TOMIJEVI PUTOPISI – Prašnjavi dragulj

IZVOR: Hidden Chest of Wonders

Upitan, u kojem smjeru je granica, vozač nam je samo nedefinirano mahnuo rukom u smjeru oblaka i nestao u vlastitom oblaku ispušnih plinova prastarog Toyota Camrya.

To je valjda značilo da smo stigli “negdje.”

U to vrijeme, većina graničnih prijelaza između Tajlanda i Kambodže bila je zatvorena, zbog spora oko vlasništva nad nekim hramom, koji je bio na granici dvije države. Sukob nije eskalirao dalje od razmjene nekoliko minobacačkih granata, ali dovoljno da roditeljima kod kuće moraš javljati da nisi otišao u rat ,” jer su čuli na vijestima “:)

Inače granični prijelaz Poipet, koji je bio otvoren, slovio je kao jedan od najdisfunkcionalnih u tom dijelu Azije i vrlo dobro ilustrira sve ono što dolazi kasnije.

Pokraj nas, stari razlupani automobili i mali kamioneti, goveda koja vuku prikolice s naslaganim teretima visokima i po nekoliko metara, hrpa motocikala, ljudi, buke i žuto-sive prašine koja se provlači kroz sve te oblike tog ranog popodneva.

Prijeći granicu ovdje ima neke svoje posebnosti, na koje smo se pripremili, ali kad ti priđe osoba koja na papiru ima tvoje ime i broj telefona, a ti si dogovorio samo smještaj i to 300 km dalje, ali u drugoj državi, znaš da će idućih nekoliko sati biti zabavno.

Postoji prava i lažna zgrada neke uprave, carine, imigracije ili kako god se to tamo već zvalo, obje imaju službene uniforme i želju da zarade koji ekstra dolar na izmišljenim taksama i uslugama.

To, kao i uvijek, za sobom nosi niz psihološko-teatralno-pravnih igara kroz koje žongliramo hineći iskustvo. To traje i traje, no na kraju riješavamo stvar sa službenicima i “pravnim sustavom”. Ubrzo za tim imamo susret s novom nepoznatom osobom koja opet ima moje podatke, no problem je što mi više nismo sigurni, jesmo li ili nismo prešli granicu. Odjednom oko nas primjećujemo skupine djece koja bosa i u staroj odjeći prose, prilaze, pružaju ruke, smiju se blistavim dječjim osmjesima.

Tako smo znali da smo u Kambodži.

I ponovo neki lokalni mladići prilaze i, s izrazom lica, “daa, sve nam je jasno,” žele da pođemo s njima u neki mini van i nepoznatom smjeru. Slijedi hrpa poziva, dogovaranja, kombiniranja i granično incidentne situacije, da bi se kojih sat vremena kasnije našli u autu kojeg vozi upitno punoljetan khmer upitnog znanja upravljanja vozilom, i isto tako upitnog znanja kako doći do grada koji smo mu napisali.

Tako smo isto znali da smo u Kambodži.

Krajolik oko nas je ravnica sa utočkanim kambodžanskim sugar palmama, koje nam vraćaju slike nekih davnih ratnih filmova, i svako malo pogledavamo nebo očekujući američke helikoptere. Većina ove države, osim planinskih područja uz granice sa susjednim državama je ovakva, baš onakva kakvu ju zamišlja prosječni razmišljač o Indokini.

Centralnim dijelom dominira jezero/rijeka Tonle Sap. Rijeka Mekong, odnosno međuigra s Tonle Sapom, koja ovisno o sezoni mijenja smjer toka Tonle Sapa, definira život u ovom dijelu Kambodže.

Od prvog koraka u ovu zemlju, osjetite težinu stoljeća koja su protutnjala ovuda i nametljivo se ugravirala u lica. Kako ljudi tako i krajolika. Sve ovdje kao da je podvučeno jasnom, ali teškom rukom nekog hirovitog slikara. Kao spoj bakroreza i gustih tempera, prevučen žutom prašinom, koja kao veo krije tisuće tragičnih priča, ali i priča o ponosu, borbi i nesalomljivosti duha ove zemlje i ljudi koji ovdje žive. A živi se teško, najteže u ovom dijelu svijeta. U odnosu na devedesete, situacija je neusporedivo bolja i na krilima turizma i stranih ulaganja, ovo društvo sporo, ali ipak zamjetno gura naprijed. Ili barem stagnira. Što u slučaju Kambodže i nije tako loše kao što zvuči. Khmeri su još uvijek iskreniji i naivniji od svojih susjeda, osmjesi su im skromniji, ali nekako uvjerljviji.

Iskreno, sve bi to malo značilo, i Kambodža se ne bi turistički bitnije razlikovala od primjerice Laosa, Malawija ili Nebraske, da nema Angkor Wat.

I ne vrijedi puno pisati o njemu. Treba ga doživjeti. Skriven duboko u džungli, pojavio se u 19.st pred očima francuskog istraživača, da bi se kasnije ispostavilo džungla krije još poneku tajnu..

