Rade Šerbedžija u Vinkovcima; dvosatna igra uspomena, nježnosti i ljubavi…

Rade Šerbedžija večeras je opet stupio na scenu vinkovačkog kazališta na koju ga je sredinom 50-ih prošloga stoljeća, kao desetogodišnjaka, doveo čika Ljubo Stanković

– I to za uho, s nogometa na igralištu 1. i 3. škole. Nogomet mi je kao klincu bio draži od glume. Bolna premijera… – prepričao je tijekom dvosatnog koncerta u gradu u kojem je odrastao (tek trećeg vinkovačkog u karijeri), planetarno popularni umjetnik ne skrivajući tremu koja ga je dopratila pred vinkovačku publiku.

– Odmah ću vam reći koliko mi je teško održati ovaj koncert. Ne iz ovog, nekog drugog ili trećeg razloga, nego zato što je ovdje među vama mnogo onih kojima je moja majka Stana bila odgojiteljica u vrtiću – bilo je prvo što je Rade Šerbedžija izustio nakon uvodnog „Zaborava”, obraćajući se prepunom gledalištu.

– Moja Stana je meni upropastila svaku premijeru. Znate zašto? Zato jer nisam mogao pred njom glumiti. Ona je znala tko sam, što sam… Nisam ju mogao folirati. I sad kad vama nešto govorim, osjećam se kao pred mojoj mamom. Jer, i vi me znadete, zar ne…?

Znaju i poznaju. Rade se spustio među auditorij pozdraviti neka draga lica. Milana Obajdina, primjerice. Joška Muškić, „taj atleta i izvanserijski plivač koji je pobijedio i Veljka Rogošića, jel’ tako?”, dobio je zagrljaj. I poljubac u čelo…

– S Milanom sam išao zajedno u školu. Bili smo pravi drugovi, a onda i cimeri na Novoj Savi u Zagrebu. A Joška je istinska legenda Vinkovaca, znam ga iz mladosti. Sjajan sportaš, rukometaš, vaterpolist, plivač… Dvaput je pobijedio Veljka Rogošića. S njim i njegovom pokojnom Biserkom često sam se i rado družio na Kranjskoj Gori…

Nije se Rade zaboravio prisjetiti ni prijatelja iz vinkovačkog kazališta…

– Stojim ovdje pred vama na ovim daskama preplavljen emocijama. Znate, glumio sam s Tomom Cruiseom, Michaelom Caineom, Charlize Theron… Sa svima sam glumio, ali nikad neću zaboraviti moje prijatelje iz vinkovačkog kazališta; Dušan Šuša, Franjo Jelinek, Ljubo Stanković i njegova žena Mirjana, Nada Todorović, to je bila briljantna glumica… Bože, koliko divnih ljudi, božanstvenih glumaca…

Bila je to dvosatna igra uspomena. I nježnosti. I ljubavi. I razbijenih čaša. Red pjesme, red poezije. Prošarano emocijom, snažnom i naglašenom. Završilo je s „Ne okreći se, sine…”.

– Tu sam pjesmu napisao mome Danilu. Ali, ona nosi poruku svim sinovima. Ne okrećite se za pričama svojih očeva. Kao što je za moju generaciju bilo bolje da se nisu okretali za pričama svojih očeva.

Ne, nije kraj… Poziv na bis. I – „Ne daj se, Ines”… I lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva

– Užasno sam umoran. Jer, iskrena emocija iscrpljuje čovjeka. A večeras je sve bilo puno emocije. I od publike, i od mene – povjerio nam se po svršetku koncerta Rade Šerbedžija.