, jer nam je netko mogao pobliže interpretirati sve ono što mi onako zapadnjački nagađamo ili zaobiđemo u nedoumici.

Ili kako je to rekao jedan moj prijatelj koji je bio u Japanu prije nas: “Bez nekog lokalnog da te uputi, čini mi se da nam 90% stvari ostane nedostupno.”

Kamakura je baš zbog toga bio odličan odabir i protuteža asfaltu Tokya. Poznat po brojnim budističkim hramovima i šintoističkim svetištima, sa starom drvenom željezničkom postajom, utisnut u šumovita zimzelena brda s jedne i okrenut prema moru s druge strane, bio je to gradić gdje imaš dojam da će se iza ugla pojaviti Mr.Miyagi iz Karate Kida.

U svetištima možete  kupiti etomikuji, papirić koji proriče budućnost vezano za godinu vašeg rođenje, pa ga spaliti ili vezati ukoliko vam ne sviđa ista, te tako izmjeniti sudbinu. Mi smo se suzdržali od pogleda u budućnost, i primili tek blagoslov duhova, a ja sam se odlezeći nazad u vlak, još uvijek osvrtao u nadi da će od nekud naići Miyagi. Ili barem 3,4 nindže.

Nekoliko dana kasnije, dok se naš kvart  gasio uz prvi sumrak, a ljudi se polako slijevali u pothodnike metroa prema nebrojenim kvartovima, okruzima, predgrađima u toplinu svojih stanova, nas je put vodio nazad u sve ono poznato, toliko drukčije i u tom trenu vrtoglavo daleko.

Što je Japan? Gostoljubivi roboti  na ulazu zgrade, šetnja gejši ulicama Asakuse, djedica s manufakturom rižinih krekera, graciozna ceremonija čaja ili jureći Shikansen? Miris hinoki cedra nakon kiše pomiješan toplim sokom yuzua ili miris ničega u krcatom popodnevnom metrou?

Na kraju, odgovor nismo našli, a naše misli su odlutale dalje, negdje iza himalajskih bedema, iza stepa Kazahstana, gdje je jedno malo biće, strpljvo čekalo čudne japanske slatkiše.

Arigatou gozaimasu Nippon!