Angkor Wat je samo jedan, iako daleko najpoznatiji dio kompleksa Angkor koji uključuje stotine hramova u toj regiji (tu su snimane i scene iz Tomb Raidera) i predstavlja najimpresivniji kompleks hramova za planeti, kojem može parirati jedino možda područje Bagan u Myanmaru. Tokom burnih zadnjih desetljeća kambodžanske povjesti, prijetila mu je propast, prvenstveno zato, jer je hram Angkor Wat izgrađen na pijesku, bez čvrstog temelja, kojem složeni okolni sistem vodenih kanala dovodi vodu koja drži taj pijesak na okupu, a o stanju tog delikatnog sustava nitko nije vodio računa dugi niz tih mračnih i tragičnih godina.

Sve je tiho, mirno, opušteno. nema one navale turista ( barem u vrijeme kad smo mi tamo bili), i mjesto doslovno živi svojim drevnim ritmom, neometano, prostrano, prihvaćajući sve, da zavire u skrivene kutke i prošarane tisućama ornamenata.cambothai 1813.JPG

Nažalost, nismo uspjeli uhvatiti izlazak sunca iznad hrama, za što kažu da je također jedno posebno iskustvo. Ali, uspjeli smo uhvatiti nevrijeme, koje nas je požurilo nazad. dok se džunglom razlijegalo najduža grmljavina u povijesti mog pamćenja grmljavine, napustili smo drevni Angkor i nastavili sljedeće jutro iz Siem Reapa, nekim polu traktorom do pristaništa, gdje će započeti naš put rijekom Tonle Sap, dolje na jug, srcem Kambodže prema glavnom gradu Phnom Penhu.

Između mijenjanja nekoliko čamaca, zbog vodostaja, kvarova i sl. , odmaramo i slažemo dojmove o ovoj neobičnoj zemlji. Imamo dobar razlog za to, preko 10 sati vremena na rijeci.

Od recimo 1993, relativan mir i ako upotrijebimo dosta mašte možemo reći “red” vladaju Kambodžom. Poslijeratna Kambodža i ono što je ona nudila, kao magnet je privukla cijelu lepezu osebujnih likova, kojima je ovo postao novi dom. Idealno mjesto za sve koji žele pobjeći od svijeta. PTSPovci iz raznih dalekih ratova, polusvjetovi raznih krijumčara, perverznjaka, svjetskih lutalica, boema, neizostavni NGO aktivisti, rijetki backpackeri..

Otići na tržnicu i kupiti par ananasa, banane, ručni bacač i vreću punu marihuane, sve na istom štandu, nije bilo ništa neuobičajeno sve do kraja 90ih. Bordeli sa sveobuhvatnom ponudom za 2,3 dolara i plaćeni ubojice za parsto više. Stvarnost.

Danas, srećom, većina tih priča ostala je u prošlosti. Možda ne baš sasvim u prošlosti, ali svakako dislocirane u skrovitije rukavce sadašnjosti.

Phnom Penh i dalje izgleda sablasno noću, jer nema ulične rasvjete, pa ipak, nije to više prazna noć kojom odjekuju rafali, nego zvuci plesnih basova iz girl barova, klubova, uz čije neonske reklame, svjetle i svjetla poslovnih zgrada stranih korporacija. Noć je ovdje itekako aktivna i prepuna doživljaja, a u kvartu gdje smo živjeli, pokraj tržnice, smeće se na kraju dana istresa na središte raskrižja 🙂 Hodajući u 3 ujutro mračnim ulicama Riversidea, u potrazi za legendarnim klubom iz 90ih, Heart of Darkness, susreli smo židovskog fortunetellera i njegovu ženu, živopisnog lika, o kojemu je par godina kasnije snimljen film prikazan i Zagrebdoxu, a kasnije smo završili i u separeu starijih khmerskih mafija likova, kojima je za oko zapala naša visoka plava suputnica.

Uz većinski i normalni, “9-5” mainstream tok života Kambodže, stvari kao Happy Pizza, prženi žohari, tarantule, skakavci, crvi, izleti od 50 tak dolara na gađanje ručnim bacačem i svim vrsta američkog i ruskog naoružanja, painkilleri na bazi opijuma u slobodnoj prodaji, neupitno maloljetne djevoke u ponudi, rakije s grmljem i utrpanim kobrama, bosonoga djeca koja se tuku za ono što mi nismo pojeli, sve to i dalje čini dio svakodnevice ovog grada.

Na kraju ostaje nesalomljivi khmerski duh, snaga koja je podigla tisućljetne hramove i kraljevstva, živi i danas u ovim ljudima i ona je ta koji im daje nadu, da se prošlost ovdje neće više ponoviti i da je sutra koliko god teško, ipak svjetlija i prosperitetnija riječ od jučer. Oni zlobni, i skloni racionalnosti možda će reci da se taj duh zove dolar, ali ostavit ćemo dojmove o tome, svakome na slobodnu volju, a nama preostaje usvojiti i cijeniti lekciju koju nas je Kambodža naučila.

Lekciju o poniznosti, trudu i čvrstoći.